FINALMENTE!

FINALMENTE!

Dubravko Jelčić, Storia della letteratura croata, a cura di Ruggero Cattaneo, Guépard Noir, Milano, 2005.

Finálmente, reklo bi se po dubrovačku, napokon se u Italiji s hrvatskim označiteljem pojavila povijest svekolike književne baštine od srednjovjekovlja do postmoderne i suvremenoga stanja u susjednoj im zemlji.

Zastarjeli Cronia i Meriggi

Naime, u talijanskoj sveučilišnoj i općenito slavističkoj praksi još su sveudilj u porabi dvije takve historiografske sinteze Storia della letteratura serbo–croata (1962) Artura Cronije i Le letterature della Jugoslavia (1970) Bruna Meriggija koje su via facti zastarjele, jer ne obuhvaćaju glavninu hrvatske književnosti iz druge polovice prošloga stoljeća. Po tomu su mjerilu, dakle, nedostatne, a po književnopovijesnom pristupu vrlo sporne. Više pak Cronijina knjiga, koja u periodizacijskom i komparatističkom pogledu biva provedbom njegova aksioma, da se o literaturi s hrvatskim nazivom može govoriti tek od 19. stoljeća, od ilirizma. Prije toga sve što je nastalo kao književna tvorevina diljem hrvatskih zemljopisnih i nacionalnih prostora Cronia označuje naljepnicom južnoslavensko, još češće dalmatinsko, dubrovačko, slavonsko... nasljeđe, pa ga tako u svojoj Povijesti i obrađuje. U svezi s navedenim aksiomom ugledni padovanski sveučilišni profesor širio je tezu da je procvat književnosti na južnohrvatskomu primorskom pojasu tijekom humanističkoga i baroknog razdoblja posljedak i nastavak procvata u Italiji, zapravo u jednoj od njezinih povijesnih contrada (La Dalmazia). Meriggijevo djelo, kompilacija na solidnoj razini, ponajvećma Cronijina, iako se eksplicitno ne naslanja na njegove aksiome, u razdiobi je slično, a u obradbi i sistematizaciji građe ravna se prema odsječcima »Literatura u Hrvata i Srba«, dok su Slovenci, primjerice, od njih odvojeni u zasebnim poglavljima. Na isti način nazivlje i jezike pisaca tih naroda (serbo–croato, sloveno).

Talijani i Hrvati

Uviđajući neažurnost i nedostatke takvih priručnika, Ruggero Cattaneo, srednjoškolski profesor iz Milana i suradnik na katedri za Jezik i književnost hrvatski i srpski Katoličkoga sveučilišta u istom gradu, odlučio se prevesti i objaviti jednu suvremenu povijest hrvatske književnosti. Na to ga je zacijelo potaknula i činjenica da se na talijanskim sveučilištima, od Barija i Napulja do Trsta i Udinas, sve više studiraju (srpsko–hrvatski, hrvatski i srpski, hrvatski jezik i književnost, kako gdje) slavističke grane i kroatističkog smjera. Motivirala ga je i spoznaja, kako veli u pogovoru, da Talijani slabo poznaju bliske susjede Hrvate, poglavito njihovu književnost i jezičnu posebnost te nove perspektive Hrvatske od 1990.

Ruggero Cattaneo, rođen 1975, očevidno lišen predrasuda iz starije talijanske slavistike, izabrao je za prijevod Povijest hrvatske književnosti (1977. i 2004) akademika Dubravka Jelčića, a temeljnica mu je bio tekst prvog izdanja. Taj se izbor pokazao prikladnim za inojezičnoga recipijenta, navlastito iz Italije, budući da Jelčićeva Povijest primjereno odgovara željenoj svrsi (umjerena faktografija, jezgrovite vrijednosne ocjene, leksikonska razvedenost, narodnosne okolnosti i znak, uz popratnicu sadržajne bibliografije i ilustracijske građe). Naime, prevoditelj ju je namijenio, spominje u predgovoru, sveučilištarcima, stručnjacima, ljubiteljima hrvatske književnosti. Toj namjeni sukladan je i živ, pripovjedni, zbor izvornoga teksta, koji je prevoditelj pomno slijedio i odrazio. Vidi se da profesor Cattaneo izvrsno vlada hrvatskim jezikom, ali i da poznaje isto tako njegove povijesne specifičnosti te književnost koja se stvarala na njemu.

Putokaz studentima

Ugodno će nas pak iznenaditi koliko prati suvremene pisce i koliko je u dodiru s najnovijim njihovim književnim tekstovima. Da bi edicija Storia della letteratura croata bila instruktivno što potpunija, priključena su joj i dva dodatka: prikaz hrvatske glagoljice Darka Žubrinića, za ovu prigodu dosta iscrpan (na tridesetak stranica; s alfabetom i reprodukcijama tekstova i dokumenata), te studija akademika Radovana Katičića o povijesnom razvoju hrvatskoga književnog jezika (dvadesetak stranica). Prevoditelj se, dakle, potrudio da edicija povijesti hrvatske književnosti, s integralnim obujmom prva s takvim pripadnim znakom u Italiji (Trogrančićeva Povijest ograničila se na razdoblja Od humanizma do narodnog preporoda, Rim, 1953), bude proviđena i mjerodavnim prilozima o neodvojivu jezičnom kontekstu, što će biti, držim, dobar, pače prijeko potrebit, putokaz studentima te slavistima širega profila. Stručnu kroatističku koncepciju edicije prati i birana grafička oprema (progetto grafico), koju je također osmislio Cattaneo, s razmjerno dosta slikovnih stranica (neke su i u boji). Razvidno je da se prevoditelj trsio, i u tomu uspio, da talijanska verzija Povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića poluči što bolji recepcijski učinak na čitatelje koji je uzimlju u ruke, bilo u studijske i instruktivne svrhe, bilo na čitatelje potaknute znatiželjom za predmet djela. U dvosmjernoj komunikaciji knjigâ, kako je dobro znano, privlačan izgled edicije ima nemalu ulogu, umanjuje otpor prema možebitnoj obvezi, pridonosi dostojanstvu teme kojoj je posvećena. Na istoj je crti i pobudan predgovor akademika Ante Stamaća.

Nadahnuti esej

Razlozi posebne zauzetosti i skrbi (a cura) prevoditelja knjige oko njezina objavljivanja u Italiji jasno se naslućuju i u razmjerno opširnu Cattaneovu pogovoru (Postfazione). Na početku teksta postavlja se pitanje: »Zašto Hrvatska? Zašto hrvatska literatura?« Odgovor je: »Zato što hrvatska književna baština, integralni dio europske književne uljudbe, predstavlja pravo razvojno bogatstvo i znatnu draž, posljedicom također njezina osobita položaja na kulturnom raskrižju, između Istoka i Zapada.« Osobna mu je motivacija pridonijeti uspostavi uravnotežbe zanimanja za kulture dvaju naroda, najčešće jednosmjernoga, pri tome se često pozivlje na sintagmu Mladena Machieda o Hrvatima kao neznanim susjedima (vicini ignoti) za Talijane. »U biti razlog se svodi na jedno: lijepo je govoriti i pisati o onome što se voli.« Tako Ruggero Cattaneo opisuje svoju plemenitu promotivnu zadaću, kao prevoditelj i prireditelj priručnika za povijest hrvatske književnosti. Popratni tekst potvrđuje njegovu upućenost i načitanost našom pismenom baštinom, snalaženje u njezinim tokovima i razdobljima. Dijagonala mu je tradicijske ukorijenjenosti, primjerice, kao moderno vraćanje nove Europe vlastitim korijenima, eda bi se obnovila Tinova zvonjelica Oproštaj (celebre lirica) na podlozi jazika i sloga Marka Marulića. Europsku obilježenost tumači i fenomenima tronarječnosti i višejezičnosti, pripadnosti književne kulture istom krugu davnom opcijom za latinski obred u bogoslužju, bogatim latinizmom. Posebno se u viziji hrvatske literature zaustavlja na hrvatskom jeziku kao znamenu samosvijesti i nacionalne otpornosti, citirajući, među ostalim, mjesta iz Zoranićeva Perivoja od slave, prema kojem je starijemu hrvatskom piscu, spominjem usuptice, Arturo Cronia bio hiperkritičan, gotovo alergičan. Interakciju s europskim krugom prepoznaje u leksikografiji, navodeći činjenicu kako svi hrvatski rječnici prije preporoda uključuju latinski jezik, a od živih jezika ponajviše talijanski. Jezičnu dijagonalu motri od Marulićeve posvete Judite do pjesme Hrvatski jezik Slavka Mihalića, koju je u cijelosti preveo na talijanski, našavši je u zbirci Močvara, objavljenoj prošle godine (2004). Podsjeća na Marulićevu Poslanicu Adrianu VI, na govor Bernardina Frankopana na Nürberškom saboru, citirajući retke iz njih, kao i retke iz posljednjega govora bana Ivana Mažuranića u Hrvatskom saboru; završava pogovor ulomcima iz tekstova Nedjeljka Fabrija, Grytzka Mascionija, Mladena Machieda objavljenih tijekom ratnih devedesetih godina, kad je glas o Hrvatskoj i njezinoj kulturi slabo ili iskrivljeno dopirao u Italiju i Europu. Postfazione profesora Cattanea, s obilježjima nadahnuta eseja o Hrvatskoj, zanimljiv je s dva aspekta (zato sam se i zadržao na njemu): prvi je što potvrđuje da je Povijest hrvatske književnosti došla u ruke upućena prevoditelja, poznavatelja predmeta knjige i prijatelja njemu susjedne zemlje; drugi je razlog u poticajnosti teksta kako jedan inozeman kroatist, s odmakom, percipira našu literarnu i jezičnu sudbinu u prošlim vremenima i u perspektivama sadašnjosti. Pogovor je također dobrostojeći element edicije, koja je, neprijeporno, priznanje našoj književnoj historiografiji i Dubravku Jelčiću, autoru na talijanski prevedene Povijesti hrvatske književnosti. Nakon njemačkog izdanja Povijesti Ive Frangeša to je još jedna naznaka zanimanja prominentnih akademskih sredina za hrvatsku književnu tradiciju i suvremenu zbilju, što s naše strane valja ne samo pozdraviti nego i djelatno podupirati.

Mirko Tomasović