Vrhunci cjelokupnog programa

Vrhunci cjelokupnog programa

Zanimljivo je kad direktor baleta Kirov kaže: »Složit ćete se da se ne može stalno ostajati samo na Labuđem jezeru«, i »mora se stalno tragati za novim«!

Minulo Splitsko ljeto bilo je bogato plesnim događajima, a i nedvojbeni kazališni (ne samo glazbenoscenski) vrhunci programa desili su se upravo na tom području umjetničkog izražavanja.

Baletna večer Best of Veseljko Sulić dar je umjetnika, rodom iz Pučišća na Braču, koji je kao plesač preko zagrebačkoga HNK stigao do Londona i Pariza, da bi najveći dio svoje koreografske i pedagoške karijere ostvario u Las Vegasu, s Nevada Dance Theatreom. Bila je to vedra, ljetna baletna večer, održana na Tvrđavi Gripe, bez drugih pretenzija nego da se obilježi i zajednički proslavi ona ljepša strana života nadahnuta plesom i glazbom. Od pet prikazanih koreografija, a izbor je to iz bogata opusa od više od pedeset radova, svakako se u prvi plan nameće dramatična Mantodea (Bogomoljka), iz 1974, kao jedan od Sulićevih najjačih radova, i djelo koje je postavljano na više svjetskih pozornica. U splitskoj izvedbi ovog pas de deuxa odlični su bili Albina Rahmatullina i Azamat Nabiullin. Sulićeva autorska večer, kao i autobiografska knjiga Vision in the Desert, objavljena 2001. u SAD, a trenutno pred hrvatskim izdanjem, dokument je vremena i prostora o kojem mi malo ili ništa ne znamo, a bitno je i začudno po činjenici da su važne svjetske kompanije pune hrvatskih plesača. Naime, tih pedesetih godina samo je iz Zagreba više od dvadeset plesača otišlo u svijet i napravilo uspješne karijere, i sad je pravo, zapravo krajnje, vrijeme da ih se ponovno okupi, i da se po mogućnosti vide i popišu i rezimiraju njihova djela i putovi. To je bio povijesni, kulturološki fenomen koji se nije desio nikada ni prije ni poslije. I teško da će se ponoviti. Primjerice, jedan detalj iz Sulićeve biografije: Sulić, Šparemblek, Mišković i Veronika Mlakar četvero su od šest plesača Ballet des Etoiles de Paris, ili, ta trupa na velikoj, vrlo uspješnoj južnoameričkoj turneji 1956. izvodi djela nove generacije baletnih autora: Béjarta, Šparembleka, Tarasa i Gorea... Zar se ne bi uopće moglo, sustavno, dogovorom nacionalnih baleta, predstaviti tu jaku generaciju, koja je trenutno u godinama koje izazivaju poštovanje, kao i njihov rad, i koja diskretno, iako, sigurna sam, vrlo zainteresirano prati rad naših ansambala? Spektakularni baletni događaj u Splitu, koji je prepunio kazališnu dvoranu, bilo je s velikom pompom i opravdanim ponosom najavljeno gostovanje slavnoga baleta Kirov, odnosno solista Marijinskoga teatra iz Petrograda. Kirov je izveo program sastavljen od poznatih dueta, najvećim djelom iz Petipaovih baleta, koji su savršeno izvodili uistinu vrhunski plesači. Druga je stvar što i ta savršenost umara, jer je zasnovana na čvrstom i predvidivom tehničkom obrascu klasičnog pas de deuxa. No bilo je, u najmanju ruku, korisno vidjeti Lopatkinu u jedinoj solo točki programa, Smrti labuda, koju je Fokine postavio za Pavlovu, kao i San o ruži kojom su nekada Nižinski i Karsavina publici zaustavljali dah. Uopće, taj razvojni slijed: precizni Petipa, emotivni Fokine i ozbiljni Balanchine čvrsta su i zadivljujuća linija ruskog baleta, ali daleka suvremenom senzibilitetu. Zato i je MacMillanov duet iz Manon, s dražesnom i plesački čudesnom Dianom Višnjevom, uz sjajnu podršku Igora Kolba, otplesan kao najčišća ljubavna poezija, u potpunom skladu tehnike i emocije, najviše dirnuo publiku, u što uključujem i sebe. Kao neki novi, bežarovski, suvremeniji Kirov, predstavljen je i Duet Xanin Alekseja Ratmanskija. Očito, mlađi umjetnici, među koje se ubraja i Vaziev, direktor baleta, misle dalje i žele više od očuvanja petipaovske tradicije. Zgodno je kad dakle i direktor baleta Kirov u razgovoru za »Slobodnu Dalmaciju« uoči nastupa u Splitu kaže: »ali složit ćete se da se ne može stalno ostajati samo na Labuđem jezeru«, i »mora se stalno tragati za novim«! Vrhunac plesnoga ljeta u Splitu, i šire, za mene je ipak druga ljetna premijera splitskoga baletnog ansambla, Daissa — istočno od raja neumornoga Staše Zurovca. Dramatično, dinamično i senzibilno, Zurovac je opet zaronio u strastvenu bol života. Radnja je smještena, najviše po glazbenim (Zelwer i Bratsch) i likovnim motivima (kostimi Katarine Radošević Galić i scena Slavena Raosa) negdje u židovskoj, odnosno romskoj Rusiji, u jedno od mračnih doba, ondje gdje se intenzivnije osjeća posljedica grijeha Adama i Eve, gdje je izgon iz raja opipljiv, i grub kao i ograda / zid / niz križeva / ljestve, od nepravilno spojenih kolaca. Ali može biti bilo gdje i bilo kada, na Zemlji to je uvijek istočno od raja. U dvanaest, neopazice povezanih slika, Zurovac varira, razvija i rastače svoje motive, kao što su svadba i zaručnica, krčma i fratelli; duhovit je i svjež u Četir’ babe — jedan zub i Lopovi, čist i ozbiljan u borbi Kaina i Abela, groteskan i težak u usporenom pokretu i vrištanju bez zvuka u svađi Adama i Eve. Odličan, razigran, izražajan i ujednačen ansambl i, možda najzreliji do sada, Zurovac s punim su pravom dobili ovogodišnju nagradu Peristil. Od srca se nadam da ćemo Daissu vidjeti i u Zagrebu. (S novom autocestom do Splita nije daleko. Valjda onda ni do Zagreba nije dalje?)

Maja Đurinović