VRLINE I SLABOSTI HOLLYWOODA

VRLINE I SLABOSTI HOLLYWOODA

Otok je formulaične strukture, bez ikakva izraženog rizika koji bi mogao iznenaditi, te upravo zbog toga i preizražene predvidljivosti u samim zbivanjima i raspletu

Već prvim radovima nastalim prije desetak godina američki se filmski redatelj Michael Bay profilirao kao izrazito populistički usmjeren stvaralac. Ako je njegova prva uspješnica Zločesti dečki (1995) ipak uprizorena umjereno raskošnim budžetom u holivudskim razmjerima, filmovi što su uslijedili, Hrid (1996), Armagedon (1998) te Pearl Harbor (2001), svojim su produkcijskim uvjetima svjedočili o izrazitoj tržišnoj usmjerenosti tih ostvarenja, a i sam je njihov komercijalni uspjeh potvrdio status Michaela Baya kao ugledna holivudskog redatelja. Redatelja koji, istina, ne pruža gotovo nikakva stvaralačka iznenađenja, ali čiji se svaki naslov uvrštava u kategoriju blockbustera.

Velik broj citata

Zbog toga nas ne mora čuditi ni razvidno dobar prijem filma Otok, što se ovoga ljeta našao u svjetskoj kinodistribuciji, a pritom dakako nije zaobišao ni hrvatsko podneblje. Prvobitno žanrovski odrediv kao primjerak znanstveno–fantastične provenijencije, taj film razotkriva se kao triler izraženijeg akcijskog predznaka. Naime, scenaristički predložak čak trojice potpisnika čijem je uprizorenju pristupio Michael Bay gotovo da je uvjetovao razdiobu filma na naizgled oprečne žanrovske sustave. Upravo zbog navedenih žanrovskih označnica znanstvenofantastičnog i akcijskog u tom filmu čitamo dva sustavno prožeta usmjerenja, čija je povezanost nužna u samu razrješenju. Nasljeđe i povijest znanstvenofantastičnoga žanra poslužili su poput neiscrpna vrela u nadahnuću potpisnika filma. Otok tako i ne pokušava zadobiti predznak izrazito originalna filma. Dapače, u punom nizu motiva, scena, čak i u samu kontekstu, lako možemo uočiti i njegovu citatnost. Jasno je da ni scenaristi, a ni redatelj Bay, nimalo ne zaziru od posezanja u riznicu prošlosti, riznicu koje bogatstvo nenametljivo može pomoći i privlačnosti za gledatelja. Poznavatelj žanra raspoznat će znatan broj citata iz znamenitih ostvarenja prošlosti u rasponu od Lucasova igranofilmskog prvenca (THX 1138 iz 1971), pa sve do Loganova bijega Michaela Andersona. Ocrtavajući život ljudskih klonova, koji o svojem neljudskom podrijetlu nemaju saznanja i čije se obitavanje svodi na puku egzistenciju, tek s ponekom težnjom za postojanjem svrsishodnijeg opstojanja, autori su razradom prikazane priče dosegnuli i tjeskobni ugođaj koji zahtijeva i snažniju gledateljevu uživljenost u filmsko tkivo. Otuđenost okružja u kojem se kreću likovi zakrivena je znanstvenošću pristupa, u kojem je laž o kontaminaciji Zemljine površine krinkom njihove prave svrhe. Ti su likovi uistinu tek zamjenska sredstva, izvorište zdravih organa prebogatim pojedincima zemaljske budućnosti. No, tek bijeg dvoje središnjih likova, Lincolna 6 E (Ewan McGregor) i Jordan 2 D (Scarlett Johanson), ukazat će na nepravilnost održanja takva svijeta. No, središnji će se likovi u bespoštednoj borbi za vlastiti opstanak u površinskom svijetu bliske Zemljine budućnosti morati suočiti ne samo s potjerom, nego i s pitanjima o vlastitom postanku i svrsishodnosti.

Statičnost i kinetičnost

Ipak, produkcijsko usmjerenje srednje struje filmu je onemogućilo i dosezanje dubljih razina filmskog promišljanja, jer se Otok nakon bijega središnjih likova razotkriva kao izrazito akcijski film, film u kojem je statičnosti prvoga dijela suprotstavljena naglašena kinetičnost drugoga, u kojem se na račun razvoja karaktera potiče primarni filmski motiv potjere podcrtan nizom posebnih učinaka i akcijskih sekvenci. Opreka je dvaju žanrovskih sustava, čini se, ipak uvjetovala i nedostatnu cjelovitost filmske građe, pa tako i samo razrješenje, koje uključuje pročišćenje djelovanja središnjih junaka, ali i razotkrivanje prijetvornosti znanstvenoga pristupa, ne može postići nužno potrebnu uvjerljivost u kojoj bi višom razinom uživljavanja mogao sudjelovati i zahtjevniji gledatelj. Otok je primjereni predstavnik sama vrha holivudske visokoproračunske produkcije. Film je to formulaične strukture, bez ikakva izraženog rizika koji bi mogao iznenaditi, te upravo zbog toga i preizražene predvidljivosti u samim zbivanjima i raspletu. Autorima se ne može pritom prigovoriti na izraženoj profesionalnosti ili zanatskoj vještini, jer svi potpisnici od redatelja, scenarista, snimatelja ili montažera, pa sve do primjerice scenografa ili kostimografa svoje dužnosti obnašaju sukladno produkcijskim zahtjevima. No, može se zamjeriti radu redatelja s glumačkim postavom, u kojem su i Ewan McGregor i Scarlett Johanson svedeni na puku pojavnost, bez osobina koje su obilježile njihov prethodni rad. Otok je, dakle, film u kojem možemo uočiti i vrline i slabosti holivudske produkcije.

Tomislav Čegir