Teatrološko otključavanje

Ana Lederer, Ključ za kazalište, Matica hrvatska Osijek, Osijek, 2004.

U kratkom vremenskom razmaku objavljene su dvije knjige teatrologinje Ane Lederer: Vrijeme osobne povijesti i Ključ za kazalište. Prva knjiga bavi se suvremenom dramom i kazalištem usredotočujući se na posljednjih desetak godina, dok se u Ključu za kazalište Ana Lederer okreće svojoj drugoj temi, povijesti drame i kazališta, a interes za to područje ponajbolje je dokazala i opravdala doktorskim radom, opsežnom knjigom Redateljski opus Tita Strozzija. U Ključu za kazalište objavljeno je osam znanstvenih radova otisnutih uglavnom u periodičkim publikacijama, a prikupljeni u jednoj knjizi tvore zanimljivu cjelinu koja se bavi dramskim i kazališnim radom istaknutih hrvatskih književnika. Studioznim pristupom dramatičarima i književno–kazališnom vremenu u kojemu su živjeli, bez obzira je li riječ o 19. ili 20. stoljeću, autorica Ana Lederer i u ovoj se zbirci svojih studija predstavila kao teatrologinja koja dobro poznaje dramsku i kazališnu povijest, znade je metodološki rasvijetliti i u sadašnjosti ispitati kazališnu svježinu starijih dramskih tekstova, a pravi ključ pronalazi u praksi, odnosno kazališnoj potvrdi.

Dramatičari i vrijeme

Primjerice, u studiji Drame Ljudevita Farkaša Vukotinovića Ana Lederer načinila je sažet pregled Vukotinovićevih dramskih tekstova, naglašavajući kako je taj autor u književnost ušao kao dramatičar, ali u njegovim tekstovima nema hrvatske zbilje vremena u kojemu je stvarao pa autorica zaključuje kako je ukupnost njegova djela na drugim područjima nadrasla njegov dramatičarski udio, ali unatoč tome nude se i mogućnosti za općenitije problematiziranje (primjerice, uporaba kajkavskoga odnosno štokavskoga jezika). Slikovito opisujući Vukotinovićevo mjesto u povijesti hrvatske književnosti autorica se koristi Strozzijevim Gajem, dramskom kronikom hrvatskog preporoda u šest slika s epilogom (1936), gdje se Vukotinović pojavljuje kao lik s nekoliko replika, prekriven masovnim scenama i pokličima. Ni Eugen Kumičić nije ostao zapamćen kao veliki dramatičar, no autorica se među ostalim pozabavila i stilskim kvalifikativima njegovih drama, zavirivši u onodobnu kazališnu kritiku i usporedivši dramske tekstove s uspjehom i obilježjima njegova proznoga opusa, ali i s aktualnim strujanjima u europskom kazalištu. Primjerice, Kumičićeva salonska komedija Obiteljska tajna, unatoč svim zamjerkama, doživjela je 1890. uspjeh u publike, dobrim dijelom i zato što se izvodio domaći dramski tekst, a u korpus omiljenosti zrinskih tema ulazi i historijska drama Petar Zrinski, koja je 1900. na pozornicu prenijela poznati Kumičićev roman Urota zrinsko–frankopanska. S druge strane, Milan Ogrizović uživao je ugled u hrvatskom kulturnom životu svoga vremena, a svojim je postojanjem bitno obilježio povijest drame i kazališta: počeo je kao dramatičar, radio kao prevoditelj, lektor, dramaturg u zagrebačkom HNK, predavač na Glumačkoj školi, pisao je libreta, a bio je aktivan i u javnom kulturnom i političkom životu. Teatrologiju je zadužio povijesnim sintezama Pedeset godina hrvatskoga kazališta (1860 — 1910) i Hrvatska opera (1870 — 1920). Komparativno pristupivši razdoblju moderne autorica je istaknula kako je Ogrizović bio neposredno upoznat i s kazališnom praksom i s europskom dramskom i kazališnom modernom. U tom smislu Ogrizović se pokazao kao uspješan dramatičar stilskoga pluralizma moderne: u rasponu od lirsko–simbolističkih i naturalističkih pa sve do narodnih i epskih motiva oblikovao je svoj stilski heterogen opus. Ana Lederer citira Ogrizovićevu misao kako pisac mora popustiti »režiseru, književnost umjetnosti, gramatika prirodi, pisać i stol sceni«, jer scena usavršuje knjigu i oslobađa je dajući joj novu puninu.

Josip Kosor

Dvije su studije u knjizi posvećene dramskom opusu Josipa Kosora. Autorica pomno istražuje stajalište kritike prema Kosorovu dramskom radu, ali upozorava i na njegovu scensku (ne)prisutnost, posebice se osvrćući na kraj 20. stoljeća, kad se Kosor činio suvremenikom hrvatske političke zbilje. Problematizirajući pitanje prostora — a Kosora svrstavamo u slavonske pisce — Ana Lederer naglašava da je u njegovim dramama dramska ideja nadrasla prostor, a Kosor se pokazao kao autohtoni ekspresionist te, prema autoričinim riječima, dramatičar rekordne produkcije i nehomogenosti istodobno. U dvjema studijama Ana Lederer potanje analizira drame Maske na paragrafima i U »Café du Dôme« zaključivši kako Kosorove drame valja čitati kao »tipičnu partituru hrvatskoga ekspresionizma«. U svakom naslovu objavljenih studija Ane Lederer stoji ime nekoga dramatičara, a tekst započinje smještanjem u vrijeme i prostor te osvrtom na vladajuća stilska obilježja. Pišući o groteskama Ivana Raosa, autorica raščlanjuje i definira pojam grotesknoga pronašavši ga u pet Raosovih dramskih komada, a oni su gotovo osamljena pojava u kontekstu hrvatske dramatike vremena u kojemu su nastale pa tako Raosu možemo pripisati ulogu dramske ili dramaturške anticipacije. I kad piše o Antunu Šoljanu, autorica iznova propituje dramatičarevu usidrenost u jednom stilskom ili generacijskom pravcu i ističe kako Šoljan i jest i nije krugovaš. Potkrepljujući to detaljnom analizom njegovih dramskih tekstova, autorica se bavi i korpusom Šoljanovih radiodrama, za koje je sam pisac rekao da mu se čine kao neka vrsta moderne usmene književnosti. Upravo u inovativnosti jezičnostilske razine, odnosno u dramskom tekstu kao posebnom stanju dramskoga jezika, autorica vidi najveći razlog za stalno vraćanje Šoljanovim dramama.

Drama u stihovima

U posljednjoj studiji autorica na svjetlo dana izvlači dosad neobjavljene dramske tekstove Bore Pavlovića, kojega književni leksikoni uglavnom navode kao pjesnika ne spominjući dosad nepoznat korpus pjesnikovih dramskih djela. Pomnim čitanjem biobibliografskih bilježaka autorica je naišla na više Pavlovićevih dramskih naslova, no iz piščeve je rukopisne ostavštine u ovoj studiji predstavila dva najcjelovitija dramska teksta, i to u stihovima: Zlatarevo zlato i nedovršenu Nadrealističko–pirandelističku dramu Nikola Šubić Zrinjski. Bez obzira piše li o Vukotinoviću, Kumičiću, Ogrizoviću, Kosoru, Šoljanu, Raosu ili Pavloviću, Ani Lederer uspijeva ne samo učiniti pregled njihova udjela u povijesti dramske književnosti i kazališta nego i pružiti uvid u kulturnu klimu i stilske značajke toga vremena, ali i donijeti vlastiti sud o udjelu pojedinoga pisca i njegovoj važnosti u kontinuitetu hrvatske književnosti i kazališta. No, svakako valja istaknuti autoričinu predanost u istraživanju građe, objavljene i poznate literature, ali i dosad zanemarivane ili nepoznate arhivske građe, koja uključuje dramske rukopise, redateljske knjige, kazališne cedulje, scenografske ili kostimografske skice, fotografije i ostale teatrografske izvore, koji govore katkad i posve drukčijim jezikom. Bjeline ili sive zone autorica popunjava značenjem otkrivajući i uspostavljajući dosad nedovoljno istražene ili nepoznate međuodnose, ali i pružajući ključ za vrata koja možda ponovno vode na pozornicu.

Lucija Ljubić