ZAPIŠAVAČ

Ne očekuj, dragi čitaoče, nikakvih parabola ni simbola u ovoj priči. Ona se naprosto piše prema onom što je zbiljski bila, a nikako po tome što bi eventualno imala značiti. Ali da je svojevrsni znak, vrlo simptomatičan, da podliježe analogijama iz aktualne stvarnosti, u to kao autor čvrsto vjerujem. To neka joj je i jedini razmjer. Drukčije ne bi bilo ničeg otrcanijeg od svakodnevice kakva suvremenika, koju je donekle poremetio gubitak kišobrana, bilo da mi je ukraden, da je ostao negdje zaboravljen, ili da se zametnuo poput ključeva ili rukavica. A ovako je to samo vanjski okvir, unutar kojeg se na neviđeni način rasklapa kišobran. Hajanje sred nehaja. Stvaran kišobran, koji u stvarnosti zato i nestaje, ne treba ni jednu od onih superliterarnih (radije bih rekao crtičkih) priča, u kojima se stvari odmeću od ljudi, stavljajući svog dojučerašnjeg posjednika na stotinu muka. Tu sam već kod aktera priče, od kojih sam kao pripovjedač na manjoj muci, a na većoj kao neuvijeno onaj drugi lik, koji se u njoj pojavljuje kao trpni. Radnog glavnoga lika spočetka — takoreći ni na neviđeno — ne razumijem, odnosno njegov nečuveni čin. Doslovno me od toga boli glava u obje uloge. Kao liku na pogrebu prijateljičina člana obitelji, gdje se skupilo mnoštvo viđenog svijeta iz okružja umjetnosti, znanosti, privrede i politike, dopada me kao i druge izraziti sućut ožalošćenima kod odra u mrtvačnici, koju bih — izdvojenu — radije nazvao kapelicom. Ali ona je samo središnji dio velike ciglene zgrade osnažene moćnim stupovljem, koje trenutačnog posjetioca izvodi na uređenu poljanu, nekoć valjda proplanak, zapravo ogoljelo tjeme lagano padajućeg brijega što ga obrubljuju moćna stabla i obelisci sitog sklada, s podnožnim vijencima kao za sjedenje. Vraćali su ti kameni stupovi vrijeme unatrag i u doba svog nastajanja, kad su — kao i danas — podsjećali na Napoleonove monumente uz javne gradnje. No Bollé ovdje ima više pravo nego na nekim drugim mjestima u Zagrebu. Jer danas »piramide«, kako ih čuvari zovu, podsjećaju na kraj svačijeg puta i na odmaranje onih ranije pristiglih iz nizije života, tj. iz grada — a stiglih poradi onih koju su ovdje već na počinku. Već od Kaptola, naime, tog začudnog poteza bez djece, pa do autobusa bez djece pretežu putnici koji ne moraju plaćati karte, a moraju sjediti. Mladež s donje postaje silazi kod usputne Fizike, Matematike i Rugjera, kao što i sam život napušta svaki iluzoran uzorak starosne vedrine, sebi nenalik. Ostaje onaj tko je uminuću sklon ili čak nalik. Pa kud baš ovdje gore da dođe do radnje, gdje sve govori za njezino ukinuće, radnje toliko žurne da je ostala nevidljiva? Kako onda da je opišem, baš ni od kog pretpostavljanu iz velikog kruga zatečenih, pijetetu sklonih?! Takvom živošću na mjestu smrti svi su ti ljudi pretvoreni u nesuđene statiste nemilog događaja, kojem nisu ni stigli biti svjedocima. Riječju, moj polujunak u priči, onaj besprizorni i još neviđeni radni glavni lik, ukrao je, naime, drugome mom liku kao trpnom i pasivnom sudioniku mrtvačke povorke njegov kišobran prislonjen lijevo o stup na ulazu u grobljansku kapelicu. Ovo je autorska primjedba; moje figuralno trpno stanje odalo se pustolovnijim i prostodušnijim mogućnostima objašnjenja toga postupka, kao: Što bi bilo, pokaže li se zamjenski kišobran boljim od moga. Tu je još nekoliko lijepih izvedbenih primjeraka, pa ću pričekati do formiranja žalobne povorke. Mašta je sebi davala maha: Naći ću ga kasnije na karminama u Kaptolskoj kleti, kad se uvidi omaška. Uporaba kišobrana zakon je na groblju kao općem mjestu padavina. Treba samo vjerovati da kiša neće prestati, da tat ne smota kišobran i ne ode. Valjda bi logično bilo da se na siromaškim pogrebima ne krade; neće golać golaću... Kradljivac valjda nije netko tko sam hoda gologlav.... Ipak, nestao je da bude tuđemu milina.... Ukraden. Kako se kasnije ispostavilo, bio sam mu razmišljanjem na tragu. Ali što vrijedi, kad je rodbina preminulog još kasnije izjavljivala da se to, o čemu govorim, nije dogodilo. Ne na sprovodu nekom od njihovih, ne kod tako viđenog pokojnika. Neka se bolje ustegnem pisati o tom. Šteta, jer je oholost protiv mog poimanja prijateljstva. Šteta i zbog logičke pogreške, da se na ovakvim sprovodima ne kradu upravo onakvi kišobrani. A imao sam dokaz u ruci: zadnji preostali suhi i slomljeni kišobran nađen na mjestu moga — kao slomljen suh gušter. Jednim prstom, zgrčenim kažiprstom predao sam ga čuvaru na ulazu u Mirogoj. A onda sam pošao u izviđanje na poljanu. Da mi te je uhvatiti, sokole! Lik u meni pitao se, hoće li se njegov autor poigrati s još kojom njemu inače nepoznatom tajnom života. Ili i dalje neće moći bez opraštanja i nalaženja opravdanja kao objašnjenja. Vani je trajala upravo monsunska travanjska kiša. Najlakše ću te, skloni čitaoče, u to uvjeriti, ako si ovaj kolovoz proveo u Zagrebu, kao i preklanjski travanj. Zato se zajedno sa mnom napravi mlad i ne robuj navikama: pogledaj na te ljude ovaj put odozgo, onako kako pada kiša, pa s baldahina nadolje, smotri sav taj vašar kišobranske taštine! Ona nema komu do samoj sebi poručiti, koliko je u inozemstvu kod kuće. To kao da taboruje egzotična neka vojska s barjacima i sabljama! Uzalud pravim smotru i kisnem izvan čadora ... Svakom namjerniku bez kišobrana jedini bi zaklon ovdje bio javni zahod — inače odveć blizu mrtvačnici — pa tako i meni. Ali i još nekom tko je izgleda pobjegao pred kišom i preda mnom te se, jao, čini da sad mokri baš po mome kišobranu! Je li to bila i neka ritualna krađa? Izaziva li me na obračun ili samo želi preduhitriti vraćanje ukradenog? Srećom, ispostavilo se da ću s njim kao s naslovnim likom imati dosta drugih poteškoća. Ipak, ja sam na potezu:

— Čovječe, pa ta stvar me dosta stajala! A vi baš kao pas, obilježavate tuđi posjed, kako ćete mi sad to vratiti?

— Opazio sam da si mi za petama, pa sam ti zapišao kišobran, da vidim hoćeš li ga takva natrag. Ja to tako gledam, neću kavgu.

— Stvarno nećete? A ipak, znate da ste ovim izazvali problem. Svaki predmet je nečiji koji nije vaš.

I zašto to radite na ovome mjestu, i to upravo meni?

— Nije osobno, premda mi se činiš odnekud poznat. Kradem skupe kišobrane, da ih jeftino prodam. Imam socijalne cijene — po dvadeset kuna na Glavnom kolodvoru. Skoro između vlakova, ide to i u svijet. Maznem snobovsku šminku i prodajem je putnicima i sirotinji kao bofl. Kojiput ih moram i oštetiti. Ne znam od čega živjeti, da ti tako kažem, a ti misli da je parola: nemam želuca za veće krađe, samo za nužno prehranjivanje. Čak i kartu platim dovde. Borio sam se za puno više, pa vidiš.... Dragovoljac sam ovog rata...

— Što ne kradete cement, cigle s gradilišta, bilo što drugo?

— Pazi, to je poticanje na kršenje zakona! Nemoj biti smiješan, pa kome bih to prodao? Ne mogu trgovati onim što država trži. A ova akvizicija je sjajna: ljudi stalno umiru i stalno gube stvari.

— A kiša stalno pada. Što ste vi, pjesnik ili ratnik? Loše se piše narodu koji ne poznaje svoje pjesnike, svoje ratnike. Niste ni bez škole, ni bez pameti.

Imao sam u njemu sve veću nepoznanicu, i to u oba iskazana svojstva. Obični kradljivac nije s obzirom na ovo što izvodi; da je polujunak je puno reći, a možda je i junak i pol s obzirom na okolnosti, koje ne znam. Nokti su mu bijeli sa strana, da to tako još nisam bio vidio; toliko stišće moj kišobran, premda mu je jasno da ga neću natrag. U nekim drugim okolnostima bih ga se možda bio bojao, jer sliči Tomu Hanksu, kad glumi nepredvidive, samo ovaj već odveć teži tlima. I donja usna mu se ovjesila, tako da mu vidljivo manjkaju zubi. A da mu se ipak nisam nečim zapišao u opanak, kako to narod kaže, ili kako kaže on da čini stvarima, kad su mu za petama žrtve njegovih pohoda?

Dotle on na moje zadnje izgovoreno pitanje odgovara:

— Pusti. Nego, evo ti besplatno ovaj drugi. Tvoj ti ne mogu ni vratiti, ni platiti.

— Ludi ste — kažem mu — tamo mu je vlasnik. Dosta ste se vi napišali meni; sad bi baš trebalo da se i ja nekom drugom!

— Ponovi mi ovo posljednje! Čekaj, prepoznajem te! Ti si onaj nestrpljivi, koji nam je banuo u glavni stan i tražio da te vozimo kući.

— A ti si onaj zenga s ulaza u Starčevićev dom, još jedan Falcone u ovome ratu. Sad si mi bistar, sokole. Ti si mene onomad, u onoj sceni uzbune, uzeo pod svoj kišobran; ni člana, ni simpatizera, naprosto kao građanina. Svaka ti čast.

— Tad su se tebi bili zapišali srbočetnici.

— Četnici. Ali i u našem narodu to je izgleda neki pasivni sport. Cijelog života sam se stalno nekom zapišavao, a da pritom nisam činio nikom ništa.

Gledam ga i prisjećam se onih dana zadnjih uzbuna u gradu. Znalo ih je biti i desetak dnevno. On nosi tenisice boje mesa, kakve mlađarija danas zove tenke, i kakve sam isključivo koristio od devedeset prve, jer se jedino u njima moglo hodati po cijeli dan, kad bi promet kolabirao. Jedan avion je bio u zraku, i ništa nije vozilo — ni tramvaji, ni taksiji. Došao sam im na vrata, iza kojih su bili poslagani sanduci streljiva i oružja, i rekao kako popodne moram službeno otputovati te ne mogu čekati da onaj četnik gore bude morao na zahod. To im se svidjelo, posavjetovali su se iza vrata pa su dovukli neki stari Packard, širok, blatan i činilo se plovan kao amfibija. Po podu su se šetale čahure u vožnji. Bili smo toga podneva jedini sudionici prometa po Savskoj i u Zagrebu. Neću zaboraviti kako su nas gledali kad su me iskrcali pred kućom u Gaju.

— Oprosti, stari, i hvala ti za ovo. Nemojmo o ovima, na koje se tužiš da su te ovako napustili. Nikad nisu ni bili s tobom, jer tada većinom nisu ni bili u Hrvatskoj.

Na kiši se muški kvartet pojačano oglašavao pjesmom, čiji su se tonovi slušali kao precrtavanje svakog pojedinog koraka u životu. Zatim sam za leđima osjetio kako se povorka na cilik ganula. Ostao sam na mjestu, prepoznat ionako kod bivših prijatelja po svojoj nevažnosti u njihovu životu. Ovo je sad bilo jače. Pokojnika ionako gotovo da i nisam poznavao. Odjednom je nestalo glavobolje oko naslovnoga junaka buduće priče. Naime, u tom trenutku shvatio sam da ću je napisati i kako će se zvati.

Ivo Runtić