U TUĐOJ MREŽI

U TUĐOJ MREŽI

I znanstvenofantastične priče priče su o ljudima, pa orkestralna glazba pruža nužnu toplinu. Jablonsky o tome nije odveć razmišljao

Budući da redatelj Micahel Bay voli oštriju glazbu s mnogo elektronike, moguće i teškometalnog zvuka, skladatelja gotovo uvijek traži u tvrtki Media Ventures Hansa Zimmera. Ako ne može dobiti šefa, dobri su i solidni pomoćnici, poput Harryja Gregsona–Williamsa, Trevora Rabina ili, u novije vrijeme, Stevea Jablonskog. Jablonskomu je film Otok prva važnija partitura (skladao je mnogo dodatne glazbe za razne filmove od crtanoga filma Spirit do igranog filma Pirati s Kariba, a samostalno je potpisan i pod film Izumitelj (Steamboy), koji se za sada smatra njegovim najuspjelijim djelom). Partitura za Otok bliska je zvuku koji voli Michael Bay, a vjerojatno je i Zimmer jamčio za još jednog đaka svoje škole. Uostalom, Jablonsky je pisao dodatnu glazbu za Pearl Harbour i Armagedon, pa pri skladanju za Otok nije trebalo biti iznenađenja. Doista, nije ih ni bilo. Glazba se temelji na elektronskom spiritus movens koji je često vezan s bijegom glavnih junaka pred nezaustavljivim progoniteljima. A junaci preživljavaju eksplozije, padove s najviših katova nebodera, automobilske jurnjave, uništenja divovskih ventilatora i slično. U tim scenama stalni elektronski puls uz pomoć dominantnih elektronskih udaraljki tvori konstantu bez obzira na sve. I upravo je zato suvišan, jer bilo bi dovoljno samo naznačiti pokret, a ostatak prepustiti glumcima i specijalnim efektima. Nešto je uspjelije drugo lice skladatelja. Jablonsky, naime, povremeno povezuje teški elektronski ritam sa zborskim glasovima i mirnim orkestralnim harmonijama. U postupku se osjeća utjecaj Harryja Gregsona–Williamsa, ali su prijelazi kod Jablonskog manje logični nego kod uzora. Ipak, kada se više prepušta glazbi, a manje ritmu, postaje jasno zašto u filmovima znanstvene fantastike elektronika često ne funkcionira najbolje. Naime, i znanstvenofantastične priče priče su o ljudima, pa orkestralna glazba pruža nužnu toplinu i mogućnost povezivanja s likovima. Jablonsky o tome nije odveć razmišljao, ali svaki put kada je skladao orkestralno (ili kvaziorkestralno), emotivna blizina s klonovima, bila je veća nego kada je stvarao elektronski ritam (čak i u sceni oslobođenja klonova gdje je bezočno imitirao Vangelisa). Doduše, možda je imitacija orijentalne glazbe a`la Zimmer u sceni hvatanja Jordan pretjerana, ali i taj je trenutak snažniji od stalna brzog udaranja, gdje glazba, osim tempa, ne daje dublji smisao. Povezivanje s likovima ne funkcionira ni zato što tematskog rada nema. Jedino prepoznajemo odličnu glazbu uvodne špice, gdje je stvoren osjećaj da bi Jablonsky iz brojnih utjecaja mogao oblikovati i nešto vlastito. Ista se glazba ponavlja u ljubavnoj sceni Lincoln i Jordan te na završnoj špici. Izbor je dobar jer je to najbolji broj u partituri — dinamički i instrumentalno bogat, on oblikuje utopijski svijet u koji moramo vjerovati, premda znamo da ne postoji. Ta glazba kazuje da ima nade za uhvaćene u tuđe mreže — i za klonove i za skladatelje poput Stevea Jablonskog.

Irena Paulus