Vjernost regionalnom konceptu

Vjernost regionalnom konceptu

Usprkos izostanku glavnih nagrada (ali s drugom glumačkom nagradom zaredom), Hrvatska može biti zadovoljna jer se njezina kinematografija u Sarajevu predstavila kao trenutno najjača u regiji

Od 19. do 27. kolovoza održan je 11. Sarajevo Film Festival, u kojem je u konkurenciji za glavnu nagradu filmu iz natjecateljskoga programa (Srce Sarajeva) bilo jedanaest filmova iz regije, koje je izabrala glavna selektorica Elma Tataragić. Sarajevo Film Festival na čelu s Mirsadom Purivatrom hrabro i postojano ustrajava na svom programskom konceptu, privlačeći sve veći broj gledatelja i stranih gostiju, od glumaca do producenata i kritičara, a tu su i važni festivalski ravnatelji poput Marca Müllera, umjetničkoga ravnatelja Venecijanskog festivala. Činjenica je da je Sarajevo Film Festival konceptom integrirao i onaj bivšega pulskog festivala, odnosno filmove iz bivše Jugoslavije, ali i proširio na druge balkanske zemlje. Regija koju festival pokriva u svom glavnom programu sada uključuje devet zemalja: Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Hrvatsku, Mađarsku, Makedoniju, Rumuniju, Srbiju i Crnu Goru i Sloveniju, a od iduće godine natjecateljski program širi se na Grčku i Tursku. Neki tvrde da bi se i Pula trebala okrenuti takvu konceptu, ali treba biti svjestan razlika između dviju zemalja i kinematografija: Bosna i Hercegovina sa svojom godišnjom produkcijom dugometražnih igranih filmova ne može ni kvantitativno napraviti nacionalni filmski festival — Hrvatska to može, i to uspješno čini već desetak godina. Sarajevo Film Festival dobro ispunjava ulogu svjetskoga promotora filmova iz regije i u tome mu ne treba konkurirati. Osim toga, Hrvatska nije samo balkanska, nego i mediteranska i srednjoeuropska zemlja, i kao takva treba se koristiti svojim višestrukim regionalnim identitetom. Hrvatski su filmovi na Sarajevu Film Festivalu primjereno zastupljeni, pa i nagrađivani, i kao takav on svojim regionalnim konceptom pomaže i hrvatskoj kinematografiji. Festival je otvoren svjetskom premijerom crne komedije Dobro uštimani mrtvaci Benjamina Filipovića. Taj je redatelj najpoznatiji po režiji kultne serije Top lista nadrealista, a u ovom filmu isprepleće četiri priče koje se kreću od tragičnog do bizarnog: duhovitu (osmišljenu u stilu Kusturičina posljednjeg filma Život je čudo) o čovjeku koji uz pomoć traktora na tračnicama i otvorenoga vagona pokreće željezničku liniju, realističnu i tužnu o mladiću koji se kaje zbog povratka iz Amsterdama u Sarajevo, odveć neuvjerljivu o izumitelju koji želi poletjeti vlastitim avionom u koji je ugradio Golfov dieselski motor te uglavnom zabavnu o korumpiranoj ministrici u braku s liječnikom mlakonjom kojeg ugnjetava. Neujednačena Filipovićeva komedija zabavlja publiku apsurdno–komičnim situacijama, ali ipak nije riječ o jednom od važnijih ostvarenja bosanskohercegovačke kinematografije. Kvalitetniji je pak bosanski film prikazan u otvorenom kinu Metalac, kapaciteta 2600 sjedala — Go West Ahmeda Imamovića, ovdje prikazan izvan konkurencije (službenu svjetsku premijeru imao je na festivalu u Montrealu). Vjerojatno zbog kontroverzi koje je film i prije prikazivanja izazvao u bosanskim medijima (protagonist je filma mladi Srbin koji svoga dečka Muslimana spašava od likvidacije preodijevajući ga i predstavljajući u rodnom selu kao zaručnicu), direkcija se nije odvažila otvoriti festival tim znatno snažnijim djelom, što je šteta jer riječ je o dosad najuspješnijem filmu o ratu u Bosni i Hercegovini, boljem i od Oscarom nagrađene Tanovićeve Ničije zemlje. Imamović, koji je za kratki film 10 minuta nagrađen nagradom Europske filmske akademije, nije se bojao imenovati agresora u ratu u Bosni i Hercegovini. Besprijekorno je isprepleo komične elemente s tragičnima i nadrealnima, prikazavši originalnu ljubavnu priču u nemogućim ratnim uvjetima. Oba filma povezuje i solidan dvostruki nastup našega Tarika Filipovića, čiji su likovi neobično povezani — dok u Filipovićevu filmu tumači junaka koji se s dečkom vratio iz Nizozemske u Sarajevo, u Imamovićevu (znatno dojmljivije) igra mladića koji s dečkom upravo u Nizozemsku želi otići, daleko od rata i mržnje. U radu na filmu Go West sudjelovali su i drugi hrvatski filmski djelatnici i umjetnici: koproducent je filma Jozo Patljak, koji je i sufinancirao film, oca lika Tarika Filipovića vrlo uvjerljivo tumači Rade Šerbedžija, u najboljoj ulozi od filma Prije kiše, dok je montažer filma Andrija Zafranović.

Sarajevska je publika iznimno pozitivno prihvatila film, bez ijednoga znaka negodovanja. Crvenim tepihom Sarajevo Film Festivala prošetali su se i hrvatski umjetnici, a prvi su tu priliku dobili redatelj Ognjen Sviličić, glumica Daria Lorenci i njezin filmski otac Filip Radoš te drugi članovi ekipe filma Oprosti za kung–fu. Nakon prošlogodišnjih visokih nagrada međunarodnoga žirija hrvatskom filmu Ta divna splitska noć Arsena Antona Ostojića (posebna nagrada žirija, koja je po važnosti druga festivalska nagrada, te nagrada za najbolju glumicu Mariji Škaričić), Sviličićeva kvalitetna crna komedija predstavila je hrvatsku kinematografiju (zajedno s filmom Hrvoja Hribara Što je muškarac bez brkova) kao po mnogim pokazateljima (osobito velikom uspjehu Brešanovih i Ogrestinih filmova) trenutno najuspješniju u regiji koju festival predstavlja. Film Oprosti za kung–fu Ognjena Sviličića sarajevska je publika izrazito srdačno primila i ispratila njegov autorski tim ovacijama, a najveći pljesak dobili su Filip Radoš i Daria Lorenci. Dvorana Narodnog pozorišta bila je puna do te mjere da su gledatelji sjedili i na stubama na galeriji, a karata nije bilo danima prije festivala, što ukazuje da su mu organizatori pored službene projekcije u kazalištu trebali dati i termin u nekom od kina na otvorenom ili u dvorani Skenderija. Gledatelji su se smijali brojnim scenama, osobito onoj u kojoj potencijalni ženik odbijanjem pršuta otkriva da je muslimanske vjere. Sviličićev film temom je blizak bosanskoj publici, ali i univerzalan, a o filmu su se vrlo povoljno izjasnili i strani kritičari. Film Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Tomislava Radića prikazan je u slabo zapaženu Regionalnom off–programu istodobno s prvom projekcijom filma Što je muškarac bez brkova Hrvoja Hribara, koji je doduše bio na programu i u 22 sata. Taj zabavan i iskreno melodramski emocionalan film imao je praizvedbu u Bosni i Hercegovini, premda je riječ o posve hrvatskom filmu, u koji je iz Hrvatske uloženo sedam milijuna kuna. Tri milijuna i osamsto tisuća dalo je Ministarstvo kulture, a tri milijuna i dvjesto (pola u novcu, pola u opremi i uslugama) Hrvatska televizija. Tvrtka Vizije d.o.o., koja je radila na dovršenju filma (skeniranje negativa, obrada slike i sređivanje filma) svojedobno je priopćila da je namjera Hrvoja Hribara bila da se film prvi put prikaže u Sarajevu te da su šanse da film bude završen za Pulski festival bile, zbog redateljeva dvoipolmjesečnoga kašnjenja u predaji negativa, svega jedan posto. Sve polemike o slučaju neprikazivanja toga filma u Puli, nakon objave tog priopće

nja, posve su suvišne. Ministarstvo kulture može prosvjedovati zbog redateljeva (Hribar je istodobno i producent filma) kršenja ugovornih rokova, ali to je ujedno sve što može učiniti. Bilo bi dobro kad bi rezultat toga slučaja bila izmjena zakona koja bi omogućila pojavljivanje države u ulozi producenta koji bi imao i vlasnička prava u omjeru u koliku je sudjelovao u financiranju filma, kao i ostali eventualni koproducenti. Tada se ne bi moglo dogoditi da hrvatski film u koji je uloženo gotovo milijun eura bude praizveden u Sarajevu. U glavnom natjecateljskom programu Srbija i Crna Gora predstavile su se teškom, mračnom i napornom dramom Buđenje iz mrtvih Miloša Radivojevića (debitirao 1970. filmom Bube u glavi). Priča o razočaranom intelektualcu (glumi ga Svetozar Cvetković), koji na dva dana izlazi iz vlastitoga groba da bi ispravio neke stvari u svom životu nažalost nije ispunila očekivanja, pokazujući se često odveć teatralnom i razvučenom (134 minute), a pohvale nije zaslužio ni izrazito nasilan kraj. U preuzetnom crno–bijelom filmu (u kojem su samo crveni predmeti u boji) ipak treba istaknuti besprijekornu glumačku interpretaciju veterana Ljube Tadića u ulozi starog i bolesnog oca glavnoga junaka, koji će ga omalovažavati i vrijeđati do svojih posljednjih trenutaka. U Regionalnom off–programu prilično su nezapaženo prošle ne osobito uspjele slovenske Ruševine Janeza Burgera, film u kojem nastupa i hrvatski pjevač Darko Rundek. U programu Novi tokovi predstavljen je dobitnik Zlatne kamere u Cannesu i pobjednik San Francisca Ja i ti i svi koje poznajemo Mirande July, precijenjena imitacija filmova Todda Solonza (Sreća).

Program Panorama predstavio je posljednji uspjeh Jima Jarmuscha Slomljeno cvijeće, inteligentnu komediju o ocu u potrazi za sinom koja oduševljava minimalističkom, ali silno duhovitom interpretacijom Billa Murraya. Predstavljen je i motovunski laureat, hvaljena depresivna rumunjska dvoipolsatna drama Smrt gospodina Lazarescua o bolesnu starcu koji neželjen i odbačen umire u bijednim rumunjskim bolnicama. S ratnom dramom Hotel Ruanda, premijerno prikazanom na Berlinaleu, u Sarajevo je došao redatelj Terry George te glavna glumica Sophie Okonedo. Nažalost, prema filmu Ponekad u travnju, Hotel Ruanda mlaka je vodica — ublažena i blijeda inačica istih događaja. Vanessa Redgrave predstavila je izrazito loš film The Fever, a redatelj Niels Mueller predstavio se s (prošle godine u Cannesu zasluženo nezapaženim) filmom Atentat na Richarda Nixona što je posve razočarao i u kojem glavne uloge igraju Sean Penn i Naomi Watts. Konačno, recimo nešto i o nagradama. Drugi put zaredom Sarajevski filmski festival dodijelio je nagradu za najbolju žensku ulogu hrvatskoj glumici — nakon prošlogodišnje nagrade Mariji Škaričić za ulogu u filmu Ta divna splitska noć Arsena Antona Ostojića (koji je nagrađen i posebnom nagradom žirija), ove godine nagrada je pripala Zrinki Cvitešić za dojmljivu ulogu u vrlo uspjeloj romantičnoj komediji Hrvoja Hribara Što je muškarac bez brkova. Zrinka Cvitešić nagradu je zaslužila iznimno prirodnom i uvjerljivom interpretacijom, kojom je iskreno i bez imalo odmaka na platno prenijela emocije lika. Odluku o nagradi Zrinki Cvitešić jednoglasno je donio ocjenjivački sud u sastavu Miki Manojlović, Geoffrey Gilmore, Jessica Hausner, Vesela Kazakova i Isaac Julien. Za najboljega glumca sarajevskoga Filmskog festivala proglašen je Peter Musevski za ulogu u slovenskom filmu Rad oslobađa. Dvoje glumaca dobilo je i novčanu nagradu od 2.500 eura. U konkurenciji jedanaest filmova najboljim je proglašen bugarski film Ledi Zi redatelja Georgia Djulgerova, kojem je uz tu nagradu pripalo i 25.000 eura. Nakon prošlogodišnjeg uspjeha Mile s Marsa, to je druga uzastopna sarajevska glavna nagrada za bugarsku kinematografiju. Dvosatna egzistencijalna drama donosi priču koja će poznavateljima nezavisne svjetske produkcije biti prilično poznata — djevojka koja se vještinom gađanja uz pomoć streljačkog prvaka uspijeva izvući iz sirotišta u kojem je bila seksualno iskorištavana odluči sa starim prijateljem napustiti mentora i pokušati prevariti grčke makroe, ali je uhvate, siluju i pretvore u prostitutku. Premda dramski dobro zaokružen, film ima ozbiljnih slabosti, od prečesto ponavljane statično–voajerske poze lika djevojčina prijatelja do scenarističkih klišeja i predvidljivosti. Specijalnu nagradu Festivala dobio je film Kukumi redatelja Isa Qosje iz Kosova, kojem je pripalo 10.000 eura. Najboljim kratkim filmom proglašen je mađarski film Prije zore redatelja Balinta Lenyeresa, kojem je pripalo 3.000 eura, a posebne nagrade za kratki film od 1.000 eura pripale su dvama filmovima iz BiH: Prva plaća Alena Drljevića i Ram za sliku moje domovine Elmira Jukića. Na ovogodišnjem Sarajevskom filmskom festivalu prikazana su, osim tri spomenuta igrana filma, i tri dokumentarna filma u selekciji regionalnog dokumentarnog filma (laureat Dana hrvatskog filma Sve pet! Dane Budisavljević te Plavi Pony Ivone Juka i Škver blues Gorana Čače). Hrvatski je film tako bio zastupljen prilično reprezentativno, a uspjeh naših ostvarenja ne treba mjeriti samo nagradama nego i pozitivnim kritikama, sjajnim reakcijama publike i brojem kritičara i selektora koji su iskazali zanimanje za hrvatske naslove. Sarajevo Film Festival pod dugogodišnjom upravom Mirsada Purivatre kombinacijom iznimno bogata programa i vrlo jakih gostiju nedvojbeno se nametnuo kao najjači festival jugoistočne Europe. Kontinuitet djelovanja i umrežavanje kontakata omogućili su mu postupno dizanje festivalske razine, i nema dvojbe da je za mnoge inozemne filmske djelatnike Sarajevo postalo mjesto na kojem s povjerenjem dolaze vidjeti ono najbolje što je regija proizvela, iz čega i hrvatski film treba i može profitirati.

Zlatko Vidačković