FIZIKALNOM TEORIJOM DO PREDSTAVE

FIZIKALNOM TEORIJOM DO PREDSTAVE

U režiji i dramaturgiji primjenjuju se načela teorije determinističkog kaosa (i ostalih fizikalnih teorija)

Ako zamislimo predstavu kao organski sustav po biološkom određenju, taj sustav, kao i svi sustavi, određen je zakonitostima. Zakonitosti su primjenjive samo pod određenim uvjetima. Postavljanjem uvjeta in vivo možemo stvoriti umjetnu podlogu za razvoj organizma, a Teatar Rubikon postavio je takve uvjete za svoju predstavu. Autorski tim predstave kojom je 12, 13. i 14. rujna obilježeno deset godina, istina nekontinuirana, rada Teatra Rubikon, bili su Zvonimir Peranić (autor, scenografija, dramaturgija, režija), Kristina Nefat Raguž (autor i scenografija), Tajana Gašparović (dramaturgija), Ivan Šarar (glazba). Kao izvođači pozvani su mladi umjetnici iz različitih dijelova Europe. Posezanjem za mimskom tehnikom (Decroux), tehnikom biomehanike i baletnom tehnikom, izvođači (Christina Lederhaas, Deana Marčić, Ivana Peranić, Deni Šubašić, Sabina Voinea, Jorge Correa Bethencourt), i sami educirani u nekima od navedenih, predstavili su jedan školski sat tehniciranja i manevriranja navedenim uz pomoć zadataka autora i redatelja predstave. Proizvod je upakiran kao i sve dosadašnje predstave Teatra Rubikon, kako ih autor definira, u zamršenu funkciju »fizikalnih predodređenja«. Iz programske knjižice: »Ideja je pokušaj stvaranja što prirodnijeg stanja predstave. U tom smjeru traga se za prirodno organskim predstavama.« Predstava nije prirodna, a tijela koja se kreću mehanički i repetitivno daleko su od organskog. Frekvencija je naznačena u bojama kostima i scenografskim elementima visećeg materijala iznad prostora scenskog predstavljanja i po čijoj dužini povezujemo boju s jačinom frekvencije (najduža je crvena jer ima najjaču frekvenciju?!). Marketinški koncept predstave, naslov Leonardov kod, namamit će poštovatelje knjige koja je mjesecima na vrhu ljestvica najprodavanijih izdanja. Književni predložak poslužio je, kako kaže autor, samo na razini propitivanja masovne reakcije na neki fenomen. Ostalo je nejasno koju su masovnu reakciju i koji fenomen istraživali ili predstavili. Amputirana kazališna osjetila ostaju samo pod dojmom pretencioznosti i banalne primjene simbola radi njihovih jednoznačnih usporedbi i bez mogućnosti dalje derivacije. Radi pokušaja pojašnjavanja kazališnog istraživanja postavila sam nekoliko pitanja autoru Zvonimiru Peraniću, inače srednjoškolskom profesoru fizike i matematike u Rijeci.

Koje su postavljene teorije režije i dramaturgije kaosa i kako ste ih primijenili u procesu rada na predstavi pokreta?

— U režiji i dramaturgiji primjenjuju se načela teorije determinističkog kaosa (i ostalih fizikalnih teorija). Ta načela osnova su za stvaranje predstave. Evo primjera. Načelo fraktalnih granica kod tranzicija imidža. Načelo samosličnosti na razinama komponiranja, vremena i prostora za igru. Načelo leptirova učinka u stvaranju strukture svake pojedine slike. Načelo relativnosti vremena te promjena kauzalnosti, uzročno–posljedičnih veza pokreta. Načelo istovremenosti. Načelo osjetljive ovisnosti o početnim uvjetima pri otvaranju materijala svakoga pojedinog izvođača...

Zašto ste odabrali raditi predstavu na osnovi postavki načela fizikalnih teorija, i to teorije relativnosti, kvantne fizike, osobito teorije kaosa, a niste se odlučili, recimo, za pisani znanstveni rad ili studiju, te kako ste s obzirom na to tretirali tijela izvođača u procesu rada na predstavi?

— Za znanstvene radove i studije uvijek ima vremena. Da bi u fizici nešto postalo znanstveno, mora biti provjereno i u praksi, mora biti omogućeno i opovrgavanje. Samim teoretiziranjem opovrgavanje je nemoguće. Izvođačima nije tretirano samo tijelo nego su tretirani u cjelini, u kreativnosti koja se događa upravo onda kada je mozak u tzv. kaotičnom režimu rada. Izvođači su zadacima poticani na stanje kreativnosti.

Koliko ste zadovoljni rezultatima svojeg istraživanja i gdje je ono po vama vidljivo u predstavi?

— Rezultati uvijek otvaraju nova pitanja i postavljaju nove teze, što je najbolje za zadovoljstvo. Rezultati su najvidljiviji u reakcijama publike, i to one koja s kazalištem kao strukom nije povezana. Nevjerojatne reakcije učenika, ali i publike u srednjoj i starijoj životnoj dobi, za koje se očekuje da neće lako prihvatiti ovakvu vrstu teatra, ukazuju na intuitivno percipiranje predstave bez nužnoga poznavanja fizike. Intuitivnost je kaosu znanstveno dokazana. U kontaktima s tim ljudima i nekoliko dana nakon predstave zanimljivo je vidjeti koliko je asocijacija, priča, potreba i emocija predstava pobudila. S druge strane, stručnost je ponekad zapreka, ograničenje koje naglašava racionalnost, ali i ostavlja privid nelogičnosti, nedosljednosti, nepovezanosti, pomiješanosti… jasno ukoliko se promatra iz klasičnoga kuta.

Pojasnite pojam prirodno stanje predstave, i kako onda tumačite primjenu fiksiranog tjelesnog materijala kao manifestaciju fizikaliteta?

— Pod prirodnim stanjem smatram nastajanje strukture u skladu s nastajanjem sustava u prirodi koje objašnjavaju zakoni, načela fizike, i to ne samo mehaničke. Kada priroda ustroji krošnju drveta ili kapilare plućnog krila, koji su po strukturi slični, onda oni obavljaju svoju funkciju. Nakon stvaranja, materijal se fiksira.

Gdje je po vama u predstavi vidljiv pokušaj istraživanja masovne reakcije na neki fenomen? Je li se po vama dogodila neka masovna reakcija publike s obzirom na fenomenologiju predstave i, ako se dogodila, možete li je opisati?

— Primjer je scena zvukova u mraku. Na jednoj se izvedbi reakcija i dogodila kada je publika zajedno s izvođačima počela pljeskati, udarati ritam, a na kraju i vrištati. Isto tako na pojedinim izvedbama, kada netko od publike uzvrati, npr. grljenjem, redovito se događa da i ostali gledatelji započinju s reakcijom, odgovorom, što sliku tada čini potpuno drukčijom.

Na koju se razinu univerzalnosti svodi projekt/predstava, s obzirom da je namijenjena široj publici?

— Uvijek me zadivljuju pojedini elementi koji nastaju iz jednostavnih zadatosti. Temeljni ustroj prirodnoga jest jednostavan, suprotno očekivanoj složenosti formula koje opisuju pojedine sustave. Nuklearna elektrana, let zrakoplova, elektron u atomu, dionice na burzi, krvožilni sustav, oblik lista ili plamena, ljudska misao, povijesni događaji… svi su izvedeni iz istoga jednostavna načela koje stvara čudesne ustroje, kakav je, primjerice, čovjek. Tako i stvaranje predstave počiva na jednostavnim načelima, a ne psihološkim karakterizacijama likova, poentiranjem, razlaganjem, produbljivanjem… koji zapravo nastaju iz ključeva jednostavnosti, postaju posljedica, koju svaki gledatelj individualno percipira i oblikuje. Načelima koja bi, da su računalni programi, bila zapisana u nekoliko redaka. Kada nelinearnost svakog sustava teži kaosu, čini to na isti način. Uvijek u razmjerima i uvijek je taj razmjer 4,6692016090. Tako i kazalište. Ako danas možemo istim tim načinom kontrolirati infarkt, zašto ne bismo i stvaranje neke predstave?

Mila Čuljak