Svi smo mi Franz Kafka

Svi smo mi Franz Kafka

Klopka je predstava koja uključuje i odgođenu reakciju, rađena je hrabrim, čvrstim, monumentalnim potezima i najfinijim kistićima te u cjelini svjedoči o odličnu spoju veoma snažnih autorskih integriteta

Na Kaštelu Povijesnoga muzeja Istre, veoma atraktivnoj pulskoj ljetnoj kazališnoj pozornici, 5. srpnja Istarsko je narodno kazalište zatvorilo prošlu teatarsku sezonu hrvatskom praizvedbom Klopke, komadom poljskoga suvremenog dramatičara Tadeusza Rozewicza u režiji Jasmina Novljakovića. U nekoliko proteklih kazališnih sezona Jasmin Novljaković s pet režija suvremenih i klasičnih poljskih dramatičara ostvaruje svakako najjači kontakt između hrvatskoga i poljskog teatara, znajući izabrati iz prebogate dramske baštine djela koja će na hrvatskim pozornicama uistinu komunicirati s domaćom publikom. Upravo se to dogodilo i s najnovijom Novljakovićevom režijom Rozewiczeve Klopke, dramom pisanom u razdoblju vladavine generala Jaruzelskog, u kojoj se ogleda lik i djelo Franza Kafke, »jednog od najuniverzalnijih autora svjetske književnosti i tvorca najsugestivnijih poetskih modela 20. stoljeća«, kako ga ocjenjuje Viktor Žmegač.

Pretapanje epskog i lirskog

Prevoditelj i dramaturg Klopke Mladen Martić u Rozewiczevu komadu o zagonetnoj književnoj osobnosti austrijskoga pisca temeljne dramske konflikte postavlja između Franza Kafke i njegova Oca (Pisma ocu), potom na prijateljski odnos Kafke i Maxa Broda (nije poštivao Kafkinu posljednju želju da spali njegov opus), na Kafkin odnos prema iznevjerenim zaručnicama (Pisma Mileni) i, napokon, na snažan Kafkin konflikt sa samim sobom (Dnevnici i Pisma).

Od fragmentarne dramaturgije pa sve do istodobnih pretapanja epskog i lirskog na sceni, Novljakovićev snažan redateljski koncept s velikom pozornošću razrađuje sve segmente predstave. Vizualno veoma zahtjevnu ljetnu pozornicu na Kaštelu do najsitnijih detalja razradili su scenograf Eros Čakić i dizajner svjetla Saša Mondecar. Oblikujući nekoliko prostora igre u različitim funkcionalnim, emocionalnim i vremenskim registrima, vizualni identitet predstave postao je metafora Kafkina opusa: od posve hermetičnih do vjerojatno najžalosnijih i najotvorenijih stranica svjetske literature. Tako se prelijevao i prostor igre: svaki pojedini element scenografije išao je od funkcionalnog do simboličnog. Dominantan ormar koji igra služavkinu sobu — utočište od disfunkcionalne obitelji, postaje ispit za Kafkinu emocionalnu nezrelost, da bi potom prerastao u dvostruki klaustrofobični simbol: utočište od nacista i grobnicu. Iste metamorfoze prolazi i drugi po redu dominantan element scenografije: blagovaonički stol simboličko je središte obiteljskoga pakla, koji uništava nježnu dušu Franza Kafke, a potom preuzima ulogu bračne ložnice, da bi konačno — frojdovskim načelom, Novljaković za istim stolom minimalnim redateljskim intervencijama iznenađujuće prevrnuo naopako tu rukavicu bačenu na odnos Oca i Sina. Saša Mondecar dizajnom svjetla oblikovao je majstorsku atmosferu: od simbola i detalja stalno upaljene lampe za Kafkinim radnim stolom, pa do prave simfonije rasvjete koja u savršenu skladu dopunjuje i gradi atmosferu predstave što vibrira od apsolutne koncentracije i tišine do posvemašnje buke i bijesa.

Neujednačeni ansambl

Najmanje je uspješan segment predstave glumački. Desetočlani ansambl prilično je neujednačen: najbolju ulogu ostvario je Zdenko Jelčić kao Otac, suvereno kreirajući brojne stalnosti i mijene u karakteru obiteljskoga tiranina. Helena Buljan u ulozi Majke odlično je razradila scensku nevidljivost, imanentnu naravi žene čija je zadaća biti emocionalna tampon–zona između muža i sina, dok bi Danijel Ljuboja u ulozi Franza Kafke trebao izići iz izvanjskoga, površinskog doživljaja Kafkina lika te proniknuti temeljitije u izrazito slojevitu, zagonetnu osobnost velikog umjetnika, kako bi ulozi mogao dati vitalitet. Ostali članovi glumačkoga ansambla u prosjeku su postigli razinu uvjerljivosti, a među njima ističu se Danijel Radečić kao Maks, Helena Minić u ulozi Felice te dječak Filip kao mali Franz Kafka. Scenski pokret, autorski rad Jasminke Petek–Krapljan, vjerojatno je jedna od najkvalitetnijih kreacija u proteklih nekoliko kazališnih sezona viđenih na hrvatskim pozornicama u ovakvu tipu predstave. Poseban dragulj Klopke scenska je glazba Bashkima A. Shehua, koja istodobno funkcionira i kao autonomna glazba s vrijednošću kontrapunkta i kao neodvojivo tkivo predstave. I onda kad je nevidljiva, kad egzistira samo u vremenu, i onda kad je vidljiva u prostoru, s izvođačima na sceni, Shehuova glazba emocionalno je snažno označila predstavu. Novljakovićeva redateljska nakana, da nakon samo nekoliko minuta izvedbe gledatelj uleti u klopku i istodobno počinje razmišljati o sebi i o Kafki u sebi posve je uspjela: Klopka je predstava koja uključuje i odgođenu reakciju, rađena je hrabrim, čvrstim, monumentalnim potezima i najfinijim kistićima te u cjelini svjedoči o odličnu spoju veoma snažnih autorskih integriteta.

Dubravka Lampalov