Unutarnji sukob

Unutarnji sukob

Desplat nikada u potpunosti ne sugerira mračna uvjerenja, pa čak ni kada Anna, slušajući koncert klasične glazbe (koju je skladao Desplat), doživljava emocionalni slom

Zanimljiva fabularna hipoteza o mogućnosti oživljavanja voljene i nikada prežaljene osobe u filmu Rođenje redatelja Jonathana Glazera povukla je još zanimljiviji glazbeni pristup skladatelja Alexandrea Desplata (francuski skladatelj Desplat, u novije je vrijeme pisao za filmove Djevojka s bisernom naušnicom i Talac, a do tada je napisao glazbu za osamdesetak francuskih filmova). Impresivno djeluje već uvodna scena, prikaz Seanove smrti, gdje prvi i jedini put vidimo Seana odrasla. Umjesto da gledatelja pripremi na smrt, Desplat piše glazbu nježnu poput dječje glazbene kutijice. Zvonka naivnost zatim klizi u romantično–impresionističku širinu; tada prilično monotona slika zakrabuljena trkača (ne vidimo mu lice) postaje impresivna zbog glazbe. Također, smrt zbog infarkta ne djeluje ni katastrofično ni beznadno ni stravično. Naglašena mekim udarima timpana, smrt je prikazana kao uobičajen, normalan događaj, dio životnoga kruga. No događaj zauvijek mijenja Annin život. Zato, kada se pojav i desetogodišnji Sean (a proteklo je upravo deset godina od smrti njezina istoimenog supruga), muklo gibanje na početku većine glazbenih brojeva jasno se povezuje s muklim gibanjem Annina uznemirena želuca. Desplat nikada u potpunosti ne sugerira mračna uvjerenja, pa čak ni kada Anna, slušajući koncert klasične glazbe (koju je skladao Desplat), doživljava emocionalni slom. Izvanredna je postavka slušati koncert iz potpune gledateljske perspektive: Glazer drži krupni plan Nicole Kidman, a Desplat nudi glazbu koja je gustoćom i težinom bliža koncertnoj, ali sasvim jasno pripada njegovu specifičnom, lakoromantično–impresionističkom stilu. Pogled na izvođače ostaje zauvijek skriven, jer je mnogo bitnija Anna, kojoj glazba s podija u tom trenutku ništa ne znači. Ipak, upravo ta neslušana glazba odaje unutarnji sukob. Suptilno skladana, ostavlja dojam glazbe koje se to ništa ne tiče, koja je tu da zadivi publiku, ali koja ipak dinamikom veže Annine emocije te naizmjenične napade tuge, sreće i nevjerice. Budući da neprestano dolazi iznutra, glazba Alexandera Desplata na rubu je da postane suprotna slici. No istodobno se čini da je pokreće neka viša sila, jer borbu s teškim osjećajima i zdravim razumom skladatelj povremeno opisuje prpošnim valcerom koji naizgled nema nikakve veze s gradskom vrevom ili obiteljskim čavrljanjem. A i glazbeni brojevi, koji očigledno pripadaju prizoru, odaju tipično poigravanje emocijama. Naime, čak se i u izvedbi Svadbenog marša, koji u maniri elitnoga kućnog muziciranja izvodi klavirski trio, osjećaju aranžerski prsti Alexandera Desplata. Zahvaljujući njima, najteže teme postaju lake poput pera, ozbiljni problemi pretvaraju se u dječju igru, a muke po Anni prelaze iz racionalna tugovanja u iracionalnu vjeru u ponovljeni život sa Seanom. Mogućnosti idu od osluškivanja unutarnjih zvukova vlastitog (umirućeg ili rođenog) tijela preko kontrasta elitne koncertne glazbe i nedokučivih emocija do impresionističke igre glazbenim bojama i romantičnoga širenja zvuka ljubavi koja, na kraju, i nije toliko duboka.

Klackalica sa stranama racionalno/iracionalno, logično/nelogično, normalno/nenormalno nikada ne staje te se polovi približavaju. Odgonetku je nemoguće sa sigurnošću naći, kao što je nemoguće sa sigurnošću reći da li je Desplat skladajući razmišljao uz ili protiv slike. Desplat je jednostavno skladao, iznutra oblikujući poseban i drukčiji pogled na Anninu izmučenu dušu.

Irena Paulus