EPITAF ZLATNOGA DEČKA

EPITAF ZLATNOGA DEČKA

»Ovaj album za mene nije jedan od albuma. On je za mene mnogo više. Radio sam ga, jer sam osjetio da je momenat da se neke moje zlatne pjesme, koje su zaboravljene ili se manje čuju, mogu sakupiti na jednom mjestu, i u novoj tehnici i aranžmanima, s jednim zrelijim ‘Šerfom’, zazvučati modernije i svježije...« Riječi koje je Ivica Šerfezi potpisao rukom, danas već davne 1983, u povodu originalnog izlaska ovog albuma, bile su zapravo zahvala publici koja ga je, do tada, pratila već punih četvrt stoljeća. Danas taj album, svojevrstan remake–best of, kako već priliči vremenu, do nas dolazi u obliku reizdanja na suvremenom nosaču zvuka. Za četiri godine obilježio bi pedeset godina Šerfezijeva rada, da nas nije, u svibnju ove godine, iznenadila vijest o preranoj smrti zagrebačke pop–ikone. Ovako, ova je zbirka pjesama možda najprimjereniji epitaf jedinstvene pojave domaće scene. U slučaju Ivice Šerfezija zaista je riječ o jedinstvenosti — prvoj domaćoj estradnoj zvijezdi modernoga pop–usmjerenja čiji se stil, od dotadašnjih suverenih lakoglazbenih vladara, nije razlikovao samo u potpunom odbacivanju vokalne virtuoznosti i starinskog načina interpretacije, nego i u svojoj vizualnoj komponenti — dizajniranom izgledu, odnosno onome u što suvremena pop–industrija redovito umata projekte namijenjene široku tržištu. Spoj nekonvencionalne estradne zvijezde plavih očiju, preplanula lica vrsna tenisača (što je Šerfezi i bio), ležerna repertoara te jednostavne, meke interpretacije skromna registra, stvorio je od mladića izrazito zagrebačkog urbanog naglaska prvu domaću inačicu onoga što danas nazivamo zvijezdom s imageom.

Skladbe albuma, većinom iz skladateljskoga pera Nikice Kalogjere te, još češće, iz pjesmarice Ivice Krajača, pokazuju da su autori vlastiti stil ovdje u potpunosti podredili izvođaču, odnosno cjelovitoj pop–priči. Šerfezijev fenomen, koji se toliko svidio širim slojevima mlađe publike koji su svoj ukus nastojali odvojiti od onoga njihovih roditelja, a kojima je rock’n’roll bio odveć radikalan format, zahtijevao je melankolične ljubavne pjesme nezahtjevnih, ali milozvučnih aranžmana. Iako nam ova kolekcija donosi dosta prepjeva i bastardiziranih skladbi grčkoga (Ksimeroni, Vratit ću se jednog dana) i meksičkog melosa (Mendozino, Marija Elena), Šerfezi je svoj idealni amalgam dosegnuo megahitovima Ruže su crvene i, osobito, Suze liju plave oči, formatom zabavne pjesme modernoga senzibiliteta koji je emocionalnom sugestivnošću izvedbe koketirao s kičem i lako prodirao do srca najšire publike bez opterećivanja kompleksnijim sadržajima.

»Ovo je jedan od onih albuma za koje pjevači osjećaju da su ih dužni ponovno darovati svojoj publici: sačinjeni od vremena zaustavljenog u dvanaest starih uspjeha, dvanaest trenutaka osvježenih novim zvukom«, zapisao je na omotu ovog reizdanja Siniša Škarica. Opus zlatnoga dečka, zaista je primjeren podsjetnik generacijama koje su stasale zajedno s domaćom estradom i pop–kulturom.

Velimir Cindrić