Smijehom u bolju sadašnjost

Smijehom u bolju sadašnjost

Iako jedino Hadžićev film možemo nazvati čistom komedijom, humor je bitan retorički sastojak svih domaćih filmova na ovogodišnjoj Puli. Na primjeru Šorkova, Šovagovićeva i Radićeva filma, vidljivo je da su hrvatski redatelji konačno zrelo i opušteno, koristeći se humorom kao sredstvom, progovorili o domaćoj društveno–političkoj stvarnosti

Ovogodišnje izdanje Pulskog festivala već je treće po redu na kojemu broj dobrih filmova premašuje broj loših (ili je, kao na prošlogodišnjem izdanju, taj broj barem podjednak), pa konačno možemo sa sigurnošću zaključiti da je domaća kinematografija izašla iz kreativne (ako ne i organizacijske) krize. Štoviše, ove smo godine u Puli vidjeli samo jedan loš film!

Loš Hadžić

Krenimo od dna prema vrhu. Satirična komedija Lopovi prve klase nadahnuta je Hadžićevom kazališnom predstavom Državni lopov, a glavni su junaci članovi kazališne trupe koji spomenutu predstavu izvode u zatvoru, čija se udobnost može usporediti s komforom osrednjega hotela (očit satirički žalac upućen navodnoj udobnosti zapadnoeuropskih zatvora za ratne zločince). Do dolaska glavnih likova u zatvor stvar donekle funkcionira, ali od toga trenutka film postaje hrpa nepovezanih i neduhovitih besmislica, koja završi tako da glavni likovi jednostavno odu iz zatvora, a nama kao jedina poenta filma ostaje potrošena i, da stvar bude gora, više puta u radnji eksplicitno iskazana sintagma da se u današnjem hrvatskom društvu isplati biti lopov.

Zadovoljavajući Hitrec

Snivaj, zlato moje Nevena Hitreca, dobitnik nagrade pulske publike, najskuplji je ovogodišnji hrvatski film (od 1990. naovamo, nakon Duge mračne noći drugi najskuplji hrvatski film), nostalgična obiteljska priča smještena u zagrebačkom kvartu Trešnjevka u doba Drugoga svjetskog rata i njegovog poraća. U tom filmu Hitrec je pokazao svoj vrstan redateljski talent. On režira s lakoćom te zna izvući humornu i emocionalnu poentu iz pojedinih scena. Vrlo dobro radi s glumcima (hrabro je i s uspjehom odabrao posve nova mlada lica, Ivana Glowatzkog, Ines Bojanić i Franku Kos), a njegov rad s djecom glumcima uzrokovao je možda najboljom dječjom glumom viđenom u hrvatskom filmu. No, unatoč tome riječ je tek o zadovoljavajućem ostvarenju, ponajprije zbog toga što film slabo funkcionira na razini cjeline. Zbog težnje da se uvjerljivo oslikaju atmosfera, duhoviti detalji i društveno–političke okolnosti tog doba zanemaruju se likovi, pa su svi, osim razočarana i u vremenu izgubljena oca obitelji, samo zanimljive skice koje se kreću rastrganom fabulom. Sam kraj filma, iako vizualno efektno poentiran kadrom oka, nesklapno je i proizvoljno tragičan završetak do tada tople melodrame. Osim toga, kvalitetu filma kvari ideološko podbadanje, lukavo sakriveno ispod uglačane površine pjesme, smijeha i nostalgije. Naime, dok prekrasno nostalgičan prikaz života za vrijeme vladavine NDH ne remeti nikakva kritika totalitarne vlasti, prikaz poslijeratnoga razdoblja pun je kriticizma naspram komunističkog totalitarizma. Taj, lukavo prikriven, nerazmjer u prikazu ustaške i komunističke vladavine licemjernošću više živcira od otvoreno rogobatne (a, konačno, i pravednije) ideološke poruke Bogorodice. Oko pitanja tko je zaslužniji za ideološki ukras filma, sin Neven ili otac Hrvoje, inače autor scenarija, nepotrebno je zamarati se, ali je sigurno da redatelju Hitrecu nedostaje netko tko će njegovom vizualnom daru dati zaleđe kvalitetno napisane priče.

Solidan Šorak

U središtu Šorkova filma Dva igrača s klupe dva su ratna veterana s različitih strana, Hrvat Ante i Srbin Duško, koji nevjerojatno sliče dvojici krunskih svjedoka obrane u haškom sudskom procesu protiv hrvatskog generala Skoke. Pošto su oni u bijegu, Skokin predstavnik Antiša (Tarik Filipović), dijelom silom, dijelom milom, nagovori Antu i Duška da odglume spomenute svjedoke na suđenju. Ključne vrline Šorkova filma opušten su i dezideologiziran pristup bremenitoj aktualnoj temi ratnih zločina te vrlo dobra međuigra glumačkoga para Goran Navojec i Boško Perić (do sada glumio samo u epizodnim ulogama, a sada mu je zamalo izmaknula Zlatna arena za najboljega glumca). Osjetljivu društveno–političku tematiku Šorak je s uspjehom utkao u fabularno tkivo filma pretvorivši je u povod za zanimljiv humorno–trilerski zaplet. No, pritom nije bježao od problema, pa je uputio niz satirično–kritičkih žalaca nama, našim susjedima i međunarodnoj zajednici. Ratni zločini s jedne i s druge strane normalna su činjenica, naši domoljubi izdaju svog generala heroja, a haški sud glupavo povjeruje svjedočenju lažnih svjedoka. Bratimljenje bivših neprijatelja, Ante i Duška, izazvano haškom sudskom prijetnjom, duhovita je aluzija na pobratimstvo koje jedni prema drugima osjećaju srpski i hrvatski ratni zločinci u zatvoru u Scheveningenu. No, film posjeduje dvije bitne slabosti. Iako je uklapanje društvene kritike u fabularni tijek izvedeno suptilno, razrada sama zapleta prilično je manjkava. Nakon vrlo dobra prvog dijela slijedi zamorni srednji dio filma, u kojem se duhovita glumačka međuigra prilično istroši, a zaplet ne kreće bitno dalje (tu rupu Šorak je samo djelomično zakrpao uvođenjem ljubavnoga podzapleta između Ante i ukrajinske prostitutke). Zaplet oživi nakon što Ante i Duško budu uhićeni, ali rasplet je mnogo manje duhovit nego što je trebao biti. Također, Šorkov humor povremeno je prožet karikiranjem, pa i neukusom, što smeta realističkom usmjerenju filma te smanjuje uvjerljivost emotivnog epiloga filma. No, iako je Šorkov film vizualno manje efektan od filma Snivaj, zlato moje te, poput spomenutog, ima očitih slabosti na razini cjeline, njegova cjelina dovoljno je zaokružena i uvjerljiva da mu priskrbi pozitivniji dojam od dojma nesklapno strukturirana Hitrecova djela. Treba još spomenuti da je funkcional

na fotografija Vjekoslava Vrdoljaka, dobila Zlatnu arenu, Šorak nagradu za najbolji scenarij, a Dora Lipovčan nagradu za sporednu ulogu ukrajinske prostitutke.

Dobar Šovagović

Pušća Bistra Filipa Šovagovića film je smješten u zabito hrvatsko mjestašce u kojem žive razni muteži, propaliteti i profiteri (naziv Pušća Bistra izvedenica je od naziva dva sela, Pušće i Bistre, koji posjeduju zajednički željeznički kolodvor na kojemu piše Pušća Bistra, a kolokvijalno označava vrlo zaostalo i siromašno selo). U to selo stiže plašljivi TV–inkasator, koji uzaludno pokušava natjerati ljude da plate TV–preplatu. Mnogi kritičari nepravedno su strukturu Šovagovićeva filma proglasili besmislenim kaosom. Riječ je zapravo o tipičnoj altmanovskoj kolažnoj dramaturgiji, koja je, primjesama Šovagoviću svojstvena apsurda, burleske, karikature i općeg anarhoidnog senzibiliteta, dovedena do ekstrema. Uz pomoć spomenute izglobljene strukture Šovagović je stvorio zabavnu alegoriju hrvatskoga društveno–političkog zvjerinjaka. Tako su domaći varalice, koji su se na brzinu obogatili kupivši mnogobrojne tvornice za koje ne znaju ni što proizvode, u Pušći Bistri duhovito pretvoreni u lokalne muteže koji su podmićivanjem kupili golf–igralište, a ne znaju čak ni golf–palicom opaliti po loptici. Bahati novopečeni bogataši prikazani su kao lokalni moćnici koji izbjegavaju platiti čak i TV–preplatu, a policija koja nemoćno promatra taj privredni grabež inkarnirana je u liku šefa policijske postaje koji ne izlazi na teren pravdajući se da mu policijsko odijelo još nije stiglo iz kineske praonice rublja. Oportunizam i pasivna nemoć velikoga dijela hrvatskog puka vrlo je dobro predočena u likovima lokalnog policajca (Ranko Zidarić) i mutikaše (Mladen Vulić), svjesnih promašenosti svojih života i nemoći da to promijene. Lik TV–inkasatora, koji u drugom dijelu filma skupi robinhudovsku družinu u želji da kazni sve te profitere i muteže, promašenošću svojih metoda i ciljeva upućuje na nemoć i promašenost našega građanskog bunta. Sjajna fotografija Slobodana Trninića kompozicijom, vizualnim postizanjem efekta karikiranosti i stvaranjem nadrealne noćne atmosfere daje bitan prinos kreiranju začudne atmosfere svijeta okrenuta naglavce, a tomu pridonosi i iščašena glazba Darka Rundeka. Doduše, strukturu filma Pušća Bistra teško je nazivati uzornom. Zaplet s pobunom TV–inkasatora odveć balansira na rubu glupavosti, logika radnje često je nategnuta te u njoj ima suvišnih mjesta (npr. sklonost verbalnom apsurdu u dijalozima, lik transvestita), ali čak i ti suvišni dijelovi većinom su dovoljno zabavni i iščašeni da ne remete pozitivan dojam cjeline.

Čini se, dobar Hribar

Hribarov film Što je muškarac bez brkova zbog kašnjenja u postprodukciji nije prikazan u konkurenciji festivala (tj. nije prikazan u Areni), ali su ga kritičari imali prilike vidjeti na jutarnjoj press–projekciji. S obzirom da je bila riječ o projekciji HD–kopije (dakle, ne o filmskoj vrpci) te s obzirom da je prikazana nedovršena verzija filma, teško je Hribarov film pomnije valorizirati. No, prvi pogled otkriva kvalitetno ostvarenje. Poznati predložak Ante Tomića obilježen je cinizmom i ironijom s pomoću kojih pisac prilično oštro prokazuje sirovost i uskogrudnost vlaškoga mentaliteta. Hribar, purger po rođenju, vjerojatno je zaključio da ne poznaje dovoljno mentalitet tog kraja i napravio, uz scenarističku pomoć Ante Tomića, Ivice Ivaniševića i Renata Baretića, film koji se može odvijati u bilo kojoj provinciji na svijetu. Osim toga, redateljev odnos prema likovima nije obilježen cinizmom i crnim humorom, nego satkan od blaga humora koji se likovima podsmjehuje sa simpatijom. Hribar je unio prilične promjene i u fabulu, postavivši ljubavni odnos između svećenika i udovice u središte radnje te završivši film sretnim krajem. Dakle, napravio je tipičnu romantičnu komediju. Sudeći po prvom, okljaštrenom gledanju na press–projekciji, redatelj je razmjerno uspješno zatomio svoju sklonost prvoloptaškim dramaturškim akcentima i fabularnom kaosu, stvorivši film koji lagano teče i fino je dramaturški zaokružen. Vrlo efektno, braću svećenika i vojnika (dva arhetipska, a prema Stendahlu i temeljna muška zanimanja) glumi isti glumac — Leon Lučev. No, film povremeno ipak tone u stilsko i sadržajno pozerstvo, što remeti njegovu emocionalnu uvjerljivost.

Vrlo dobar Radić

Najbolji film festivala, Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Tomislava Radića, žiri je, na svu sreću, prepoznao nagradivši ga nagradom za najbolji film, režiju te glavnu mušku (Ivo Gregurević) i glavnu žensku ulogu (Anja Šovagović). Prvobitna, vjerojatno odveć ambiciozna Radićeva zamisao da napravi film u kojem jedan čovjek snima cijeli svoj životni vijek zahvaljujući intervenciji koscenarista Ognjena Sviličića pretvorila se u film u kojem jedna djevojčica snima svoju rođendansku proslavu kamerom koju joj je poklonio očuh. Prilagodivši se tom konceptu, snimatelj Vedran Šamanović vrsno je ostvario dojam da je cijeli film zaista snimila četrnaestogodišnja djevojčica koja je prvi put uzela kameru u ruke. Jasno, autori se nisu dosljedno držali tog koncepta, jer bi rezultat bio vrlo kaotično i nejasno snimljen film, već su stvorili finu ravnotežu u kojoj amaterizam snimke ne remeti dramaturšku jasnoću filma, a profesionalizam snimatelja ne uništava dojam amaterizma snimke. (Dojam je pomalo narušen samo na nekoliko mjesta, u kadrovima koji svjesno u prvi plan stavljaju predmete na stolu te u nekim odveć iskonstruiranim montažnim elipsama.) Kakav je konačni rezultat toga eksperimenta? Rezultat je tipični film Dogme 95! Iako će Radić, koji je sličan film već napravio prije 25 godina (svoje debitantsko djelo nadahnuto cinéma véritéom Živa istina) posprdno odmahnuti rukom na tu tvrdnju, film stilski i dramaturški doista izrazito sliči filmovima Dogme 95. Naime, poput prvaka tog pravca, on sirovi dokumentarizam rabi da bi dobio izrazitu emocionalnu neposrednost i zbog toga je njegov film, poput najboljih ostvarenja Dogme 95, obiteljska drama šokantna emocionalnog intenziteta. Ona je uvjerljiva na mikro– i makrorazini. S jedne strane, uz pomoć vrsnih glumačkih ostvarenja i sjajnih dijaloga stvara autentične životne situacije i njima profilira punokrvne likove, a s druge strane odražava vječne dvojbe hrvatskoga društva i hrvatskoga filma oko naše (ne)mogućnosti da uzmemo vlastiti život u svoje ruke. I likovi ovog filma to grčevito pokušavaju, ali ne uspijevaju. Majka obitelji ne voli muža, suprotstavlja mu se, ali ostaje s njim jer nije sposobna podnijeti samoću. Otac, odnosno očuh, u obitelji je gazda, a izvan obitelji tek gmizavac koji se klanja Europi inkarniranoj u liku njemačkoga poslovnog čovjeka s kojim želi potpisati ugovor. Tu su još i majčin brat, neuspjeli slobodni umjetnik koji se hrani iluzijama, te escort–djevojka koja je, unatoč tome što je najsamosvjesniji lik u filmu, samo osoba koja prodaje svoje tijelo za novac. Najuočljivija je slabost filma nedostatak reakcija djevojčice. Iako je očito da je ona emocionalno upletena u cijelu priču, cijelo se vrijeme skriva iza kamere. Bijeg od problema ili neshvaćanje prave biti problema moguće je psihološko opravdanje takva ponašanja, no ono nije elaborirano, pa veseli smiješak djevojčice u posljednjem kadru interpretacijski zbunjuje, a ne objašnjava. Filmu bismo mogli prigovoriti i da je bitno manje emocionalno kontroverzan od filmova Dogme 95, ali teško je od hrvatskoga filma očekivati više nego što su nam u ovom filmu ponudili Radić i Sviličić.

Humor i stvarnost

Nakon praćenja ovogodišnjega domaćeg programa Pule nameće se nekoliko zaključaka. Zanimljivo jest, na primjer, da je svojevremena težnja hrvatskoga filma da se prikloni komediji (pa su takve prije nekoliko godina napravili i Branko Schmidt te Tomislav Radić) ponovno snažna. Iako jedino Hadžićev film možemo nazvati čistom komedijom, humor je bitan retorički sastojak svih domaćih filmova na ovogodišnjoj Puli. Također je, na primjeru Šorkova, Šovagovićeva i Radićeva filma, vidljivo da su hrvatski redatelji konačno zrelo i opušteno, koristeći se humorom kao sredstvom, progovorili o domaćoj društveno–političkoj stvarnosti (do sada je to uspijevalo samo Mataniću). Što se tiče gledanosti tih filmova u kinima, teško je očekivati da bilo koji od domaćih filmova s ovogodišnje Pule (osim, možda, Hribarova) postane hit, pogotovo u situaciji kad sve manje ljudi ide u kino. Vratiti hrvatsku kinopubliku hrvatskom filmu težak je posao, za koji će trebati mnogo strpljenja i mnogo dobrih filmova.

Juraj Kukoč