Znate klizna su vremena

Znate klizna su vremena

Marina Kožul (1978, Zadar) apsolventica je kroatistike i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Surađuje na Hrvatskoj radioteleviziji, piše tekstove o eksperimentalnom filmu, videu i animaciji, a poeziju je do sada objavila u »Zarezu« i zborniku Zagrijavanje do 27. Sve Marinine pjesme formalno su upadljivo slične, riječ je o pjesmama od jedne strofe, što pridonosi dojmu da se radi o lirskim komadima ispisanima u dahu. Njezin poetski subjekt redovito se protegne preko svijeta, nepredvidiva mu je putanja, klizna kao i vremena u kojima nastaje, ali mu je izraz zato uvijek svjež, uspješan u iznenađivanju i začuđivanju, slaganju novih slika.

Kruno Lokotar

*

naglasim jalovo i točno

da sam konačno krenula u biznis

da prodajem rabljene oblake

da, izuzetno povoljno

znate klizna su vremena

jel' se tako kaže klizna

nisu me prevarile

ni staklene figure (cara na dvoru)

ni drumski razbojnici

ja ipak znam što radim

u skladištu retuširanog zalaska

a u pozadini (tko obrati pažnju)

pucketa ona revolucionarna

ideali su u pitanju

kad sumnja hladnokrvno uzima godišnji

*

tih je dana zrak

bio nestajali čovjek

kreveti su ležali

goli do pasa

na zemljovidima

slogovi su valjali

natečeno more

trebam li fotografirati

uspomene

ili su one to već odavna

učinile

*

povećaš zjenice

kada ne okolišam

zažmiriš zjenice

kada želiš vidjeti

samo formu

sadržaj se sam ispisuje

nešto kao

strašne epidemije

potresi su i poplave

istovremeno

na drugoj polovini

zemlje na kojoj stojiš

trebat će nam puno

deva da sačuvamo

malo vode

samo ako se na vrijeme

dokopamo praznine

jer naslov već sugerira

smak svijeta

*

ne znam točno kako je bilo

ali plivale su ribe presvučene

u kobalt tu odmah ispod površine

grizle su pepeo moje neuroze

barokno barokno, kažeš

a i ne tako pust otok

*

ostani ispod pokrivača

rano jutro ne nudi

ništa osim poslovice

probudi me na drugom

kraju svijeta

gdje je mudrost

sanjati na svjetlu se

pretvarati ljeskavo

kao riba osunčana i

prelakirana

neonskom reklamom

mjeseca

duboko vjerujući u plimu

izdisati niz struju

rasparanim se škrgama

dovući na uzglavlje

baš kako ti voliš

*

pregazili mi izraz na autoputu

žurio se prepričati tekst

glasno iskovane legende

ostavljajući bez daha

leptire i trešnje

dokrajči alegoriju

na samrtničkoj postelji

bez zabavljača i

samozatajnih akrobata

na sredini neba

kupujem sve

i otrovanu igračku

i rastaljenu utičnicu

i komad svile mimo puta

*

zašivenom sjenom

trošim kliše

romantične

noći

drhtavim

kapcima

pitam

za astmatičnog čovjeka

on je upravo izgubio dah

Je li vrijedilo straha

— ne znam

još uvijek se gušim

oprezno uvlačim dim

mislim na mrtve

bolesne i zle

*

sirova me tuna

gledala sa stola

širokokutnom objektivu

teško je umaći

ratnik sam sun tsu

mi jezična gravura

odsijecam riječi

kao čokoladne kocke

odrubiše joj glavu

bljesak oslijepio

patetične gerilce

*

provjetrenom liticom

letjeli su šišmiši

ne pokazujući zube

hodnicima su pripitomljavali

svoja tijela napinjući

žilavu kožnu

nit za održavanje

poskliznutih života

veliko zeleno oko

trebalo je zaobići

šutke

to božanstvo zahtijevalo je

grli vlažne sedrene zidove

liži tu staklenu vodu

kao najslasniji sladoled

nahrani bol

smireno je vrištao razglas

možda te spasi

prije nego što kažeš

ubilo se

*

nudim ti

isparavanje krtičnjaka

u hladno ljetno jutro

dok svi sanjaju

ja atomskim prstima

razgrćem stiropornu zemlju

izoliram kamen, more, riječ

samo da ne čujem

samo da ne čujem

vjetar kroz zatečene ručnike

*

nitko te neće pojesti

osim možda negdje u tajlandu

pred uzdahom monsuna

hoće li se promijeniti

kao i ovaj infinitiv

u drugom mitskom tijelu

usnut će japanske djevojčice

poslije karaoka ponizno

u seizu

priprema čaja u vrtu

prije nego otvorim kišu

podmetni mi jezik

dok govorim

bezbrižna sam samo

pod vodom bez daha

kao prastara školjka

i ostarjeli dan