Cedric Price – sumnja, radost i promjena

Cedric Price – sumnja, radost i promjena

Price je u komunikaciji istodobno ozbiljan i duhovit, dubokouman i zabavan, tako da nas je pronicavim opservacijama mogao istovremeno nasmijati do suza i duboko zamisliti

Kada smo potkraj osamdesetih pokretali arhitektonski simpozij u Grožnjanu, jedan od inspirativnih predložaka bio nam je Međunarodni laboratorij za arhitekturu i urbano oblikovanje (International Laboratory for Architecture and Urban Design — ILAUD), koji je u talijanskom Urbinu godinama vodio nedavno preminuli arhitekt Giancarlo de Carlo. GDC–a, kako su ga zvali znanci i prijatelji, povijest arhitekture zabilježit će, osim po majstorskim djelima i kao člana legendarnoga Tima X, međunarodne skupine mladih arhitekata što su potkraj pedesetih godina prošloga stoljeća uzdrmali okoštali modernistički pokret i razmontirali ispuhani CIAM, a ja ću ga ponajprije pamtiti kao osnivača ILAUD–a, koji sam imao povlasticu pohađati u ljeto 1980. Dvomjesečni je laboratorij bio intenzivan i zabavan, ispunjen ozbiljnim radom, ali i veselim druženjima što su brisala krutu podjelu na učitelje i učenike te je za nas, zagrebačke studente, navikle na distancirani profesorski nastup, bio pravo otkriće.

Kraljević želi biti žaba

Atmosferu urbinske arhitektonske škole nastojali smo od samih početaka prenijeti na grožnjanska okupljanja. Već u drugom izdanju 1990, kada su voditelji bili legendarni britanski arhitekt Cedric Price (za radionicu) i profesor Nigel Whiteley (za teoretski dio), simpozij/radionica dosegnuo je željenu kombinaciju ozbiljnosti i veselja, rada i zabave, igre i učenja, a poseban je začin skupu pa i cijelom grožnjanskom ambijentu dao Cedric Price. Još i danas o njegovu se boravku i karizmatičnoj osobnosti prepričavaju razne anegdote. Price, kojega je Rem Koolhaas opisao kao kraljevića što je beznadno pokušavao biti žabom, u komunikaciji je bio istodobno ozbiljan i duhovit, dubokouman i zabavan, tako da nas je pronicavim opservacijama mogao istovremeno nasmijati do suza i duboko zamisliti. Osim što je nastupom pozitivno utjecao na polaznike, otvarajući im nove obzore i šireći dobre vibracije, Price je bio i najuspješniji sudionik radionice. U sklopu praktičnog zadatka za Grožnjan je izradio projekt Turtlan, koji je iste jeseni nagrađen priznanjem na natječaju Shinkenchiku u Tokiju. Kratka grožnjanska epizoda i taj projekt Priceu su očito mnogo značili, zbog čega ga je uvrstio u knjigu svojih projekata Opera i na njezinu naslovnicu. Jedan od Priceovih nezaboravnih i neformalnih prinosa simpoziju zbio se kada je kao uvjereni laburist spontano odao počast Ulici 1. maja ritualno kleknuvši ispred pločice na zidu s njezinim natpisom. Kao posvetu Cedricu na istom smo mjestu 10. kolovoza prošle godine, na dan njegove smrti, postavili skroman memorijalni znamen, a i ove smo godine na isti dan u okviru simpozija obilježili tužnu godišnjicu.

Cedric Price (1934–2003) nije samo dio (grožnjanske) povijesti. Njegove provokativne ideje iz šezdesetih jednako su relevantne i poticajne i u suvremenoj digitalnoj eri, o čemu svjedoči i recentna izložba što je do 9. listopada postavljena u londonskom Muzeju dizajna. Vizionarske zamisli jednog od najinovativnijih i najradikalnijih arhitektonskih mislilaca druge polovice dvadesetoga stoljeća predstavljene su originalnim izlošcima odabranim iz njegova arhiva, trajno udomljena u Kanadskom centru arhitekture (CCA) u Montrealu.

Ugled i utjecaj

Price je malo gradio, a njegov ugled i utjecaj uglavnom su zasnovani na radikalizmu nerealiziranih ideja koje su prožete, kako je sam definirao, esencijalnim kvalitetama »sumnje, radosti i promjene«, što je i naslov londonske izložbe. Trajno dovodeći u pitanje arhitektonske konvencije i kanone duhovitim i subverzivnim prijedlozima Price je težio arhitekturi lako prilagodljivoj stalnim promjenama, koja će unaprijediti život ljudi, učiniti ga veselijim i zabavnijim. Na tragu ideje da »jedino što je stalno jest promjena«, Price je dosljedno tijekom karijere nijekao okamenjenu monumentalnost stalno predlažući promjenu, jer u arhitekture nije važna fiksirana trajnost, nego njezina sposobnost prilagodbe uvjetima vremena i svijeta u stalnu kretanju. Prema njegovu sudu građevine ne samo da trebaju biti fleksibilne i adaptabilne, kako bi služile trenutnim potrebama korisnika, nego poput ostalih industrijskih proizvoda, automobila ili cipela, imaju vijek trajanja, ne dulji od desetak godina. Zbog često citirane rečenice: »Tehnologija je odgovor, a što je pitanje?« Pricea su jednostavno trpali u tehnološke deterministe šezdesetih, no za njegov je pristup mnogo važnija filozofija omogućivanja, koja shvaća arhitekturu kao fleksibilne sustave što ih korisnici sami prilagođavaju trenutnim potrebama. Arhitektura je za njega ono što »prirodnom izoblikom vremena, mjesta i intervala stvara korisne društvene uvjete koji su se prije toga činili nemogućim«. Njegovi projekti, crteži i predavanja izokrenuli su tradicionalno poimanje što bi arhitektura trebala biti, sugerirajući radikalne ideje što bi ona mogla postati, omogućujući ljudima »da zamišljaju nezamislivo«. Na izložbi u Muzeju dizajna prvi put su zajedno prikazani Priceovi najvažniji projekti — od velikoformatnih zahvata do malih intervencija, na način da je rekonstruiran proces njihova nastajanja. Izložba donosi rane projekte iz šezdesetih — Avijarij za ptice u londonskom zoološkom vrtu (1961); Fun Palace (1960–65), laboratorij zabave transformabilan prema željama korisnika, koji je poslužio kao predložak za pariški Beaubourg; galeriju Robert Fraser (1962); te Potteries Thinkbelt (1964), prijedlog za radikalni model mobilnoga sveučilišta na tračnicama, kao i kasnije projekte poput Inter–action Centrea (1971), materijalizirane inačice Fun Palacea u reduciranu opsegu što je demontiran 2002, nakon što mu je istekao projektirani vijek trajanja; prijedlog za South Bank (1983), u kojem je Price anticipirao lokaciju londonskoga kola London Eye, pa sve do privremenih urbanih intervencija Gradskih magneta (1996–99) čija funkcija nije da ispune prostor, nego da poput lokalne urbane akupunkture stimuliraju dinamiku gradskoga života. Serijom Magneta Price je zaokružio koncepciju arhitekture koja omogućuje gradu »blagodati od neizbježnih promjena« pretvaranjem prostora u javnu korist i čineći gradski život »ugodnijim i zabavnijim«.

Vinko Penezić