Slomljene obitelji

Slomljene obitelji

Strani program ponudio je nekoliko vrhunskih ostvarenja i dovoljan broj solidnih filmova, s čime možemo biti sasvim zadovoljni, jer remek–djela ne rađaju se svaki dan

međunarodni program ovogodišnjega pulskog festivala bio je podjeljen, reda radi na Europolis, program posvećen europskom filmu, Meridijane, program posvećen svjetskom filmu te PoPularni program s filmovima nešto privlačnijim širokoj publici i zbog toga prikazanim u večernjem terminu. No, najvažnije jest da je izbor filmova bio dobar. Nije se moralo, što je čest slučaj na Motovunskom festivalu, trpjeti niz loših filmova da bi se dočekalo pokoji filmski dragulj. već samo nekoliko. Stvarno loši filmovi bili su neuvjerljivo iskonstruirana socijalna drama Nošen vjetrom Vincenza Marra te konceptualno potpuno nesuvisao film Moje ime je Bach redateljice Dominique de Rivaz. Nije zadivio ni novi film Gorana Paskaljevića San zimske noći, zanimljive priče, ali anemične izvedbe, a samo je malo više zadovoljila priča o transseksualcu Transamerica Duncana Tuckera.

Solidnost većine

Solidnih filmova bilo je najviše. Među njima je I kornjače lete, još jedno ugledno ostvarenje pristiglo iz Irana (dobitnik festivala u San Sebastianu), no riječ je tek o pristojnu filmu koji ponavlja staru formulu iranskog filma, i to ne odveć nadahnuto. Opet su tu likovi djece i motiv snalaženja u siromašnim životnim uvjetima. Opet su tu dokumentarizam i autentičnost sredine te, s druge strane, pronalaženje grotesknog i poetskog u zbilji. No kad jednom spoj realističnog, grotesknog i poetskog ne djeluje više onako čarobno kao prije, počinju se zapažati narativne rupe i prazni hodovi, boljka iranskog filma još od početaka. Solidan je bio i film Napola Dennisa Gansela. Riječ je o jednom od novijih njemačkih filmova, pomoću kojih Nijemci, nakon pedesetogodišnjeg razdoblja šutnje, počinju na filmu ozbiljno i polemički progovarati o svojoj mračnoj nacističkoj prošlosti. U filmu Napola, koji se odvija u istoimenom internatu za odgoj buduće nacističke elite, daje se zanimljiv pogled na nacističke demagoge, koji uvjerenje o nadmoći germanskoga naroda (preduvjet opravdanja genocida) pokušavaju utuviti u glavu mladim pitomcima razvijajući u njima osjećaj njihove navodne psihofizičke savršenosti. No, tu idealističku sliku remete pitomci čija senzibilnost, plahost i tjelesna slabost najavljuju budući kraj nacističke Übermensch–utopije. Vrline filma dobri su mladi glumci i cjelokupni visoki stupanj produkcije uz pomoć kojega je prikazana lažna moć nacističkog obrazovnog ustroja. No, problem je filma u slaboj, na trenutke vrlo banalnoj razradi radnje, pa se unutarnje dvojbe likova i raspleti sukoba predočavaju često bolno predvidljivo i jeftino.

Snaga beskompromisnosti

Ostvarenja Kralj i Protiv svih, iako puni nedostataka, privukli su beskompromisnošću. Američki Kralj, igrani prvenac britanskog dokumentarista Jamesa Marsha, jedan je od mnogih frojdističko–edipovskih filmova koji s krvavom obiteljskom tragedijom progovaraju o onome što nam rade naši roditelji. Traumatizirano je dijete u ovom slučaju mladić Elvis, koji se želi zbližiti s ocem kojega nikad nije upoznao, baptističkim pastorom Davidom iz teksaškog grada Corpus Christi, no ovaj to odbija, jer je Elvis za njega porod od tmine, greška njegove grešne mladosti. Elvisova reakcija dovest će do stvaranja bolesno lukava plana u želji da se svidi ocu i rezultirati tragičnim posljedicama. Sve bi to bilo u granicama očekivanog i već viđenog da nije predočeno na potpuno drukčiji način od uobičajenoga. Naime, Elvisov blagi izraz lica i njegove pitome reakcije (sjajna gluma Gaela Garcíe Bernala), sentimentalnost ljubavnoga zapleta, pitomost scenografije, fotografije i glazbe te ugodna sporost cijeloga filma u potpunoj su suprotnosti s odvratnošću predočenog zbivanja. Taj do kraja filma dosljedno proveden koncept (i često hrabro postavljen nasuprot logici radnje) istrošenoj temi daje izvornost i novu slojevitost. Brazilski Protiv svih Roberta Moreire tipičan je izdanak nove brazilske kinematografije. Stilski pod očiglednim utjecajem Dogme 95, odnosno, njezine kamere iz ruke i skokovite montaže, tematski nam nudi mračno nihilističan svijet brazilskih predgrađa u kojem se ubija bez razmišljanja i straha od policije, a moralna degradacija na razini društva i države prenosi i na pojedince koji bez problema varaju, pa i ubijaju svoje supružnike i prijatelje. Film prilično živcira tendencioznošću i nedostatkom bilo kakve simpatije za likove, ali ne može mu se poreći da je stilski i tematski dosljedno žestok, brutalan i mizantropski obojen. Također, ako znamo da u Brazilu svake godine ima nekoliko stotina tisuća ubojstava, od kojih se jedan posto uspješno riješi, teško se oteti dojmu istinitosti i autentičnosti tog odbojnog filma.

Zlatna sredina

Na pola puta između prolaznih i vrlo dobrih filmova smjestio se i Jim Jarmusch. On je na festivalu bio prisutan s dvama posljednjim filmovima Kava i cigarete i Slomljeno cvijeće. Kava i cigarete (prikazan izvan konkurencije kao hommage Jimu Jarmuschu) je, recimo to tako, međufilm — niz od jedanaest skromnih minijatura (izvorno kratkih filmova, nastalih u različitim prigodama tjekom posljednja dva desetljeća) povezanih motivom kave i cigareta, koje likovi u svakoj priči konzumiraju na raznim mjestima. Priče se kreću od sjajnih do bezveznih. Iako je Jarmusch znan kao majstor nadrealne poetike, apsurda i izglobljenoga humora, u ovom filmu najbolje su priče upravo one koje određuju realistični životni detalji i psihologizacija likova. No, da sve ne bi ostalo na suhom realizmu, od spomenutih priča najbolje su dvije u kojima poznata lica glume sami sebe, a dojmljivost priča ovisi o referencijama na njihove stvarne karijere (priča s glazbenicima Iggyijem Popom i Tomom Waitsom te priča s glumcima Alfredom Molinom i komičarom Steveom Cooganom). Drugi Jarmuschov film, Slomljeno cvijeće, svježe pristigao razvikani naslov s kanskoga festivala, nije toliko dobar koliko je trebao biti. Filmom je trebao biti dovršen redateljev stilski pomak od nadrealizma prema realizmu, ali Slomljeno cvijeće ostalo je ni vrit ni mimo. Radnja filma, koja nemalo sliči radnji romana i filma Hi–Fi, vrti se oko sredovječnoga neženje (Bill Murray), koji počne obilaziti sve svoje bivše djevojke da bi doznao koja mu je od njih rodila sina za kojega prije nije znao. Tako ispričana radnja djeluje prilično realistično i prizemljeno, a tomu je Jarmusch više–manje prilagodio i vizualni izgled filma, prigušivši sebi svojstvenu stiliziranost. No razradi radnje i likova prišao je na tipično minimalističan i distanciran način. To je rezultiralo filmom dojmljiva ugođaja, ali i filmom koji, iako bi trebao prštati od očitih ili, barem, skrivenih emocija, ima istih vrlo malo ili su one vrlo duboko skrivene, preduboko da bi ih se doživjelo. No, možda nakon drugog gledanja filma te emocije isplivaju na površinu i ponude novi doživljaj Jarmuschova uratka.

Četiri vrhunska djela

U stranom programu Pulskoga festivala vidjeli smo i četiri vrhunska uratka. Jedan je od njih dobitnik Velike nagrade žirija u Berlinu Paun, debitantski uradak Gua Changweija, velikoga kineskog snimatelja koji je radio s redateljima poput Chena Kaigea i Zhanga Yimoua. Paun je priča o sestri i njezina dva brata, a svakom od njih dodijeljena je posebna priča. Te tri priče tek su uvjetno odvojene. Naime, čvrsto su povezane, ali ne radnjom, nego represijom koju roditelji i okolina provode nad spomenutim likovima. Iako se film doima odveć kontroverzno, ponajviše zbog toga što nije politički subverzivan, riječ je o izrazito žestokoj kritici kineskog društva (ili, barem, njegove provincije), koje redatelj optužuje za njegovanje najprimitivnijeg oblika konzervativnosti i oportunizma, uz pomoću kojih roditelji i okolina stvaraju od djece pasivna bića bez trunke samosvijesti. Tako se roditelji u filmu Paun debelog i zaostalog sina stide, drugoga bijesno izbace na ulicu nakon što on nacrta lik golog muškarca i žene, a kćerku kažnjavaju jer je odlučila biti samo malo drukčija. Rezultat su te opresije psihološki i emocionalno obogaljena djeca. Bolno realističan film Changwei izvrsno poentira završnim metaforičnim kadrom (jedinim takvim u filmu) u kojem glavni likovi i njihovi bračni drugovi u zoološkom vrtu gledaju pauna koji raširi svoju lepezu tek kad se oni udalje, simbolizirajući ljepotu života koju oni, oštećeni represivnim odgojem, nikad nisu uspjeli dohvatiti. Dobitnik Zlatne palme u Cannesu, Dijete Jean–Pierrea i Luca Dardennea (Rosetta, Sin) govori o siromašnom ljubavnom paru koji preživljava od Sonijine socijalne pomoći i Brunovih krađa. Da bi zaradio, Bruno bez Sonijina znanja proda njihovo novorođenče, a ona zbog šoka završi u bolnici. Dijete je tipičan hiperrealističan film braće Dardenne — sniman kamerom iz ruke na autentičnim lokacijama, pun životnih detalja i obilježen prirodnom fabulom, kojom se stvara dojam da radnju pokreće životni tok, a ne autorova zamisao. Film obilježava i, za autore karakteristična, brehtovska objektivnost i hladnoća u odnosu prema likovima i njihovim patnjama, pa dobivamo paradoksalnu situaciju u kojoj na ekranu pršte emocije koje gledatelj uopće ne osjeća. Iako to zna živcirati, riječ je o ključnoj kvaliteti filma koja tjera gledatelja da se ne uljuljka u priču, nego da razmišlja i promatra. Tako promatrajući radnju dolazimo do neočekivana zaključka da je, unatoč očitim osobinama socijalne drame, film Dijete zapravo radikalno moralistička priča! Naime, Brunovo siromaštvo nije rezultat društvene nepravde ili teških okolnosti, nego njegov svjestan izbor. Također, nakon što proda dijete, shvatimo da je ono također izraz njegove duboke neodgovornosti i nezrelosti (naslov filma vrlo je dvoznačan). Ako grijehu prodaje djeteta dodamo grijeh laganja ženi, dobivamo moralističku priču par excellence! Također, kad u drugoj polovici filma Bruno doživi niz poraza, mi znamo da, iako se tako na prvi pogled ne čini, nije riječ ni o kakvim nesretnim društvenim okolnostima, nego o moralnoj kazni koja je Bruna morala stići i koja mu je bila potrebna da bi se kroz ispaštanje iskupio od grijeha. Tek tada, u pažljivo određenom trenutku, autori dopuštaju da se emocije preliju s ekrana na gledatelja. Sjajnim spojem ambijenta socijalne drame i moralističke priče te ekvilibriranjem između svijesti i emocija braća Dardenne ubrizgala su svježu krv u filmsku umjetnost.

Stilski najhrabriji diler

Otkucaj koji je moje srce preskočilo francuskog redatelja cijenjenih trilera Jacquesa Audiarda, napravljen prema američkom filmu Fingers Jamesa Tobacka iz 1978, usporena je i na trenutke tipično francuski teška kriminalistička drama. No, riječ je o sjajnu intimističkom filmu kojemu je potreban samo tračak gledateljeve strpljivosti da bi se otkrilo sve njegovo bogatstvo. Priča se vrti oko polukriminalca Toma (sjajni Romain Duris), kojemu je obnovljeni interes za sviranje klavira šansa za temeljitu životnu promjenu. Opisujući Tomov lik i njegovu borbu sa samim sobom redatelj Audiard i njegov koscenarist Benacquista barataju nevjerojatno bogatom mrežom odnosa, pri čemu ni u jednom trenutku ne gube konce priče iz ruku. Tom se mora boriti sa svojim genima (ludilo pokojne majke pijanistice), odgojem (otac kriminalac kojeg uzdržava), okolinom (pritisak kriminalne sredine) i trenutkom (smrt oca, propala ljubavna veza) da bi isplivao na površinu, što se dogodi nakon sjajno izvedenog obrata na kraju filma. Tomovu osamljenost i sklonost introspekciji, ali i njegove mračne sklonosti, sjajno izražava sugestivna sumračna fotografija. Audiardov film moći ćemo, nadamo se, pogledati u kinima, jer je otkupljen za distribuciju. Dobitnik glavne nagrade međunarodnoga pulskog žirija, mađarsko ostvarenje Dealer redatelja Benedeka Fliegaufa, tipičan je europski art–film, sličan radovima Fliegaufova zemljaka Bele Tarra. Dakle, sastavljen je od dugih meditativnih kadrova izrazite vizualne fascinacije i obilježen radnjom koja se pokreće toliko sporo da zaboravljamo na njezino postojanje. No dok su u Tarra radnja i likovi vrlo labilan pojam, u Fliegaufa oni su ipak malo čvršće strukturirani, a likovno izvrsna strana filma stavljena je u njihovu službu. Likovnu stranu filma čine kadrovi hladnoga tamnozelenkastog kolorita u kojima se kamera najčešće sporo i dosljedno okreće oko likova. Iako ponekad upadaju u rizik da postanu sami sebi svrha, ti kadrovi funkcionalno osnažuju radnju i likove podcrtavajući turobnu melankoliju te kruženjem kamere oko njih ističu njihovu izoliranost i osamljenost. Ironično turoban kraj filma osnažuje pozitivan dojam toga stilski najhrabrijega filma međunarodnog programa pulskog festivala. Da zaključimo, iako je program bio sastavljen pomalo ziheraški (jedan tipičan iranski film, pa tipičan kineski, pa tipičan brazilski, pa tipičan američki nezavisni, pa tipičan europski art–film), ponudio nam je nekoliko vrhunskih ostvarenja i dovoljan broj solidnih filmova, s čime možemo biti sasvim zadovoljni, jer remek–djela ne rađaju se svaki dan.

Juraj Kukoč