SNAŽNI PROPELER

SNAŽNI PROPELER

Smrt gospodina Lazarescua te Dan i noć povezuje termin i mjesto prikazivanja u Motovunu. Projekcije obaju filmova održane su u 18 sati u kinu Bauer, što znači da ih je gledalo po stotinjak ljudi. S obzirom na prikazivačke kapacitete Motovuna, možda bi trebalo razmisliti i o smanjivanju broja filmova u glavnom programu kako bi filmove u toj konkurenciji mogao vidjeti što veći broj zainteresiranih

Ovogodišnji, sedmi po redu, Motovunski filmski festival održan je od 25. do 29. srpnja. Među osamdesetak filmova različitih žanrova i trajanja, koliko je u pet festivalskih dana prikazano u dva otvorena (kino Trg i kino Barbacan) i dva zatvorena kina (kino Bauer i Još manje kino) većina je posjetitelja mogla pronaći ponešto po svom ukusu. Četiri festivalska žirija dodijelila su pet nagrada s kojima se većina onih koji su imali priliku odgledati sve filmove u konkurenciji — što je uistinu zahtijevalo dobru tjelesnu pripremljenost, odnosno razvijenu sjednu muskulaturu koja će izdržati na poprilično neudobnim drvenim i plastičnom stolcima od deset ujutro pa do dva sata u noći — složila. Upravo stoga ovaj pregled motovunskih naslova započet ću pregledom nagrađenih ostvarenja. Glavni festivalski žiri, u kojem su bili književnica Rujana Jeger (Zagrepčanka s bečkom adresom tek je jedna od poveznica Motovuna s austrijskom prijestolnicom, koja je bila ovogodišnja zemlja partner motovunskoga festivala), islandski filmaš Friedrik Thor Fridriksson (čiji smo film Island, lijepa zemlja /Niceland/ mogli vidjeti na prošlogodišnjem Motovunu) te motovunskoj publici također poznat austrijski producent Helmut Grasser (Pasji dani /Hundstage/) dodijelio je glavnu festivalsku nagradu, Propeler Motovuna, rumunjskom filmu Smrt gospodina Lazarescua, kojem je u vrlo heterogenoj konkurenciji pripala i Amnesty International Human Rights Award (koju dodjeljuje zaseban žiri), kao najboljem filmu koji potiče i tematizira zaštitu ljudskih prava.

Gospodin, boca I SMRT

Smrt gospodina Lazarescua govori o umirovljeniku, udovcu koji samoću najčešće ispunjava druženjem s bocom domaće žestice. Jedne večeri Lazarescuu pozli i dok čeka vozilo hitne pomoći nastoji svoju sve jaču bol ublažiti lijekovima i rakijom, no kako bol ne prolazi, za pomoć se obraća susjedima. Kada bolničarka hitne pomoći konačno dođe, isprva pomisli da je riječ o alkoholičaru koji je popio malo previše, no neki je njegovi simptomi nagnaju da promijeni mišljenje i povede ga na dalja medicinska ispitivanja u bolnicu. Budući da se iste večeri dogodila i velika prometna nesreća s mnogo teško ozlijeđenih, preopterećeno bolničko osoblje ne uspijeva napraviti cjelovitu obradu te Lazarescua šalje u sljedeću bolnicu, u kojoj se ponavlja slična priča. Dok ga kolima Hitne pomoći voze od bolnice do bolnice, Lazarescuovo se stanje dramatično pogoršava. Smrt gospodina Lazarescua film je čija se radnja zbiva gotovo u realnom vremenu, u njemu nema glazbe, neki kadrovi snimani su kamerom iz ruke, a zamjetni su i drugi tragovi utjecaja Dogme 95. Tjeskobna atmosfera zatvorenih prostora (Lazarescuova stana, unutrašnjosti kombija hitne pomoći i bolnički interijeri), uvjerljiva gluma protagonista, ali i brojnih epizodista, pridonosi njegovoj gotovo dokumentarnoj uvjerljivosti. Iz filma se može iščitati kritika rumunjskog (i ne samo rumunjskog) zdravstvenog sustava, no on ponajprije govori o svijetu u kojem nema mjesta za ljubav prema bližnjem u trenucima kada je ona najpotrebnija. Pritom redatelj i koscenarist Cristi Pulu realno prikazuje glavnog junaka, ostarjela i zapuštena alkoholičara (iznimno uvjerljiv Ion Fiscuteanu) ne pokušavajući ga ni u jednom trenutku učiniti simpatičnijim publici. Prva dva sata filma (koji traje 153 minute) iznimno su vješto oblikovana, no tada dolazi do scenaristički možda opravdane, ali u izvedbi ponešto prenaglašene promjene glumačkog stila (vikanje na gotovo posve odsutna pacijenta) te film ponešto gubi na snazi da bi se u konačnici vratio početni stil i dojmljivost s kojom i završava. Kao što je Smrt gospodina Lazarescua naslovom najavila sudbinu naslovnoga protagonista, tako je i danski film Dan i noć već prvom rečenicom najavio što će se s njegovim junakom zbiti na kraju filma — toga će se dana u osam navečer Thomas, uspješan arhitekt i neuspješan obiteljski čovjek sklon alkoholu i preljubu, ubiti. Savršeno trijezan i ledeno miran, vozeći se gradom luksuznim terencem u koji ulaze njegovi sugovornici, Thomas bezosjećajno kida sve malobrojne preostale niti koje ga povezuju s bliskim mu osobama: sinom kojega hladno odguruje od sebe, najboljim prijateljem, suprugom koja ga još voli premda ju je varao i na kraju ostavio; ljubavnicom; prijateljem, sinovim nogometnim trenerom; otuđenom sestrom i polusenilnom majkom. U tim razgovorima na površinu isplivavaju potisnute tajne obiteljskoga života, pokazuje se kronični nedostatak razumijevanja u komunikaciji, a hladne maske pucaju otkrivajući duboke emocionalne rane na sugovornicima. Svi koji sjednu na Thomasovo suvozačko sjedalo od njega traže ljubav, a on im je, svjestan svega lošeg za što je kriv u njihovim životima, nudi u možda najneočekivanijem obliku — samoubojstvom (bit će vam bolje bez mene). On taj čin ne smatra junaštvom nego jednostavno ubrzavanjem autodestruktivna životnog stila (previše rada, previše pića, puno seksa sa što više žena). Glumački ansambl sastavljen u cijelosti od švedskih glumaca besprijekoran je lanac bez slabe karike u kojem je najtežu zadaću odlično odradio Mikael Persbrandt (Thomas), a u epizodnim ulogama nastupili su brojni ugledni glumci različitih generacija (Maria Bonnevie, Michael Nyqvist, Lena Endre…). Dan i noć osvojio je u Motovunu Nagradu žirija međunarodne filmske kritike FIPRESCI, u kojem su ove godine bili kritičari Mathieu Chérau iz Francuske, Dinu–Ioan Niculau iz Rumunjske i potpisnik ovih redaka.

Motovun i inozemna iskustva

Osim podatka da su u Motovunu nagrađeni, filmove Smrt gospodina Lazarescua te Dan i noć povezuje termin i mjesto prikazivanja u Motovunu. Projekcije obaju filmova održane su u 18 sati u kinu Bauer, što prevedeno u jezik brojki znači da ih je gledalo po stotinjak ljudi. S obzirom na prikazivačke kapacitete Motovuna, možda bi trebalo razmisliti i o smanjivanju broja filmova u glavnom programu kako bi filmove u toj konkurenciji mogao u kinu Trg ili Barbacan vidjeti što veći broj zainteresiranih. Napominjem da to ne treba nužno značiti i dalje smanjivanje ukupnoga broja filmova u Motovunu, nego uvođenje još jedne (ne)natjecateljske kategorije (ove su godine dva filma prikazana out of competition). Pritom se, primjerice, mogu primijeniti iskustva s Venecijanskoga filmskog festivala, koji u glavnom programu također ima dvadesetak naslova (uz još toliko filmova u glavnom, ali nenatjecateljskom programu), kao i Motovun, no njegovo je trajanje i više nego dvostruko dulje! Takva bi podjela, istina, povećala odgovornost selektora, koji vjerojatno ne bi mogao izbjeći komentare dijela kritike da u nenatjecateljskom programu ima boljih filmova od onih u natjecateljskom, no uvjeren sam da je ovogodišnji selektor glavnoga programa Jurica Pavičić i više nego dorastao zadaći.

Makedonci i Rusi

Četvrtu nagradu motovunskoga festivala nagradu Od A do A (nagrada za najbolji film nastao u regiji od Austrije do Albanije) dobio je makedonski film Bal–Can–Can, koji je specifičan u programu ovogodišnjeg festivala. Riječ je o, premda crnoj, ipak komediji, dok su ostali naslovi u glavnom programu uglavnom bili drame, često snažne i dojmljive, no istovremeno i teške i depresivne, posebice u tako koncentriranu obliku. Primajući nagradu, redatelj Bal–Can–Cana Darko Mitrevski rekao je da su na njega znatno utjecali stripovi Alan Ford, koje je čitao u odličnim prijevodima Nenada Brixija, kao i »Feral Tribune«, a ti su utjecaji itekako vidljivi u nekim scenama filma (primjerice u invalidskim kolicima i oštrom jeziku babe Zumbule). Film je poharao makedonska kina, a ove jeseni trebao bi stići i u hrvatske kinodvorane. Nakon neuspjele pljačke u Jugoslaviji 1950–ih jedan od dvojice najboljih prijatelja, Vitomir, uspijeva pobjeći iz Jugoslavije u Italiju, dok drugi, Serafim, završi u zatvoru. Na samrti Vitomir zatraži od sina Santina da pomogne Serafimovu sinu Trendafilu. Gubitniku i slabiću Trendafilu u Bugarskoj, kamo je pobjegao kako bi izbjegao mobilizaciju, ukradu tepih u koji je zamotana od vrućine umrla Zumbula, baka njegove žene Ruže, te on zove Santina i počinje njihova potraga za tepihom, koja će ih odvesti krugovima podzemlja jugoistočnog Balkana. Bal–Can–Can nastao je u makedonsko–talijanskoj koprodukciji, a obilježuje ga odličan ritam u kojem se u ispravnim omjerima izmjenjuju tragični i iščašeno komični elementi koje u drugom dijelu filma postupno zamjenjuje akcija. U internacionalnoj glumačkoj ekipi uz brojne su makedonske glumce i Talijan Adolfo Margiotta te Dejan Aćimović, Branko Đurić i Miodrag Krivokapić. Premda će neki uspoređivati Mitevskoga s Kusturicom zbog uporabe komičnih i tragičnih elemenata, estetika njihovih filmova dovoljno je različita da dileme o tome da li se Mitevski ugledao na Kusturicu ne postoje. I dok svi elementi balkanskoga folklora odlično funkcioniraju zahvaljujući ironičnom odmaku, u trenutku kad se shvate prezbiljno dolazi do nesporazuma. Najbolja je ilustracija te tvrdnje, također makedonski, film Iluzija, koji donosi priču o Marku, senzibilnu dječaku anđeoskog izgleda, nadarenu za pisanje. Za Marka obitelj nema razumijevanja (otac alkoholičar, majka koja je očeva sjena i promiskuitetna sestra), u školi ga zlostavlja skupina vršnjaka s dobrim zaleđem (otac jednog od njih je policajac), a jedina mu je potpora plašljivi Bosanac (Mustafa Nadarević), profesor makedonskoga koji prepoznaje njegov talent i usađuje dječaku nadu, ispostavit će se lažnu, da se stvari mogu promijeniti. Rušenje Markovih iluzija garnirano je čašicama koje njegov otac ispija u lokalnoj birtiji u danima i noćima između štrajkova, prizorima u kojima Marko dobije batine (od sestre ili vršnjaka), a našlo se mjesta i za Crnca, vojnika međunarodnih snaga s kojim prohoda njegova sestra). Slabosti scenarija čiji dojam ne popravlja ni ultranasilna završnica redatelj (i koscenarist) Svetozar Ristovski nije uspio prikriti, tako da i poneka vrlina filma ostaje u dubokoj sjeni slabosti. O ukusima se ne raspravlja, no možda bi ipak trebalo reći da je Iluzija podijelila članove glavnog žirija i žirija FIPRESCI. Pritom su oni koji misle da je riječ o remek–djelima ostali u manjini, dok su ostali bili jedinstveni u zaključku da je riječ o velikim promašajima. Sličnu je polarizaciju izazvao i ruski film 4, snimljen prema scenariju poznata ruskog pisca Vladimira Sorokina, autora i u nas prevedena Plavog sala. Budući da je taj roman izazvao oprečna mišljenja, očekivalo se da će se isto dogoditi i sa Četvorkom. Redatelj Ilja Hržanovski nije iznevjerio Sorokinov scenarij, no teško je vjerovati da će taj film — usprkos brojnim kontroverzama i još važećoj zabrani kinodistribucije koju je zbog »uporabe nestandardnog jezika i odvratnih scena« uvelo rusko Ministarstvo kulture — privući gledatelje. Prvenstveno zbog hermetičnosti, dok njegova enigmatičnost može biti izazov samo najupornijima. Premda sam ga odgledao dva puta sa željom da otkrijem što je to oduševilo neke od mojih kolega, nisam našao baš ništa što bi me, osim egzotičnosti, zaintrigiralo, a onoga što bi me zasmetalo bilo je podosta, u prvom redu često samouvjeren i prepotentan ton njegovih autora. Za razliku od Četvorke, drugi ruski film u programu, Moj polubrat Frankestein, znatno je razumljiviji, tematski bliži širem krugu potencijalnih gledatelja, pogotovo u Hrvatskoj, jer progovara i o nama bliskom problemu PTSP–a. U život ni po čemu osobita bračnog para s dvoje djece iznenada ulazi mladić Pavel, koji tvrdi da je sin rođen iz kratkotrajne veze koju je otac obitelji imao prije dvadesetak godina. Pavel je čečenski ratni vojni veteran bez lijevog oka, koji pokazuje vidljive simptome uznapredovala PTSP–a. Njegov dolazak stavit će na kušnju odnose unutar obitelji, ali i odnose obitelji s okolinom. Redatelj Valery Todorovsky filmom propituje i odnos ruskoga društva prema ratu u Čečeniji ali i odnos društva prema osobama s duševnim bolestima općenito. Kontrast između turobne zbilje i lijepe slike (snimatelj Sergej Mihalčuk) stvara pomalo nadrealan dojam, koji uspjelo dočarava Pavelovu nadstvarnost, u kojoj vrijede samo njemu dobro znana pravila.

Dokumentarci ružni kao slike

Čast da otvori Motovunski festival pripala je francuskoj redateljici Agne` s Jaoui s filmom Lijepa kao slika. Taj film još je jedna obiteljska drama koja prikazuje odnos između slavnoga pisca Etiennea Cassarda i njegove kćeri Lolite. Za razliku od mlade Etienneove supruge, čije su proporcije gotovo idealne, Lolitu muči višak kilograma i manjak sigurnosti, a njezina ljepota dolazi iznutra, od glasa nadalje. U filmu se pojavljuju dva uljeza koji potaknu propitkivanje odnosa unutar obitelji Cassard: povučeni pisac što je upravo napisao roman koji će biti veliki hit a Etienne ga želi objaviti te mladić u kojeg se Lolita zaljubi. Glazba ima iznimno važnu ulogu u filmu, a vrlo dobri (naglašavam vrlo) poznavatelji glazbene baštine moći prepoznavanjem pojedinih melodija spoznati razloge zbog kojih je neka melodija primijenjena upravo u određenom trenutku. Čak i njima možda ustreba drugo gledanje za koje nema osobita razloga, jer osim tanašne priče film je opterećen i pretjeranom simbolikom. U svakom lijepom kadru mora biti i nešto ružno što odvlači pozornost, za što počesto nema pokrića. Posljedice prošlogodišnjega procvata dokumentarnoga filma ostavile su dobrodošao trag i na ovogodišnjem izdanju festivala u obliku tri dokumentarna naslova: The Yes Men, Prokletstvo i Darwinova noćna mora. The Yes Men zanimljiv je premda u realizaciji ponešto nedorečen film koji govori o mogućnosti manipulacije na internetu, ali još više o tome da jedino stalno na svijetu jest ljudska glupost. Jonathan Caouette u debitantskom filmu Prokletstvo donosi potresnu priču o svojem odrastanju montiranu od obiteljskih filmova i fotografija. Premda u prvom dijelu film doseže i nekoliko vizualno–slikovnih vrhunaca, u drugom se dijelu njegova narativna nit (i ne samo narativna) raspada, tako da je u cijelosti riječ o djelu koje kvalitetom tek zadovoljava. Treći dokumentarni film u glavnom programu bila je potresna Darwinova noćna mora, koja donosi priču o životu u jezeru Viktorija u Africi i oko njega. Prije četrdesetak godina u to je jezero ubačena nova vrsta ribe — nilski grgeč. Taj je proždrljivac ubrzo znatno smanjio autohtonu riblju populaciju, no ima znatnu gospodarsku vrijednost za taj dio svijeta, jer je njegovo meso jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda tamošnjih zemalja. U Europu se grgečevi fileti duboko smrznuti dovoze jeftinim ruskim teretnim zrakoplovima, a da se zrakoplovi u Afriku ne vraćaju prazni, pobrinuli su se trgovci oružjem. Darwinova noćna mora snažan je film, koji će natjerati većinu da barem načas zaustave ruku koja poseže prema ribljim filetima, ali i slatkom grožđu velikih bobica iz Južnoafričke Republike.

Kontraproduktivna promocija

Među filmovima prikazanim u glavnom programu pozornost svakako zaslužuje emotivni lutkarski spektakl Niti redatelja Andersa Ro/ nnow–Klarlunda, Moje ljeto ljubavi Pawela Pawlikowskog (koji je osvojio nagradu publike, dok su njegove glavne glumice Nathalie Press i Emily Blunt dobile posebno priznanje glavnog žirija) i Manderlay, drugi dio američke trilogije Larsa von Triera. Postoje naznake da će upravo ti filmovi rasvijetliti mrak hrvatskih kinodvorana, dok je za iznimno provokativnu Bitku na nebu Carlosa Reygadasa to mnogo manje vjerojatno. Peta motovunska nagrada, nagrada za najbolji kratki film (kategorija Motovun on line) pripala je filmu 7.35 ujutro Ignacija Vigalonda dok su Poslije kiše Dušana Gligorova i Jedan dobar dan Pera Hanefjorda dobili posebno priznanje Prema mišljenju članova glavnog i FIPRESCI–eva žirija, najslabiji dio glavnog programa Motovunskog festivala bio je hrvatski film — koji su zastupali Pušća Bistra Filipa Šovagovića i Ono sve što znaš o meni dvojca Bobo Jelčić i Nataša Rajković, — koji se kvalitetom nije približio ostatku programa te bi, u svrhu bolje promidžbe hrvatskoga filma, slabe naslove bilo bolje izostaviti.

Goran Ivanišević