Grad – strašan i prelijep

Grad – strašan i prelijep

Feđa Šehović, Zločin u samostanu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.

Brojnošću svojih djela, dugogodišnjom nazočnošću na kulturnoj sceni i pozornošću kojom je njegovo književno i društveno djelovanje popraćeno, Feđa Šehović svakako se ubraja među prisutnije stvaraoce hrvatske književnosti. Pokoju pjesmicu socrealističkog ugođaja objelodanjenu po časopisima na samim književnim počecima uskoro nadomješta niz dramskih tekstova igranih uglavnom u Dubrovniku. Njima je osvojio glas komediografa, satirika, svojevrsna kroničara društvene zbilje Grada. Kakvoća tih uradaka uglavnom nije bila odveć visoka, a njihov pretpostavljeni glavni adut, humor, svodio se pretežito na nedorađene persiflaže lokalnih likova i situacija. I u svojim tadašnjim prozama pokušava Šehović crtati humorne strane provincijskoga življenja. No, dok su dijalozi u njegovim dramskim tekstovima nedotjeranom skicoznošću često ostajali na razini neobjektivirana, privatnog značenja, njegova prozna rečenica, stilski indiferentna, nije uspijevala uvjeriti zahtjevnijega čitatelja u literarnost kao nešto više i od ideje i od prvobitna nadahnuća.

Drastičan zaokret

Srećom, u zreloj životnoj dobi Šehoviću se dogodio zaokret. Drastičan. Čudesan. Odjednom je, pod pseudonimom Raul Mitrovich, objelodanio niz romana zavidne stilske razine, znalački istkane priče, karaktera psihološki iznijansiranih toliko da osvajaju idealnu, teško uhvatljivu mjeru neponovljivosti i tipičnosti. Andrićevskoga zamaha, pitkija od Andrićeve, ta proza otkrila je pisca iznimno duboke duhovnosti, čiji su nutarnji svjetovi dostojni čarobnjaštva velikih majstora pripovijedanja. Da i nije napisao ništa drugo, Šehović bi romanima Gorak okus duše, Oslobađanje đavola i Uvod u tvrđavu ostao velikim imenom hrvatske književnosti. Najnoviji piščev uradak, roman Zločin u samostanu, naslonjen je na tijek njegovih ranijih historiografskih fabula. Donekle, doduše. Strogo žanrovski gledano, to djelo mješavina je kriminalističkog i povijesnog romana. Naime, riječ je o, u osnovi, kriminalističkoj fabuli smještenoj u dubrovačko osamnaesto stoljeće. No, ni te dvije odrednice ne iscrpljuju do kraja opis djela. Treću, bitnu sastojnicu proze mogli bismo definirati prilično mutnom oznakom političkoga. Jer, glavni lik romana, zlosretni kancelar Andrija Bošković, upleten je, zajedno s drugim protagonistima, u mrežu političkih interesa i odnosa, u kontekstu kastinski zatvorena društva čije se poimanje pravde, kako to obično biva i u ljudskom životu i u književnosti kao pokušaju njegove artikulacije, na kraju ne uspije odijeliti od osobnog interesa vladajućih krugova. S jednom iznimkom doduše — i u krugu vladajućih interesi su podijeljeni. Šehović je vjerno prenio kontekst skupnovlasti dubrovačkoga patricijata, što mu omogućuje konstruiranje slojevite motivike kao pokretača zbivanja i arbitra ljudskih sudbina. Predobar pisac da bi istinu i pravdu monopolski udijelio samo jednoj strani, on zorno i efektno pokazuje kako je istinska ljudska vrijednost, iskonska plemenitost i neupitna prirodna pravda pitanje osobnoga poštenja i hrabrosti izbora svakoga čovjeka pojedinačno. Zato u romanu i nalazimo patricije poput ser Luja, spravne klasni interes žrtvovati općem dobru. Obliti privatorum, publica curate, duboka izreka, znakovito urezana nad vrata vijećnice u Kneževu dvoru, pokretač je djelovanja poštenih vlastelina, ali i dokaz koliko je isticanje osobnoga probitka ne samo sebično nego i štetno za zajednicu, ne uspije li ona prepoznati istinu ne samo moralno nego i državotvorno poželjnom kategorijom. Činjenica da su partikularni interesi ipak na kraju prevladali, a jedina žrtva na poprištu beščašća državnih razloga ostao kancelar Bošković, suočava čitatelja s prastarim problemom odnosa pojedinca i zajednice.

Čovjek i zajednica

Sam čovjek na jednoj i uvijek jača zajednica na drugoj strani, velika je tema, ali i izazov cjelokupne zapadne književnosti. I nije, na kraju krajeva, nimalo dvojbeno tko će izvući kakav kraj, nego je pitanje isplati li se i u ime čega se isplati pojedinčeva žrtva. Na kraju tek ostaje pitanje osobne hrabrosti, njezine cijene i mjere naše spravnosti da platimo. Nije više bitan ni eventualni politički kontekst. Čovjek i njegova sudbina pod bešćutnim zvijezdama — tu situaciju uspijevaju evocirati samo velika umjetnička djela, dokazujući uvijek iznova da je velika umjetnost tragična i u smijehu i u suzi. Šehovićev kancelar Andrija doseže razinu tragičnoga. Stoga historiografska vjerodostojnost njegova udesa gubi svaku važnost. I da je posve izmišljen, bio bi on činom svoga književna rođenja nužan, čineći tako jednako nužnim djelo koje mu osigurava život. Usprkos stanovitim literarnim slabostima. Jer, da je prvih stotinjak stranica svedeno na trećinu, djelo bi bilo kompaktnije, a izbjeglo bi i nekoliko ponavljanja i zalihosnih objašnjavanja. Rečenična razina također nije onako besprijekorna kakvu pamtimo iz gore navedenih romana Mitrovich–faze. Također, neka su objašnjenja nepoznatih riječi suvišna, a natuknica teodiceja pak objašnjena ne samo netočno nego, s obzirom na notornost pojma, i priglupo (str. 265). Ipak, aduti romana pretežu nad njegovim slabostima. Tu je prije svega spomenuti moralni problem koji sudbinu junaka uzdiže iznad žanrova, bojeći je aromom iskonske, antičke tragičnosti. Na prvo bih mjesto, uz uglavnom uvjerljivo fabuliranje i vješto prikazane likove, istaknuo specifičan okus autentične atmosfere, socijalne i psihološke, zahvaljujući kojem pred nas neponovljivo i veličanstveno izranja vječni Dubrovnik, strašan i prelijep istodobno.

Antun Pavešković