BESPLATNI PRIMJERAK

Svojedobno sam na predstavljanju neke knjige imao poučan doživljaj. Autor je bio poznat, a edicija važna, pa je zato nakladnik cijelu stvar priredio u jednom od najboljih prostora u gradu. Skupila se ondje masa svijeta, sve sama ugledna lica, a događaj je imao i priličan odjek. I, kao što se u takvim prilikama obično čini, organizirali su u predvorju i prodaju tih knjiga. Meni vrag nije dao mira, pa sam, kad je sve bilo gotovo, upitao studenticu koja je ondje stajala za pultom koliko je prodala. Odgovorila mi je da je prodala jedan primjerak; slovom i brojkom: jedan jedini. U prvi sam se mah lecnuo, ali sam onda, razmislivši malo, došao do zaključka da je to zapravo nešto očekivano. Jer, ondje su se, kao što sam već rekao, skupili sve sami ugledni ljudi, a takvi ne kupuju knjige, nego očekuju da će ih dobiti besplatno. Da će ih dobiti po bilo kojoj liniji: kao autorovi prijatelji, kao prijatelji nakladničke kuće, kao kritičari, kao oni do čijega se mišljenja drži. U svakom slučaju, ispadalo je da se na tom predstavljanju i jesu skupili gotovo isključivo oni koji knjige dobivaju besplatno. Iz toga proizlazi da predstavljanje i nije bilo obavljeno radi njih, nego radi onih koji nisu bili prisutni: radi onih koji će o svemu tome čitati u novinama i gledati na televiziji, pa se zainteresirati i eventualno kupiti knjigu, bilo kao fizičke ili kao pravne osobe. Tako sam stao trti glavu problemom besplatnih primjeraka i došao sam do zaključka da ta stvar nije ni izdaleka onako bezazlena kao što se na prvi pogled čini. U odnosu na ukupne naklade, u nas se silno velik postotak daruje: ako je naklada tisuću, pa ako se razdaruje samo pedeset primjeraka, onda vi izvolite izračunati koliko to iznosi u ukupnim troškovima oko proizvodnje knjige. Zašto se to čini? Rekao bih da se radi zato što to traže zakonitosti knjižarskoga poslovanja. Ali te zakonitosti nisu ekonomske zakonitosti, nisu opće, ne vrijede za druge zemlje, nego su samo naše. Ili, da ne okolišam: to darivanje knjiga zapravo je, da oprostite, neka vrsta mita. To se tako ne zove, često se time i ne misli ništa loše, ali stvar se na to svodi. Jer, komu se besplatni primjerci daruju? Daruju se onima od kojih se može imati koristi. A to su u jednu ruku kritičari, u drugu ruku novinari, a onda i svi oni koji — kao strukovnjaci, kao oni čije se mišljenje sluša — mogu utjecati na status knjige, na njezin odjek, na to kako će ljudi na nju gledati. A s obzirom na to da se poklonjenom konju ne gleda u zube, onda je, dakako, i mišljenje koje se na taj način stvara zapravo nerealno: ljudi o takvim knjigama nerado kažu išta loše, i tako knjiga, recimo, dobro prođe. Ima tu, međutim, još jedna kvaka: daruje se samo jedna vrsta knjiga, dok se druge vrste ne daruju. Daruju se knjige ambiciozne, malo teže, one koje traže više napora, one za koje se misli da ih široka publika neće baš razgrabiti, ili da se Ministarstvo neće odveć žuriti s otkupom. Ono pak za što se zna da će dobro ići, to se ne daruje tako lako, jer to je i samo po sebi sigurna zarada. Tako se onda može kazati da se u nas knjige i pišu na dva načina, i s dvama ciljevima. Jedne su knjige za prodaju, one od kojih se očekuje lova i koje samo to imaju na umu, pa se ne upuštaju ni u kakve kerefeke. Druge su one knjige koje se pišu da bi bile darovane: to su one ambicioznije, za koje se široka publika baš i neće odveć zainteresirati, ali će one — među ostalim i zato što su darovane — steći ugled u ljudi od ukusa. A ti će ljudi onda (usmenom predajom i na druge načine) poraditi na njihovoj dugoročnoj promociji, pa će takve, darovane knjige, uz malo sreće, ući u ozbiljne eseje, pa i u povijest književnosti. A kao što postoje dva načina pisanja knjiga — za prodaju i za darovanje — tako postoje i dva načina njihova kritiziranja. Jedan je način izražavanja kritičkoga mišljenja onaj koji nema pisani oblik, pa je i sasvim neverbalan; tom se vrstom kritike bavi publika, jer ona ili kupuje ili ne kupuje knjige (s obzirom na to da joj ih nitko ne daruje) i tako obznanjuje svoje sudove o njima. Takva kritika nije uvijek pravedna, ali ima učinka. Drugi je način onaj što ga prakticiraju književni kritičari. A oni su, kao što smo vidjeli, unaprijed sputani, da se ne kaže ucijenjeni. Jer, kako da pišeš o knjizi koju ti je netko darovao? Ne možeš je neumjereno hvaliti, koliko god da te oduševi, jer svi manje–više znaju da si je dobio od nakladnika, i da ti je uz nju darovano još nekoliko njegovih edicija, tek toliko da ti se nađe. Ali, ne možeš pisati ni negativno, opet zato što si knjigu dobio na dar, jer ćeš ispasti nezahvalan. Nije tu riječ samo o moralnom aspektu stvari, nego i o emocionalnom: da je kritičar knjigu platio iz vlastitoga džepa, sigurno bi, ako knjiga ne valja, gorko požalio za svojom lovom, pa bi i njegova kritika bila žešća i kreativnija. Ovako, kad ga cijela stvar ne košta ništa, neće trošiti emocije za sitnicu: dat će Bog još knjiga, i sve će biti darovane. I, to je razlog što u nas nema negativne kritike, nego postoji samo prešućivanje. Odnosno, nije baš da je nikako nema: ponekad se koja pojavi, i ta je onda potvrda zakonitosti o kojoj ovdje govorim. I za to imam primjer. Nakon one promocije koju sam spominjao na početku, pratio sam u novinama prikaze knjige koja je ondje bila predstavljena. I, svi su ti prikazi bili ili pohvalni ili ravnodušni, dok kuđenja nije bilo. Točnije, bilo ga je, ali samo u jednom slučaju: neki se kritičar bio raspomamio pa rastrgao i knjigu i nakladnika na komadiće. I, što sam ja mogao drugo nego da pomislim da je to upravo onaj isti koji je na promociji kupio knjigu za vlastitu lovu?