Akademski pripravak za pokretanje blagotvornog propuha

Akademski pripravak za pokretanje blagotvornog propuha

Aljoša Pužar (Rijeka, 1974) tako je mlad, a tako pametan i poduzetan supokretač, asistent i nosilac kolegija Uvod u studij kulturologije na jedinom odsjeku za kulturalne studije u Hrvatskoj, onom riječkom, koji upravo ulazi u drugu godinu

Upravo počinje druga godina kulturalnih studija na Sveučilištu u Rijeci. Možete li nam objasniti kako se dogodilo da suvremen studij zaživi u Rijeci, a ne u, kako bi se očekivalo, sveučilišnom središtu, u Zagrebu?

— Što se ideje uvoza i ukorjenjivanja same discipline u Hrvatskoj tiče, tu kronološka prednost ipak pripada Zagrebu i krugu oko profesora Deana Dude i njegova poslijediplomskog modula kulturalnih studija na poslijediplomskom studiju književnosti pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ideja o riječkom odsjeku počela se oblikovati još potkraj travnja 2001. u mojoj prepisci s profesoricom Marinom Biti, koja je kao pročelnica interdisciplinarno orijentirana poslijediplomskog studija književnosti i tadašnja prodekanica za znanost (danas i prva pročelnica Odsjeka za kulturologiju) već bila započela pojedine važne projekte razvoja interdisciplinarnog kurikuluma na riječkom Filozofskom fakultetu. Važna je tu i moja paralelna prepiska s domišljatim prijateljem i kolegom Igorom Markovićem, s kojim sam u tom razdoblju pokretao zajedničko čedo, elektronski časopis »Limen« (http://limen.mi2.hr). Kada danas u toj zaigranoj prepisci pročitam da se Hrvatsko kulturološko društvo (koje smo u međuvremenu osnovali) u Igorovoj viziji trebalo isprva zvati Društvo za liminalna i postkolonijalna istraživanja, da je prvi interdisciplinarni odsjek u Rijeci možda mogao biti zasnovan tek kao ekstenzija sadržaja ostalih odsjeka, i to financirana u suradnji s Norveškim slavistima (!), ne mogu, a da se, nasmijavši se zbog svih skretanja i rukavaca, ne začudim ili bolje zabezeknem koliki je put u akademskom i organizacijskom smislu prevalio reformski tim. Od samoga početka pridružila mu se i Danijela Ožbolt, a vrlo brzo i mnogi vrsni suradnici od kojih neki (i to ponajbolji, od kojih učimo i mi i studenti) danas čine pogonsku silu Odsjeka za kulturalne studije i postavljaju visoke (ispitne) letvice našim brucošima. Zahuktala bolonjska reforma sa svim svojim usponima i padovima, dvojbama i otvorenim pitanjima, omogućila je ključne niti oko kojih se plelo i šivalo kako se znalo i umjelo. U kolovozu 2001. Odsjek za kulturalne studije pod tim smo imenom uvrstili u najranije reformske materijale Filozofskog fakulteta u Rijeci više kao želju nego kao zbilju, dok je danas mjesto studija za više od stotinu studenata i mjesto rada i istraživanja za dvadesetak članova i suradnika s brzorastućim bibliotečnim fondom i vrhunskom tehnološkom opremljenošću. Ipak, potrebe, osobito za stručnjacima, još su velike. Realniji smo i od vrlo realnog Chea: uvijek tražimo moguće!

Otkud odluka baš za kulturalne studije i koja znanja/discipline čine jezgru tako poliperspektivnih studija?

— Iza većine akademskih inicijativa u (anti)disciplini kulturalnih studija krije se već odavno zapažen, opisan i prihvaćen proces: pojedini angažiraniji i teorijski nabrijaniji pripadnici temeljnih filoloških disciplina i komparatistike pod dojmom kulturološkog obrata u vlastitim disciplinama i za to vezanih teorijsko-–metodoloških izazova pristupali su osmišljavanju akademskih projekata na tragu kulturalnih studija koji u sebe interdisciplinarno i kreativno uključuju spoznaje iz sociologije, antropologije, politologije, povijesti te ponajviše heterogene kritičke teorije. Riječki program postavljen je široko, te uz birmingemsku jezgru i srednjoeuropsku tradiciju znanosti o kulturi i izvodi nastavu iz više polja i grana relevantnih za bavljenje svom širinom kulturalnih fenomena. Ta prividna metodološko–kurikulumska hereza i pretenciozni pothvat širenja zapravo je, u nedostatku nastave nekih tradicionalnih disciplina, riječka nužnost, a s vremenom, tvrdim, i naša komparativna prednost.

Interes za studij je velik. Kako to objašnjavate? Ima li tu, možda, i snobizma?

— Vjerojatno ima, ali ne toliko koliko biste očekivali. Neki studenti računaju na teorijsku potporu svojim društvenokritičkim praksama i uvjerenjima, neki žele obogatiti opću kulturu i polivalentno se obrazovati (ta stara uloga univerziteta katkad se u svijetu uskih disciplina čini sve neizvjesnijom!), a neki se već pragmatično domišljaju budućoj zaposlivosti na dinamičnom i sve zahtjevnijem tržištu rada. Gdje je tu snobizam? U glavama, kao i uvijek, no podjednako kritičara i pobornika novih programa. Naši će studenti, ako valjano zajednički odradimo posao, svoj, naš i svaki drugi snobizam vrlo brzo prozreti, izložiti na pladnju, dobro ga izrezuckati, srdačno mu se nasmijati i poslati ga dovraga. U tome vidim pravi smisao onoga što pokušavamo učiniti.

Koja se znanja tijekom prijemnog procesa očekuju od kandidata zainteresiranih za kulturalne studije?

— Znanja stečena srednjoškolskim obrazovanjem, ponajprije ona s naljepnicom društveno–humanističke skupine predmeta, ali i ona upijena putem medija, u obitelji, u društvu vršnjaka. Pomoći će im opća pismenost (sve rjeđi i dragocjeniji plod obrazovnih pogona) te kritički duh: sposobnost za mentalnu ekspanziju i otpor. Motivacija je također veoma važna i visoko se vrednuje.

U čemu vidite nasušnost kulturalnih studija?

— Ni u čemu zapravo. Nasušna je potreba mnogo generalnija: oduprijeti se tromosti, medijatiziranoj zatravljenosti koju kapital koji vitla pojedincima i zajednicama nudi kao zamjenu za izgubljene oblike slobode. Kulturalni studiji nastali su kao pokret vraćanja akademskoga glasa onima kojima je upogonjena ideologija oduzela sve, kao akademski pripravak za pokretanje blagotvornoga propuha. Ukoliko postanu sami sebi svrhom, tada nam u ovom obliku ne trebaju. Za sada procjenjujem da takvi kakvi jesu pružaju poželjan most između akademije i ključnih sukoba o kojima naša civilizacija tek sluti. Da budem posve vulgaran, ali i posve jasan: tko priseban uzima laksativ zbog njegova okusa ili boje? Smisao je, nadam se... dublji.

Kako bi izgledala nacionalna kulturna politika da je u nju ugrađeno više znanja kulturoloških studija? Bi li se mogla nazivati nacionalnom, odnosno kako kulturalni studiji vide, danas krovno–kulturni pojam, nacionalnog?

— Teško je izreći sud o tome u jednoj rečenici, napose s obzirom na činjenicu da kulturalni studiji, čak niti u najužoj britanskomarksističkoj jezgri, nisu nikakav monolit ili jednolična nakupina vune iz koje bi se mogle iščešljavati metodološke esencije. Načelno, kulturalni studiji obično analitički i kritički pristupaju svim oblicima identiteta i svim učincima moći, pa tako i nacionalnima. Tu je riječ o učincima specifične ideološke formacije čije je buržoasko lice uglancano poput klavira za kojim sam bez ikakva razumijevanja za notni zapis morao kao klinac sjediti unatoč brutalno očiglednu nedostatku talenta. Naličje te formacije nastrano je, neprijateljsko i etički neprihvatljivo. Nacija je samo još jedan okvir u beskonačnu uokvirivanju o kojem pjevaju slavuji teorije, i to jedan od najcrvotočnijih. Da se razumijemo: većina liberalnih izmišljotina koje bi tomu trebale doskočiti, poput recimo multikulturalističke bljezgarije, nakazna su djeca nacije i kapitala i prema svojoj su mamici tek površno kritična, poput pubertetlija koji se dure kada valja iznijeti smeće, ali ne i kada treba objedovati.

Razgovarao Kruno Lokotar