Ekskluzivnost bez pokrića

Ekskluzivnost bez pokrića

Najgore je bilo kad su svi, apsolutno svi s kojima sam razgovarala, znali da Kit nije najbolja Barbina predstava, nego da mu je mnogo bolji Andersen. To, jasno, otvara pitanje zašto i mi nismo vidjeli Andersena

Na festival sam išla kao običan gledatelj, nisam se posebno pripremala za predstave, osim što sam pročitala ono što je pisalo na webu i u knjižici, što je bilo vrlo siromašno i šturo — nekoliko imena, nekoliko mudrih rečenica i mnogo velikih epiteta — sve je to najbolje na svijetu! Iako bi me inače jako ljutilo da u materijalu nema osnovnih podataka, nekim redateljima nedostaju biografije, nema ništa o kazalištima u kojima djeluju, o ansamblu (kakva je to manipulacija informacijama samo za odabrane!) ovaj put nisam se brinula. Imam dovoljno kazališne popudbine da razumijem ono što se događa na sceni, a uz to željela sam ono što se tako romantičarski zove čisti kazališni doživljaj. Ali nije to tako jednostavno. Uza sav novac koji ima, Festival je doveo samo četiri redatelja s predstavama (Eugenio Barba, Kristian Lupa, Pippo Delbono i Alvis Hermanis), dok je peti (Dragan Živadinov) održao predavanje! Od toga je talijanski redatelj koji živi i radi u Danskoj Eugenio Barba veliko ime starije generacije, poljski redatelj Lupa veliko ime srednje generacije europskih redatelja, slovenski redatelj Dragan Živadinov enfant terrible jer je iz kazališta otišao doslovno u svemir, a Latvijac Hermanis najavljen je kao nova redateljska zvijezda. Budući da je zaredao festivalima (nakon nas ide i na MESS) očito je da je ušao u odabrani krug velikih festivala. Festival je tako ispunio zacrtano — dovodi poznata imena europskoga kazališta hrvatskoj publici.

ISTINSKA TOPLINA

Nisam išla na predavanje Živadinova (iako mi je on najdraži), jer sam nešto slično čula prije nekoliko godina na Eurokazu, a od predstava koje sam vidjela dvije su bile potpuno zatvorene (Barba i Lupa), jedna je bila površno pokazivačka (Delbono), a kad sam već pala u depresiju, dotaknula me je četvrta, Dug život Novog kazališta Riga iz Latvije. Pet staraca u tri sobice sa zajedničkom kuhinjom i kupaonicom prikazani su u posve običnu danu od jutarnjeg buđenja do vijesti na televiziji i lijeganja u krevet. Ta je predstava (inače, vrlo slična nadahnuća kao i Medvešekov Hamper) uspjela otvoriti široki emotivni spektar i na sceni i u publici savršeno lavirajući između tuge koju je u nama izazivala (prepoznajemo neke tipične situacije siromaštva, kad se kruh tanko maže ili se mora toplije odjenuti da bi se otišlo u kuhinju jer je tamo hladno, kada se peku četiri ribice za rođendansku zabavu), smijeha (kad se lik koji jedva hoda stalno penje i nešto popravlja) i sjete (kada se pokažu male radosti poput pjevanja karaoka ili pravljenja svijećnjaka ili uzgajanja luka u ormaru). Vrsni glumački ansambl odigrao je jadne ljude na dnu životne ljestvice s mnogo topline, kao karaktere, kao žive ljude, a ne kao pokazivačku cirkusku točku.

NA SAJMU

Nju smo imali u Tišini Pippa Delbona, koji je na scenu doveo prave ljude s dna životne ljestvice, ali ih je pokazivao u stilu bradate žene na sajmu, jedino što je od nas htio izazvati emociju zbog njihova hendikepa jer nam ih je tako i predstavljao (mongoloid, gluhonijemi, patuljak, beskućnici). Predstava je nadahnuta tragičnim događajem — potresom koji je zbrisao mali talijanski gradić, ali se Pippo izgubio u čitavoj priči. Malo je zapovijedao glumcima (banda avanti, luce su la banda), koji su ilustrirali glasno puštanu šansonu iz zvučnika u stilu — jedan čovjek jede, jedan hoda, drugi tjera loptu, a dvoje ljudi se susrelo; malo je s papira (!) čitao (a povremeno i vikao) zapise u stilu new agea (Beethovenovo pismo, natpis s groba djece ubijene u konclogoru, priča o Budi), a malo je zalijevao vodom, bacao rižu i presipavao zemlju. Bilo je mnogo komešanja, buke, glasne glazbe, ali nije bilo ni tišine ni tragičnosti događaja koji ga je nadahnuo. Prvo zato jer nije bilo karaktera na sceni koji bi nas dotaknuli više od refleksnoga sažaljenja, a drugo zato jer se Delbono nije mogao odlučiti o čemu nam zapravo želi govoriti — o prirodnoj nepogodi koja pogađa čovjeka, ljudskom zlu, politici ili hendikepima koji pogađaju pojedince koji su drukčiji od drugih. Zato ne čudi da mu predstava završava cirkuskom točkom u kojoj ima svega i svačega: od Madone na štulama do Elvisa na motoru s bijelim konjem u vjenčanici!

PROTIV TEKSTA I GLUMCA

Za razliku od njega Lupa je točno zao što hoće, ali to u njega dugo traje. Dobio je pravo na dvije trosatne predstave (Čehovljev Galeb i Rezina Španjolska drama), koje se vode pod jednu, i to još nedovršenu, jer se cjelina zove Nedovršeni komad za glumca! U dugom dijelu, Rezinu, izrečen je osnovni koncept — riječi su zagrade u tišini, pa je to sve išlo jako sporo i umrtvljeno, a poslije je objasnio da je htio pokazati kako svi mi i u životu krijemo osjećaje. Zato je postavio predstavu i protiv teksta i protiv glumca. Poništavao se svaki naputak iz dramskog teksta (osjećaj, atmosfera ili željena reakcija) — na primjer Arkadina je u Čehovu sjedila na sceni kao stara bakica, čime se poništila osnovna motivacija zapleta komada, a Rezina komedija igrana je kao drama. Zatomljivali su se i osjećaji i komunikacija, glumci su igrali mimo partnera (često su govorili u scenu), a neki u publici sudjelovali su patnjom na neudobnim stolcima u specijalno preuređenom gledalištu HNK. Oni rijetki u publici koji su na taj koncept reagirali učinili su to zbog prodora teksta ili glume — usprkos Lupi. Čula sam ljude koji su unatoč svemu bili zatravljeni mukom mlade glumice u Čehovu, a netko bi se nasmijao na Rezi, zbog čega je poslije navodno Lupa bio nezadovoljan glumcima. U tom slučaju shvatila sam zašto, ali zašto se zgodni goli dečko okupao dva puta (u svakom komadu jednom) u velikom jezeru izgrađenu na trećini scene HNK kad nije bilo nikakve dramaturške potrebe za time, a ni za njim kao likom (povremeno je hodao po sceni u ulozi scenskog radnika), nisam mogla shvatiti.

PRED VRATIMA

Kao što nisam otkrila kakve veze ima Barbina predstava U kosturu kita s raspadom Jugoslavije, koji je, prema Barbinim riječima, bio nadahnuće predstave. Na pozornici dva velika stola, publika sjedi okolo, na stolovima vino, kruh i masline — u sredini između stolova osmero postarijih glumaca trči i skače, neki odlično sviraju, a svi krasno pjevaju. Potka je Kafkina priča o čovjeku koji čeka pred vratima i nikako ne može ući jer ga ne pušta čuvar, a između toga čitaju nam iz Biblije neke izokrenute parabole i u onome što se zbiva na sceni može se očitati pomaknuta paralela s Kristom (vrlo lijepo riješena Golgota). Svi glume sve likove, na kraju svi popadaju mrtvi pa onda ih jedan od njih koji je sve vrijeme nosio komad daske oživi i oni opet pjevaju i poskakuju. Jugoslaviju nikako nisam vidjela, možda smo mi umrli pred vratima Hrvatske, nove Europe, Jugoslavije, tko će ga znati? Vidjela sam ansambl koji je posvećen ideji svog vođe, koji je tu svoju misiju ritualnog i posvećenog teatra petrificirao prije trideset godina i zatvorio tako da publika u nju nema pristupa. Zato je vrlo malo ljudi kušalo ono ponuđeno vino. Nisu imali osjećaj da je namijenjeno njima. Najgore je bilo kad su svi, apsolutno svi s kojima sam razgovarala, znali da Kit nije najbolja Barbina predstava, nego da mu je mnogo bolji Andersen, njegova posljednja predstava, s kojom ide na BITEF! To, jasno, otvara pitanje zašto i mi nismo vidjeli Andersena, ili zašto Kit nije išao na BITEF, pa i oni su bili Jugoslavija. Novac je u ovoj priči isključen kao izgovor, dakle, moguća su samo dva razloga. Ili Kita nitko od selektora nije vidio, jer selektori ne pozivaju ono što smatraju dobrim na temelju viđene predstave, nego ono što je in, za što su čuli ili se priča, ili je i taj Andersen isti kao i Kit. Ako je istinit prvi razlog, riječ je o sramoti bez presedana (zbog same ideje festivala i novca koji ga prati), a ako je drugi razlog točan, onda su te priče tek pokrivanje praznina. Dovedu ti nešto prazno, ali s velikim najavama i okruženo ekskluzivnosti (na Barbi je bilo tek 150 mjesta, a Lupa je smanjio gledalište HNK na pola), tako da se umjetno stvori osjećaj posvećenosti odabrane publike. No kad se ona razočara i uvidi da je viđeno prazno, onda joj organizatori ponude neku zamjenu za koju oni, jasno, znaju, ponude joj nešto još posjećenije i još bolje, ali je, nažalost, negdje daleko. I što sad, svi moramo u Beograd?

Sanja Nikčević