Zalutali vitez tužna lika

Zalutali vitez tužna lika

Ivica Kunčević propustio je veliku priliku da na kraju mandata od kultnoga romana napravi predstavu za pamćenje, izgubivši se u zamkama osuvremenjivanja, lokalizacije i ambijentalnoga teatra

Ravnatelj je Dramskoga programa Dubrovačkih ljetnih igara Ivica Kunčević nakon niza nagrada i pohvala koje su dobile predstave koje je postavio (kao redatelj i kao ravnatelj) mandat zaključio fijaskom. Upustivši se u pisanje i režiju drame prema motivima Cervantesova romana Don Quijote, Kunčević (ujedno i jedini redatelj stalno zaposlen u HNK u Zagrebu upravo na redateljskoj poziciji, gdje ga nismo vidjeli od Očeva i sinova) u svojoj je osobi objedinio pisca, dramaturga, redatelja i ravnatelja, preuzevši punu odgovornost za predstavu koja je ipak pokazala da je timski rad nezamjenjiv. Autoru je uvijek teško priznati slabosti svoga djela, pa su intervencije dramaturga i redatelja nerijetko nužne da bi se odvojilo žito od kukolja. Kunčevićeva ideja bila je da Don Quijoteovo lutanje preseli u sam grad Dubrovnik, krećući od Cervantesova djela i postupno nadograđujući vlastite elemente priče, no nažalost mora se priznati da su najbolji dijelovi predstave oni u kojima se Kunčević najviše držao Cervantesova romana. Kunčevićev vitez tužna lika vodio nas je Boš-kovićevom poljanom, Skalinama od Jezuita te parkom Umjetničke škole. Up-ravo je na Boš-kovićevoj poljani odigrana scena u krčmi koja je zaigrala ansambl i kroz prizore Don Quijoteovih napada na mješine vina koje su u njegovoj mašti postale zvijeri pružila najveći užitak gledanja.

Nepogrešivi Kvrgić

Najbolju ulogu nedvojbeno je ostvario Pero Kvrgić kao vlasnik krčme. Premda je riječ o njegovoj standarnoj komičnoj interpretaciji, koja nas je prisjetila na nekoliko njegovih ranijih likova, on je doista izvukao iz tog lika najviše što se moglo, a kako je Kvrgićev standard sam po sebi vrlo visok, nije mu bilo teško zasjeniti sve ostale interprete. S njegovim odlaskom sa scene i dolaskom glumačke skupine predstava je sve više tonula. Na Skalinama od Jezuita zbunjena publika pokušavala je čuti i vidjeti što se u predstavi zbiva, pretvorena u gotovo slučajne prolaznike, no samo je manjem broju to pošlo za rukom. Iluzija kazališta već je bila nepovratno izgubljena. Posvemašnji raspad nastupio je u predugom trećem dijelu predstave, gdje je u parku Jezuitske škole Kunčević pokušao izvesti svojevrsnu varijaciju Vojnovića, ne uspijevajući pritom kreirati snažne i zanimljive likove ni dramske situacije.

Parodiranje Dubrovnika

Ono što je u Kunčevićevu komadu zanimljivo, ali nažalost ne i dovoljno razrađeno, jest parodiranje Dubrovnika. Putem turistkinja koje upadaju u predstavu i riječi vodiča on ismijava streotipne fraze u magično-romantičnom tonu, čime se kulturnim ljepotama grada, kojima doista ne treba nikakvo preuveličavanje, daju gotovo nadnaravne dimenzije. Scenografija Miljenka Sekulića u takvu je redateljskom konceptu razočarala, osobito u sceni borbe s vjetrenjačama. Znatno su bolji dojam ostavili kostimi Danice Dedijer i Doris Kristić, osobito u prvom dijelu predstave. Vrsni glumački ansambl nije u ovom zbrkanom djelu mogao učiniti mnogo, pa i Goran Grgić ostaje potpuno jednodimenzionalan kao Don Quijote, a neiskorištena ostaje i Alma Prica kao Anđeo glumačke skupine. Nikša Butjer uvjerljivo je utjelovio Sancha Panzu, ali njegov se lik doslovce izgubio sredinom predstave. Kruno Šarić (Gospodin) i Biserka Ipša (Gospođa) glumili su pak u vojnovićevskom dijelu predstave ozbiljnije nego što je opći ton predstave to dopuštao. Zaključno, Ivica Kunčević propustio je veliku priliku da na kraju mandata od kultnog romana napravi predstavu za pamćenje, izgubivši se u zamkama osuvremenjivanja, lokalizacije i ambijentalnoga teatra.

Zlatko Vidačković