Za pamćenje i zaborav

Za pamćenje i zaborav

Uvažavajući Bajamontijev dramaturški osjećaj, redatelj Petar Selem već je prepoznatljivom minimalističkom manirom uspio osnažiti dojam čuda koje se zbiva u prisutnosti hrvatskog doseljenika. Ne želeći suvišnim dinamizmom opteretiti odnose među akterima na sceni, Selem apostrofira etičku dimenziju sadržaja i profila protagonista odmjereno i nenametljivo ponirući u njihovu individualnost

Žalosno je i znakovito kako se s malo odgovornosti i prilično niskim pragom umjetničke osjetljivosti prilazi organizaciji kultne splitske ljetne manifestacije. Prisjećam se prošlogodišnjeg osvrta na glazbeni program jubilarnoga Splitskog ljeta koji smo, našavši posvemašnju stagnaciju i nedostatak vrsnoće, završili upitom quo vadis? Odgovorni su nas ovogodišnjim 51. izdanjem uistinu poštedjeli spekulacija o tome kamo i kako ćemo dalje, nekom, najblaže rečeno čudnom upornošću oskudne ponude i konvencionalna ustroja, namjeravajući, valjda, razveseliti mase kvazietno–folklornim ozračjem, o čijem je umjetničkom i akademskom poimanju doista izlišno govoriti. Ostali smo tako bez operne premijere, bez isprike za nekoliko otkazanih koncerata, bez glasno najavljivanih spoznaja o »iskonskim, jednostavnim, zavičajnim elementima u glazbi«, bez prilike za istinski estetski užitak. Istina, ostadosmo tek razočarani osrednjim izvedbama i izborom neprimjerenih koncertnih prostora, opterećeni utezima glazbenog kiča i folklornoga lakrdijaštva. Tako duhovno asketizirani prizivamo u sjećanje geslo vladajućih krugova u carskom Rimu, koje vjerojatno najjasnije oslikava cjelokupni umjetnički dojam naslovljene, netom završene manifestacije: panem et circenses.

Prijenos sv. Dujma

Svakidašnje jadikovke na stranu, nije li ipak čudno što se baš segment splitske kulturne nadgradnje uporno zadovoljava samohvalama nekolicine udaljavajući se pritom od ozbiljnijih (čitaj: objektivnijih) promišljanja o sadržajno kvalitetnijim i ambicioznijim pothvatima? Očito je riječ o ljudima, njihovim kompetencijama, vizijama, estetskim kriterijima koji s kulturom, ma kako je divergentno shvaćali u suvremenom diskursu, nemaju čini se mnogo zajedničkoga.

Natopljeni nostalgijom za minulim vremenima, sa još većom radosti prisjećamo se lika i djela splitskoga polihistora, liječnika i skladatelja Julija Bajamontija, koji je širinom i kritičnošću životnih i znanstvenih stavova pripadao intelektualnoj eliti prosvjetiteljskog stoljeća, eliti praktičnog i konstruktivnog rada. Povod reminiscencijama svakako je odjek Bajamontijeve ne baš obične povijesti na svečanosti otvaranja 51. splitskog ljeta uz glazbenoscensko uprizorenje njegova dramskog oratorija /. Svjedočili smo tada zacijelo najvrednijem ostvarenju ukupne glazbene ponude minuloga Ljeta. Razlozi su takvu postignuću višestruki: ponajprije, angažman maestra Pavla Dešpalja oko rekonstrukcije i redakture djela (kraćenje pretjeranih ponavljanja, dorada nedostatne instrumentacije, korekcija nezgrapnih harmonijskih rješenja, dopisivanje kadenci), kao i oko ravnanja orkestrom smještenim iza scene, što je prilično velik izazov za dirigenta i cijeli ansambl.

Prijenos Bajamontijeve etičke poruke

Osim toga, ponuđena tumačenja protagonista uglavnom su se doimala uvjerljivima u prenošenju Bajamontijeve etičke poruke. Posebnu dotjeranost scenskoga predanja i interpretativne zrelosti pokazala je Helena Lucić u ulozi hrvatskoga kneza Lobela suptilnim pjevom i iznijansiranim koloraturama. Premda scenski decentan i glasovno suveren, Zrinko Sočo u ulozi prvoga splitskog nadbiskupa Ivana Ravenjanina nije se uvijek podjednako uspješno nosio s namijenjenim mu tumačenjem. Ravenjanin, naime, snagom vjere lebdi poput ideje nad ostalim likovima tvoreći središnju os oko koje je izgrađen dramski zaplet. U tom smislu kao da je nedostajalo plastičnosti u karakterizaciji toga lika. Slične atribucije mogu se pripisati Ivici Čikešu za ostvarenje uloge Salonitanca Severusa, lika koji, poput Lobela, doživljava svojevrsnu katarzu — od nepovjerenja, straha i stanovite agresivnosti do povjerenja kojim prihvaća stranca. Čikešova odmjerenost u scenskom pokretu bila je na razini traženoga, no njegovoj kantilaciji ponegdje je nedostajalo gipkosti i lakoće. Gradacija vokalnog zvukovnog volumena postignuta je nastupom zborova (Mješovitog i Dječjeg zbora HNK), koji su, uz stanovite probleme neizravne komunikacije s dirigentom, uokvirili radnju i ostvarili dojam efektna završetka. Uvažavajući Bajamontijev dramaturški osjećaj, redatelj Petar Selem (uz funkcionalnu i kontemplativnu scensku instalaciju Matka Trebotića) već prepoznatljivom minimalističkom manirom uspio je osnažiti dojam čuda koje se zbiva u prisutnosti hrvatskog doseljenika. Ne želeći, naime, suvišnim dinamizmom opteretiti odnose među akterima na sceni, Selem apostrofira etičku dimenziju sadržaja i profila protagonista odmjereno i nenametljivo ponirući u njihovu individualnost. Ima, dakako, još mnogo razloga zbog kojih glazbeno-scensko uprizorenje Bajamontijeva djela prihvaćamo s aklamacijama. Zvučalo to patetično ili možda odveć lokalpatriotski, valja izraziti zadovoljstvo što smo oratorij, ovako protumačen i koherentan, konačno imali priliku doživjeti u gradu iz kojega je izrastao i kojem je posvećen. Pored afektivne vrijednosti koja budi osjećaj identiteta i duboke pripadnosti svemu što je ukorijenjeno u splitskoj prošlosti, ovo djelo uprisutnjuje kult svetačke legende, usklađuje religijsku poruku, zahtjeve pjesništva i glazbe te kao prvi sačuvani hrvatski oratorij nesporno posjeduje i objektivnu umjetničku vrijednost. Toliko o jedinom peristilskom premijernom naslovu ponuđenu iz navodno bogate festivalske glazbene riznice, kojoj je blago, sudeći po onome što je slijedilo, najvjerojatnije ipak oteto. Uostalom, prosudite sami.

Igra strpljenjem

Dakle, izvedbe Bellinijeve Norme i Verdijeva Nabucca, dviju reprizno uprizorenih opera o kojima smo detaljnije zborili u prošlogodišnjem osvrtu, valjalo bi što prije zaboraviti. Prvoj je nedostajao duh i dah svježine, impulzivnost, atraktivnost dramatske potentnosti, pa se mnogo toga činilo okoštalim, zanemarenim, slučajnim, monotonim. Drugu je pak na rub incidenta dovela stanovita Maria Dragoni u ulozi Abigaille, o čijoj biografiji i pjevačkim kompetencijama u popratnoj programskoj knjižici nije napisano ni jedno jedino slovo. Ne čini li vam se to odveć indikativnim? Temeljem odslušanog i/ili odgledanog moguće je jedino zapitati se kako je većina prisutnih uspjela dočekati kraj? Ako je suditi po vlastitu dojmu, Peristil su napustili prilično konsternirani jer neizvjesnost hoće li se netko potpuno vokalno slomiti ili ne, doista iscrpljuje. Pitam se — tko li se to igra našim strpljenjem? Kako jedna uloga ne oblikuje cjelinu (ali može opako narušiti doživljaj cjelovitosti), činilo se kolegijalnim poslušati i ostale, ponajprije mlađe domaće pjevačke snage. Uz već provjerena Branka Robinšaka (Ismaele), najugodnije iznenađenje svojim je pjevačko–glumačkim kreacijama ostvarila mlađa generacija — bas Ante Jerkunica (Baalov veliki svećenik) i mezzosopranistica Žana Marendić–Bučević (Fenena). Nažalost, kontekst izvedbe nije ostavljao prostora ni tračku optimizma, štoviše, (ispod)prosječnost i sumnjiva profesionalnost zamijenili su negdašnji seriozniji pristup Verdiju i Peristilu.

Konfekcijska razina

Dio koncertnoga programa kojim je, tobože, kroz kriterij raznolikosti trebala prolaziti linija »etno–folklornog obilježja u najširem i najpozitivnijem smislu«, donio je možda zadovoljstvo idolopoklonicima istočnjačkog etna, ili pak populaciji koja ne nadilazi konfekcijsku razinu rušeći kriterije za valorizaciju istinskih kulturnih dosega. Zasigurno pak ne i onima koji umjetnost smatraju ishodištem estetskog užitka. Ideju o poticanju kulturne transcendencije i interkulturalne razmjene u smislu prihvaćanja kulturnih vrijednosti drugih, kao i davanje vlastitih kulturnih vrijednosti drugima, trebalo je, međutim, provesti dosljednije i dostojanstvenije. Nastup Jeruzalem Klezmer ansambla Lama lo i Velikih donskih Kozaka na 51. splitskom ljetu aktualizirao je tezu da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Izraelci su, naime, gotovo skandaloznim rusticitetom uspjeli animirati mase i u festival udahnuti čergašku strast, a Kozacima je čak, vjerovali ili ne, s Kaćušom i Kaljinkom data prilika sudjelovati u ceremoniji festivalskog zatvaranja. S druge strane, je li moguće da uz Bajamontijev oratorij nismo uspjeli plasirati ni jedan drugi baštinski glazbeni sadržaj? Što se zbilo, primjerice, s gostovanjem omiškoga festivala dalmatinskih klapa na Splitskom ljetu kojem smo svjedočili prethodne godine u nadi da je suradnja dviju spomenutih manifestacija ponovno zaživjela? Nemamo dakle ništa protiv folklora i prihvaćamo da glazba pomaže ljudima u kretanju izvan kulturno ograničenih svjetova, ali da bi mogli uspostaviti društvene i kulturne analogije primatelji svakako trebaju doživjeti estetsku snagu umjetnosti. Zanimljive glazbene fuzije furiozne istočnoeuropske ciganske violinske glazbe, argentinskog tanga, jazza, varijacija salse, bluegrassa, klezmera i calypsa ponudio je nastup britanskog Zum Quinteta. Poput koncerta Afro Cuban All Stars sponzoriranog od Croatia osiguranja, i ovaj je ljubiteljima nadahnutih improvizacija i živa kontakta sa slušateljstvom pružio privlačnu, nepatvorenu glazbenu poetiku.

Skromni klasični koncertni program

Skromnijim nego dosada pokazao se i klasični koncertni program ispunjen s tek nekoliko domaćih i stranih sastava. Najdojmljivije ostvarenje ponudio je švedski ansambl Villancico s izvrsnim interpretacijama renesansne i barokne glazbe Latinske Amerike te renesansnih napjeva iz zbirki skandinavskoga i španjolskog podrijetla. Dvije pjevačice, šest pjevača (među kojima i njihov umjetnički voditelj, skladatelj i muzikolog Peter Pontvik) i četvero instrumentalista koji su na izvornim glazbalima upotpunjavali savršenu vokalnu čistoću imenovanog ansambla, dotjeranom su i uživljenom izvedbom pokazali zavidan intenzitet glazbenoenergetskog naboja i odnjegovanu kvalitetu jedinstvena muziciranja. Korektnost predanja karakterizirala je i slabo posjećeni nastup Trija Orlando, čiji članovi na osobit način njeguju i potiču produkciju hrvatskih autora. No, pored ovog ansambla s glazbenicima izrazitih individualnih značajki i bogatih domaćih i inozemnih karijera, u sklopu ovogodišnjega komornog programa pratili smo i debitantski istup Splitskoga gudačkog kvarteta, koji je, zajedno s nadahnutim klarinetistom Željkom Milićem, izveo Mozartov Kvintet za klarinet i gudački kvartet u A–duru KV 581. Majstorstvo Milićeve svirke, ljepota i izražajnost tona te snaga njegove umjetničke individualnosti zaokupljali su slušateljsku pozornost, dok je kvartet unatoč vrsnim pojedinačnim nastojanjima zvučao znatno nedorečenije. Riječ je svakako o darovitu sastavu (Valter Lovričević, prva violina, Ana Tošić, druga violina, Igor Smoday, viola, Mihovil Karuza, violončelo), pred kojim (osjetili smo to u Dvořakovu Gudačkom kvartetu u F– duru op. 96 br. 12) stoji još mnogo predana rada da bi zvuk bio recepcijski kompaktniji, a muziciranje uigranije i uvjerljivije. Potpun promašaj, kako glazbenim postignućem tako i prostornim izborom, bio je koncert Monegaških malih pjevača s programom čiju okosnicu čini sakralna glazba različitih razdoblja. Kao nasljednici tradicije dječačkoga zbora kapele Palatine s početka 18. stoljeća te kasnijega dječačkog zbora monegaške katedrale, predstavili su se u sastavu od četrdesetak pjevača dječaka uz glasovirsku pratnju njihova voditelja Philippea Debata. U prilično sterilnu ozračju, starmalim ponašanjem i neujednačenom kvalitetom muziciranja, nisu uspjeli doprijeti do slušateljstva, koje je s nestrpljenjem očekivalo barem dašak svježine i mladenačkog poleta. Unatoč radu na pjevačkoj tehnici, u skladbama previsoka raspona često su se čule tonske nečistoće, iritantna vokalna boja, neizbalansiranost dionica i nedostatak glasovne fuzije. I pored nekih dojmljivih momenata, nastup spomenutog ansambla djelovao je vrlo hladno i distancirano, ostavljajući publiku ravnodušnom i duhovno praznom. Programsko lutanje, čini se, rezultat je nedefinirane fizionomije i htijenja, ili možda ipak samo vapaj za masovnošću na račun elitnoga. Ne bismo ipak smjeli dizati glas protiv donatora, koji su dobrohotnošću omogućili vjerojatno najatraktivnije dijelove festivalskog programa. Uz marna nastojanja Almire Osmanović u internim relacijama, baletnu je scenu osvježio velikodušni ruski biznismen Dmitrij Železnjak darovavši Splitu Balet Kirov Marijinskoga teatra iz Petrograda, uvršten među najekskluzivnije događaje u cjelokupnoj povijesti Splitskoga ljeta.

Zato, gospodo, ne valja se kititi tuđim lovorikama, ali ni na njima usnuti, jer svako opuštanje zapravo je opasna hazardna igra ugledom koji je Festival mukotrpno i dugotrajno stjecao.

Ivana Tomić Ferić