Spektakularnost po svaku cijenu

Spektakularnost po svaku cijenu

Konačan je ishod zajedničkog napora otužan. Hamletov brod razbio se o brijunski školj

Za svoju (već) petu sezonu, brijunsko Kazalište Ulysses izabralo je (ponešto predvidljivo) najizvođeniju dramu naših dana — jasno, Shakespeareova Hamleta. Premda Tvrđava Minor nije »drevna« (kao što je pisalo u jednim dnevnim novinama), i u njoj je kamen kombiniran s armiranim betonom, a još postoje i ugrađene tračnice, ona ipak dostatno podsjeća kako na opću predodžbu o Elsinoru, tako i na »hrvatski Elsinor«, dakle, Lovrjenac. S druge strane, Hamlet možda nije najbolja drama stratfordskoga majstora (osobno joj pretpostavljam nekoliko drugih), no zato posjeduje dostatno otvorenu strukturu, pa da u nju učitamo značenja (recimo) primjerena trenutku, različite interpretacijske ideje, ili redateljske opsesije. Što je to većinom poprilično nasilje nad djelom, za to ionako nitko više ne mari, a i pomalo je donkihotski danas i ovdje na to ukazivati. Uglavnom, za (dobru) predstavu predispozicije su postojale: prikladan ambijent, načelno kvalitetna podjela, zanimanje pa i potpora kazališne (i, uopće, kulturne) javnosti.

Manjak sinergije

No, nije došlo do sinergije svih tih elemenata, te je konačni ishod zajedničkih napora pod vodstvom Lenke Udovički otužan (iako, dakako, nema mjesta zluradosti). Hamletov brod razbio se o brijunski školj — i to gotovo po svim bitnim sastavnicama predstave, premda je, možda, tu–i–tamo ostao neki trag što bi ga bilo vrijedno izdvojiti. Prostor nam ne dopušta detaljnu analizu, zato ćemo (poput Hamleta na užetu Gorske službe spašavanja), predstavu samo preletjeti. Dramaturgiji Željke Udovičić mogli bismo prigovoriti pretjerana kraćenja teksta (posebice kad je u pitanju kraljica Gertruda, koja nije žena–lutka, nego jedan od bitnih agensa radnje, srodan Lady Macbeth), no većina pogrešaka i nesporazuma ove verzije Hamleta posljedica je redateljskoga načela Lenke Udovički. Istina je da voluntarizam danas primjenjuju brojni redatelji, ne pazeći pritom da riječ bude u skladu s pokretom, a način izricanja te riječi u nekoj svezi s psihologijom lika i s cjelinom drame, no u konkretnom slučaju riječ je o (goloj) težnji prema spektakularnosti po svaku cijenu, te o gomilanju stilski raznorodnih postupaka, s namjerom postizanja snažna učinka na gledatelja. Drugim riječima, anything goes, tako glasi to načelo. Takva je koncepcija podcrtana nebuloznim kostimima Bjanke Adžić Ursulov (kralj–uzurpator Klaudije u bijeloj uniformi, koja kao da je proizašla iz Lampedusina Geparda, a mogle bi joj se pronaći i bliže usporedbe; gotovo svi ostali u kakvim manirističkim kreacijama, ili u prilagođenim varijantama današnjeg casuala), potom glazbom Nigela Osbornea, stalna brijunskoga gosta, a znatno manje scenografijom Zlatka Kauzlarića Atača i koreografijom Mladena Vasaryja. Atač je teškim metalnim pločama prekrio gornju terasu te dio unutarnjega dvorišta Minora, gdje se dva dijela predstave odigravaju; nije njegova krivnja što prazna limena bačva za mazut po tim pločama tako snažno odzvanja, zaglušujući blankverse u Gerićevu prijevodu. Vasary je pak uspio pokrenuti predstavu: mali zborovi njegovih dvorjana svojim sustavnim ludizmom dovlače u sjetno i sretno sjećanje dane boljih predstava, primjerice, dubrovačke Hekube.

Teškoće s prostorom

Ali, dakako, što je, tu je. U prvom dijelu predstave iznimno je loše riješena scena prisluškivanja razgovora Ofelije i Hamleta; dapače, za one koji ne poznaju tekst gotovo je neshvatljiva. Bio je to tek početak teškoća s prostorom, koje su kulminirale u drugom dijelu, kad Gertruda sa svojim sinom Hamletom, umjesto u spavaonici, razgovara usred užadi i razapetih plahti (gdje li smo to već vidjeli?); Polonije dotle prisluškuje skrivajući se s unutarnje strane prozora, gdje bude i ubijen. Duha Hamletova oca tumače Antun Juraj Gracin (tijelo) i Rade Šerbedžija (glas): to udvajanje ne samo da nema nikakva smisla nego je i groteskno. Umjesto da bude romantičarski strašna, scena postane — patetična i smiješna.

Zbog (politizirane) aktualizacije izgubljen je svaki interes za psihologiju i logični razvoj likova: time su osakaćeni karakteri Gertrude (u odličnoj, koliko je to bilo moguće) interpretaciji Ksenije Ugrina, te Ofelije (Lucija Šerbedžija), koja naprije pokazuje (neverbalnim znacima) potpuno nepoštovanje oca, da bi potom poludjela na vijest o njegovoj smrti. Mladenačka inkoherencija ili redateljski faux pas? Uz Kseniju Ugrina, Aleksandar Cvjetković (Klaudije) i Danko Ljuština (Polonije) svijetle su točke predstave: ponekad se činilo kao da herojskom i ozbiljnom glumom u tu post–postmodernističku šaradu i ne pripadaju. Gošća iz Velike Britanije, nedvojbeno velika glumica Janet Henfrey, nekoć partnerica legendarnoga Laurencea Oliviera, članica Royal Shakespeare Company i National Theatrea, svoje je uloge (Prvog glumca i Fortinbrasa) odigrala na engleskom jeziku; u Fortinbrasovu liku, još jednom, krije se interpretacijska tajna predstave. »Što se događa kad Fortinbras, stranac, u ovo naše vrijeme preuzme vlast? Kakav on to novi red, moral, politiku donosi? Nikakav. Demagogiju. Nema sretnog novog života. Ne nastaje obećana zemlja...«, napisala je u programskoj knjižici Željka Udovičić. S time bismo se, načelno, mogli složiti; no, smije li se predstava žrtvovati jednoj ideji? Nije li Hamlet odveć slojevit za instrumentalizaciju u korist završne poruke? I gdje su uopće granice redateljske rei

nterpretacije, ako, jasno, postoje — a postoje, usudili bismo se reći, i to ne tamo gdje umjetnost dodiruje politiku, već etiku.

Solidni Navojec

Uz navedene iznimke, bljedoća svih ostalih interpreta (posebice Rosencrantza i Guildensterna, Hrvoja Barišića i Ozrena Grabarića), još je više istaknula Hamleta u tumačenju Gorana Navojca, što je bio izbor koji je iznenadio mnoge. No, bez obzira na svoju snažnu staturu i stameni lik koji baš ne asocira na meditativnu osobu koju muče moralne dvojbe, Navojec je kolebljiva danskoga kraljevića (sa saksofonom u ruci) odigrao solidno, iako, dakako, stalno ograničen konceptom Lenke Udovički, koja na toj kolebljivosti baš i nije ustrajavala: dokazao je svoju glumačku zrelost i prilagodljivost. Na kraju, preostaje vrijednom kulturnom pothvatu, kakav je Ulysses, poželjeti šestu sezonu u znaku oslobađanja od dosadašnje sheme, koja doslovce sputava. Valja proširiti obzore i okrenuti se od parapolitičkoga polemiziranja s društvom — širokim prostranstvima istinskoga teatra. Neka Odisej (Uliks, Ulysses) ne plovi tako blizu obale, nek se otisne na pučinu.

Boris B. Hrovat