Arhitektonski natječaji

Članovi kluba hrvatskih arhitekata sami su izradili tzv. Glavna nacrta za raspis umjetničkih arhitektonskih i inih tehničkih radnja. Riječ je o temeljnom dokumentu za razvoj hrvatske moderne arhitekture koji po prvi put donose sami arhitekti, a ne kao što je do tada bila praksa vladini dužnosnici i činovnici

Jedan je od bitnih preduvjeta kvalitetne arhitekture u kvalitetno raspisanim arhitektonskim natječajima. Jednako tako, uspjeh svakoga natječaja ovisi o kvaliteti natječajnoga programa. I doista, većina vrhunskih ostvarenja hrvatske arhitekture 20. stoljeća rezultat je upravo kvalitetno raspisanih natječaja. No, pokušajmo odgovoriti na pitanje, što je arhitektonski natječaj. Prema smjernicama i preporukama Vijeća arhitekata Europe donesenim 2004, natječaji za arhitektonski projekt su procedure koje mjerodavnom tijelu omogućuju nabavu plana ili projekta koji odabire ocjenjivački odbor nakon provedbe natječaja u kojem jesu ili nisu bile dodijeljene nagrade. Natječaj za arhitektonski projekt prema tim je smjernicama jedno od najboljih sredstava osiguravanja kvalitete, jer se na njemu demonstriraju profesionalne vještine i naglašavaju kriteriji dodjele zasnovani na kvaliteti. Temom natječaja u posljednje vrijeme bavit će se i hrvatski arhitekti. Tijekom travnja 2005. Hrvatska komora arhitekata i inženjera u graditeljstvu i Udruženje hrvatskih arhitekata izradili su prijedlog novog Pravilnika o natječajima s područja arhitekture, urbanizma i prostornog planiranja. Kao izvorišna osnova, u prijedlogu se ističe, natječaj je potvrđen kao pouzdana usporedna metoda dobivanja kvalitetnih idejnih rješenja značajnih javnih i privatnih građevina, uređenja i proširenja gradova i naselja ili stvaranja novih naselja i dijelova naselja. Natječaj može postavljati funkcionalne, oblikovne, ekološke, tehničke i ekonomske zadatke, s različitim težištima i razinama razrade. On treba omogućiti pronalaženje dobrih rješenja putem različitih prijedloga. No, pored konkretnog zadatka natječaj može imati za cilj unaprijediti i opću kvalitetu projektiranja, građenja i oblikovanja. Iz tog razloga pokretanje rasprave o, nazovimo je, instituciji arhitektonskog natječaja na samu početku 21. stoljeća od iznimne je važnosti za dalji razvoj domaće arhitekture s dubokim kulturološkim posljedicama.

Hrvatska moderna i natječaj

Najbolji dokaz izrečenoj tezi vrhunska su ostvarenja hrvatske moderne, čije će temelje početkom 20. stoljeća postaviti Klub hrvatskih arhitekata (u nastavku KHA), predvođen Stjepanom Podhorskim, Alojzom Bastlom, Viktorom Kovačićem, Edom Schönom, Hugom Ehrlichom i Ćirilom Ivekovićem. Upravo će članovi KHA učiniti onaj ključan iskorak u poimanju arhitektonskih natječaja sastavljena su 1908. tzv. Glavna nacrta za raspis umjetničkih arhitektonskih i inih tehničkih radnja. Riječ je o jednom od temeljnih dokumenata u razvojnom procesu hrvatske moderne arhitekture, jednom od njezinih genoma, kojim će se odrediti ne samo opći model natječajnih programa, nego kojim će se ujedno jasno definirati prava i dužnosti svakoga sudionika natječaja. Naime, dok se nisu pojavila Glavna nacrta, izrada natječajnih programa bila je mahom povjeravana raznim odjelnim činovnicima, bez poznavanja arhitekton-ske prakse, što je nerijetko rezultiralo nedostatnim programima, narušava-njem interesa stru-ke, a time i nekvalitetnim arhitektonskim rješenjima. U tom kontekstu jedan od paradigmatskih primjera iz povijesti hrvatske arhitekture natječaj je za izgradnju Vladine palače na Markovu trgu, danas zgrade Sabora. Na-kon što je 30. ožujka Vladin Odjel za unutrašnje poslove raspisao natječaj za Vladinu palaču, u javnosti je pokrenuta žestoka polemika. »Raspisani natječaj«, pisat će 4. travnja nepotpisani autor u »Obzoru«, »tako je važan momenat po razvitak našega grada, po napredak hrvatske arhitekture kao i hrvatske umjetnosti, da je za cielo vrijedno rečeni natječaj podvrći nešto detaljnijoj kritici i razmatranju. U velikim kulturnim centrima posvećuje se izgradnji jedne zem. kuće osobita pažnja ponajpače pak ako ona obuhvaća čitavu jednu četvorinu u dijelu grada koji je svakako najstariji. U tom slučaju bi se gradjevni odsjek svake vlade u prvom redu morao popitati, što o tome misli samo gradsko poglavarstvo, te bi se onda poslije uspješna sporazumka izmedju oba odgovorna tijela raspisao natječaj.... Nu, kod rečenog se natječaja nije tako postupalo. Kr. zem. vlada u svojoj bona fide prepustila je raspisivanje natječaja gradjevnom odsjeku kr. zem. vlade u kojem vlada isti birokratski šiml i perčin kao i pred petnaest godina i koji imade na svojoj duši baš toliko tehničkih i arhitektonskih grijeha kao što su druge oblasti u istom vremenu imali na svojoj duši političkih grijeha. Taj rečeni ured nije se ni popitao kod gradskoga poglavarstva, što ono misli o toj novogradnji, kako bi to morao učiniti. S jedne strane ide gradjevni ured kr. zem. vlade u tom momentu samo polovina krivnje, jer bi upit na gradsko poglavarstvo bio i onako djelomično suvišan pošto slobodni i kraljevski grad Zagreb nema generalne regulatorne osnove. To je kao brod bez buzole… Da su ti zahtjevi moderni i suvremeni i opravdani, vidi se već iz samoga natječaja koji naziva tu buduću gradnju ‘Palačom nutarnjeg odjela kr. hrv.–slav.–dalm. Vlade’. Ako se novogradnjom koja ima biti palača ima promijeniti izgled starodrevnog gornjega grada, onda su ti zahtjevi…zaista čedni, što više primarni... Stilizacija čitavog natječaja jest ista, kao da se raspisuje natječaj za kakvu vojarnu ili kakovo veliko skladište brašna. A ipak se opreznoj birokraciji potkrao kontradiktorni lapsus calami, da osnove imadu nositi bombastički naslov palače.« U polemiku će se aktivno uključiti i Klub KHA. Četrnaestoga travnja KHA će Vladinu predstojniku za unutarnje poslove Vladimiru Nikoliću uručiti predstavku »da se nepodpuni i neobičajni uvjeti kod gore spomenutog natječaja isprave i nadopune«. No, Vlada će pristati na neznatan ustupak, tek na produljenje roka za predaju natječajnih osnova. O predstavci Vladi »povodom raspisa natječaja za nacrte palače nekojih zemaljskih ureda« KHA će pisano izvijestiti i Društvo inženjera i arhitekata »umoljavajući slavno društvo, pošto se radi o zajedničkim interesima i arhitekta i inžinira, da bi nas u našem nastojanju podprlo, kao i u svim sličnim slučajevima«. KHA će se u vezi s natječajem društvu obratiti i 19. travnja, predlažući da se ubuduće izrada programa natječaja »koji su skroz umjetničke naravi pripuste lih hrvatski akademski ili politehnički izobraženi arhitekti, jer je mogući slučaj, da se natječu stručnjaci poduzetnici koji nisu arhitekti, a mogu si takove osnove od najmljenih vanjskih arhitekta obaviti«.

Debakl natječaja

U odgovoru koji je uslijedio napominje se da Društvo inženjera i arhitekata u cijelosti usvaja i s kolegijalnim zadovoljstvom pozdravlja akciju KHA, no, »pošto nakon Vaše uspjele akcije otpada potreba, da i mi u toj stvari još posebne korake poduzmemo ograničujemo se na izjavu, da smo u buduće rado pripravni slavni klub u sličnim akcijama za poboljšanje zajedničkih nam staležkih i moralnih interesa podupirati u očekivanju, da će kod sličnih akcija sa naše strane slavni klub nama se pridružiti«. No, Društvo inženjera i arhitekata doista neće poduzeti ni koraka kako bi utjecalo na izmjene nedostatnih uvjeta natječajnoga programa, oportuno prepustivši da čitavu stvar rješava KHA. Do 1. lipnja pristiglo je šest natječajnih osnova. Među pristiglim su radovima i osnove članova KHA Viktora Kovačića, Stjepana Podhorskog i Huga Ehrlicha. Okolnosti koje su uslijedile nakon žiriranja radova, drugi će put uznemiriti duhove. Nagrađene su osnove graditelja Janka Kolarića, arhitekta Stjepana Podhorskog te Susana i Fišera; dok su osnove arhitekta Viktora Kovačića i Leona Kalde preporučene. No, prema zaključku porote »nijedna od podnesenih osnova ne odgovara toli podpuno, da bi izravno mogla služiti podlogom izradbi detaljnih nacrta«. U konačnici natječaj će doživjeti debakl. Izvedba palače bit će povjerena Lavu Kaldi i Ivanu Štefanu uz suradnju vladinih činovnika, koji će od svake prihvaćene natječajne osnove preuzeti ponešto, stvorivši amalgam, čija je posljedica jedno od najlošijih ostvarenja hrvatske arhitekture s početka 20. stoljeća. Takav ishod izazvat će negodovanje cjelokupne kulturne javnosti. »Ovi nedotjerani projekti« pisat će članovi KHA početkom 1908. u javnom apelu Vladinu Odjelu za unutarnje poslove »predani su u ruke činovnika kojih djelokrug daleko leži od umjetničko–arhitektonske struke, da na temelju tih nedotjeranih projekata izrade osnove, koje će naravno još manje uspjeti. Upravo kao što arhitekt ne može kod vodogradnje i strojarstva ništa uspješna postići, tako ne može ni stručnjak vodogradnje sa arhitektom stupiti pred forum kritičkih inozemnih stručnjaka«.

Prijelomna godina

Godina 1908. prijelomna je za povijest hrvatske arhitekture 20. stoljeća, a tako i u djelovanju KHA, čije se sudbine u tom trenutku drastično isprepleću. Tijekom svibnja KHA odlazi na osobni poziv arhitekta Otta Wagnera na »VIII Internacionalni kongres arhitekata u Beču«. Na dnevnom je redu Kongresa rasprava o osnovama za raspis arhitektonskih natječaja. Uz KHA na Kongresu je i Društvo inženjera i arhitekata, kojem je Vlada povjerila izradu natječajnih osnova za Hrvatsku. Iako je na Vladinu inicijativu u Hrvatskoj Društvo pokrenulo raspravu, ono neće izraditi natječajne osnove. Iz tog razloga KHA će Društvu tijekom srpnja poslati upit, »da li je voljno prihvatiti zajednički sastavljanje osnova za ustanove natječajnog reda. U protivnom slučaju primoran je ovaj klub prišnosti radi takove ustanove sam izdati«. No, odgovor Društva inženjera i arhitekata nije nikada uslijedio. Zbog toga će razloga članovi Kluba biti primorani sami izraditi tzv. »Glavna nacrta za raspis umjetničkih arhitektonskih i inih tehničkih radnja«. Kao što je istaknuto, riječ je o temeljnom dokumentu za razvoj hrvatske moderne arhitekture koji po prvi put donose sami arhitekti, a ne kao što je do tada bila praksa vladini dužnosnici i činovnici. Njime se jasno određuju programska načela natječajnih osnova. »Svrha svakog umjetničkog arhitektonskog i inog tehničkog natječaja«, prema nacrtu KHA, »jest ta da se postigne rješenje koje zadaće u formi predočenih idea, skizza, modela i nedetaljiranih nacrta. … Svaki raspisani natječaj imade istaknuti: a.) Tko raspisuje natječaj; b.) Tko li su porotnici; c.) Natječajni program; d.) Djelokrug porote«. Osobit naglasak dat je na sam program natječaja u kome se prema nacrtu moraju navesti ova razjašnjenja: »1.) način i vrst natječaja; 2.) gdje i kad će se natječajne radnje predati; 3.) gradilište kod graditeljskih natječaja; 4.) potrebni podaci za osnovu; 5.) slog, 6.) broj i vrsti traženih nacrta, proračun i ina obrazloženja; 7.) glavnicu kojom ima računati natjecatelj; 8.) oznaku natječajnih radnja; 9.) izjavu o pravu vlasništva prispjelih radnja; 10.) količinu i broj nagrada; 11.) honorira li se nagradjene radnje; 12.) posebne obveze za razdiobu nagrada i honoriranje ne nagradjenih radnja; 13.) obveze glede načina isplate nagrada; 14.) hoće li se koja osnova za provodjenje izabrati; 15.) hoće li se natječajne radnje izložiti; 16.) kad će se povratiti natječajne radnje; 17.) zapisnik porote; 18.) jamstvo raspisatelja i troškove natječajnog postupka.« Polazeći od tih načela KHA će do 1914. izraditi nekoliko natječajnih programa. Prvi moderno raspisan natječaj prema tom programu jest natječaj za regulaciju Kaptola i okolice, koji će KHA u suradnji s poglavarstvom grada Zagreba izraditi tijekom lipnja 1908. Natječajna porota pod predsjedanjem Corneliusa Gurlitta prvu će nagradu dodijeliti Viktoru Kovačiću, drugu Stjepanu Podhorskom, a treću Dionizu Sunku. Iako nagrađeni natječajni projekt neće nikada biti u potpunosti realiziran, riječ je o događaju koji će prekoračiti odrednice uobičajenih arhitektonskih zbivanja i dobiti značenje događaja od presudne važnosti za dalji tijek hrvatske arhitekture sa snažnim odjecima sve do današnjih dana, o kojima sada govorimo kao o vlastitom kulturnom identitetu i baštini.

Krešimir Galović