Dva lica srednje klase

London Royal Court i dalje prednjači u prezentaciji novog dramskog teksta, ne samo mladih i neafirmiranih autora. U njihovu Theatre Upstairs praizvedena je nova drama Martina Crimpa, jednog od mladih i provokativnih autora, čiji je komad Okrutan i nježan predstavljen lani na Festivalu svjetskoga kazališta u Zagrebu. Fewer Emergencies originalna je scenska konstrukcija temeljena na story–tellingu kao sve popularnijem kazališnom obliku, u kojem četvero glumaca, nedefiniranih karaktera, priča tri priče. U režiji Jamesa Macdonaldsa, kojoj kritika nalazi i poneki prigovor, stvorena je produkcija koja udara ravno u želudac govoreći o problemima suvremenoga svijeta i srednje građanske klase u njemu, problemima s kojima se ni svijet ni njegovi malograđani nisu uvijek spremni susresti. Kao da se naslućuje nova i sve zastupljenija dramska tema: naša ja mašta napadnuta stalnom strujom medijskih slika o događajima koji nas okružuju pa se i naš život počinje uobličavati u film u kojem smo glavni karakteri. Ta priča o filmu koji živimo umjesto realnosti u središtu je novoga Ravenhillova komada Proizvod, a sad se pojavljuje i u Crimpa. Produkcija Royal Courta ocijenjena je vrlo dobrim i odličnim ocjenama i čini se dobrim početkom još jedne londonske sezone.

Reprezentativne Sirene

Vilnius Kazališnu ranu jesen ipak uvijek više obilježavaju festivali nego nove premijere. Jedan od najzanimljivijih festivala u ovo doba godine održava se u Litvi. Riječ je o novom međunarodnom festivalu Sirenos, pokrenutu lani, koji radi prema načelu sve popularnijem u Europi: otprilike podjednak broj inozemnih i domaćih predstava, s tim da su domaće uobličene u showcase, prezentaciju sabijenu u nekoliko dana za strane selektore i producente. Kako je lanjski festival bio pun uspjeh koji je dodatno pojačao izvoz litavskih produkcija u svijet, ovogodišnji ide utrtim stopama. Osam inozemnih i deset domaćih produkcija privlače inozemne goste. Litva, uz Poljsku i Rusiju najzanimljivija kazališna zemlja, ove godine u vikendu od 30. rujna do 3. listopada prikazat će premijere Rimasa Tuminasa (Tri sestre) i Koršunovasa (Braća Presnjakov, Igranje žrtve) i nove kazališne radove najpoznatijih imena litavskog scenskog života. Graužinis, najzanimljivije novo ime, prikazat će Crimpove Nasrtaje na njezin život, još jedan mladi redatelj, Agnius Jankevičius, predstavlja se Štakorima, a mlad je, ali već poznat i Gintaras Varnas s produkcijama, Svjetionik i Dorstovim Merlin ili Pusta zemlja. Njima je ove godine pridružen i jedan iz posve nove generacije, Valius Tertelis, s komadom Sare Kane 4:48, Psihoza. Uz mlađe prezentirana će biti i srednja generacija, koju čine Nekrošius (Pjesma nad pjesmama) i Vaitkus (Demoni), tako da će Sirene zapravo biti predstavljanje jedne od najjačih nacionalnih kazališnih reprezentacija.

Ex Ponto u potrazi za granicama

Ljubljana U Ljubljani od 17. rujna do 1. listopada traje 12. Ex Ponto, još jedan međunarodni festival koji s temom Život bez granica u jedanaest predstava glavnoga programa ispituje granice suvremenoga svijeta i kazališta. Glavni su naslovi programa Ginkasovi Snovi o izgnanstvu moskovskoga Kazališta mladoga gledatelja i Povijest Ronalda, McDonald’sova klauna Rodriga Garcije, ali festival prezentira i niz bisera iz marginaliziranih scenskih kultura, poput dvije iranske predstave Nijema, koja je sanjala i Gorak kao med, zanimljivoga redatelja Attile Pessyanija i Edipa u izgnanstvu redateljice Sahike Tekand u turskoj produkciji. Na turskom je i Oluja, ali u produkciji turskoga kazališta iz Skoplja u režiji Aleksandra Popovskog, dok su festivalska koprodukcija sa Crnogorcima Žabe u režiji Slobodana Milatovića. Od inozemnih produkcija između ostalih gostuje i Marš — Pjesma nad pjesmama Ivice Buljana i riječkoga HNK, a u popratnom programu Ex Ponta u ljubljanskom Mestnom gledališču u još jednoj festivalskoj koprodukciji praizvest će se Kazališni sat nižepotpisanoga autora Kazališnoga globusa.

Živimo li vremena bajke?

Beograd U Beogradu ovih dana završava 39. BITEF, započet 16. rujna, čiji je moto bio Na tragu bajke i antibajke i na kojem je u glavnom programu prikazano dvanaest produkcija popraćenih brojnim pratećim programima. Plesni program ove je godine bio posebno jak, u njemu je i koreografija Staše Zurovca Ko to tamo peva iz beogradskog Narodnog pozorišta, ali ni dramski nije zaostajao. Na festivalu je gostovao i Eugenio Barba, s novijim projektom nego u Zagrebu, Andersenov san, a dva su festivala u susjednim zemljama podijelila i Hermanisov Dug život. Koprodukciju sa slovenskom Dramom po Marloweu Edward II režirao je sve zanimljiviji slovenski redatelj Diego de Brea, a posebno su zanimanje i publike i kritike izazvale predstave Volksbühne iz Berlina Pablo u plusfilijali jednog od najtraženijih europskih redatelja Renea Pollescha te Eraritjaritjaka / Muzej fraza švicarskoga Theatre Vidy iz Lausanne, u režiji još jednog imena koje, ako ga već ne znate, treba zapamtiti, Heinera Goebbelsa.

Jasen Boko