SKIDANJE ODJEĆE, SKIDANJE MASKI

SKIDANJE ODJEĆE, SKIDANJE MASKI

Kritičari su Freuda još 1954, kada je s Francisom Baconom i Benom Nicholsonom sudjelovao na Venecijanskom bijenalu, nazivali otkačenim ekscentrikom i nemilosrdnim promatračem. Potvrđeno je to i ovim, otada prvim Freudovim gostovanjem u gradu na lagunama

Pregled pola stoljeća stvaralaštva najvećega živućeg britanskog figurativca, predstavljenih stotinjak autoportreta, portreta i interijera Luciana Freuda, živa je svetkovina, zaslugom vrsna poznavatelja njegova rada, iskusnog i instinktivnog kustosa Williama Feavera, rijetko viđen primjer savršeno izbrušena i izbalansirana postava. Od Djevojke s bijelim psom s početka pedesetih, desetljeće mlađeg Interijera s drvetom banane do ulja nastalih u posljednjih petnaest godina, primjerice portreta ikone londonske klupske scene, performera umrla od side Leigha Boweryja ili kontroverznog, malenog portreta britanske kraljice, originalnost, spremnost na eksperiment i provokaciju osamdeset trogodišnjega slikara neupitna je.

OTKAČENI EKSCENTRIK SLIKARSTVA?

Kritičari su Freuda još 1954, kada je s Francisom Baconom i Benom Nicholsonom sudjelovao na Venecijanskom bijenalu, nazivali otkačenim ekscentrikom i nemilosrdnim promatračem. Potvrđeno je to i ovim, otada prvim Freudovim gostovanjem u gradu na lagunama. Kao malo koji umjetnik koji opus temelji na uskom tematskom prostoru, uspijeva i u zreloj dobi zadržati čvrstoću ruke i oštrinu pogleda. I u najnovijem ostvarenju Gola obožavateljica iznenađuje slikara nemilosrdno zasijeca pod kožu predstavljenog, doista, gotovo po uzoru na svog djeda Sigmunda Freuda, skida masku s osobe pred sobom. Ne samo metaforički nego i doslovno, jer, kako sam kaže, tako može doprijeti dublje, promatranjem i bilježenjem tijela, krvi i vena može dokučiti misli i osjećaje. Taj posljednji rad pribraja se nizu autoportreta koje umjetnik strastveno slika od osamnaeste godine. Dok ga u Interijeru s drvetom banane vidimo kako gol do prsa, dlana prislonjena iza uha, napeto osluškuje tišinu, rast biljke ili možda šum lista što jednom mora pasti, u devedesetima će se, zadržavši na nogama cipele bez vezica (motiv uvijek iznova dostojan analize) brutalno skinuti do gola i, s paletom u ruci, odati hommage onom što jest — slikaru. Prema svom starom kredu Sve je autobiografsko i sve je portret Freud će se pak u posljednjem radu još više razgolititi. Ali ne skidajući se. Stoji odjeven, malo pogrbljen, s kistom u ruci, pred platnom koje zrcali scenu iz atelijera. Na tlu sjedi mlada, gola obožavateljica, obavija bedra oko njegove desne noge, ruku i lice sklopljenih očiju čvrsto privija uz njegovo bedro. Ako u autoportretu gdje osluškuje ono što izmiče sluhu nedvosmisleno možemo naslutiti Freudovu opsesiju onim što se krije iza predodžbe, iza vanjštine, u drugom pak slavljenje čina slikanja, tim posljednjim, a sugerira to prisutnost mlade djevojke, Freud ne skriva kako svu svoju energiju usredotočuje na rad, jedino jamstvo besmrtnosti.

EGO, SNAGA, ŽENE I POŽUDA

Dakako, riječ je u tom djelu i o egu, snazi i požudi, jer Lucian Freud karizmatični je miljenik žena, o čemu svjedoče mnoga djela s prikazima ljubavnica, supruga, njihove djece i unučadi. Kada smo rekli da je izložba u Correru svetkovina, mislili smo dakako na užitak gledanja, ali ništa manje na činjenicu da je pred gledateljem svojevrstan umjetnikov intimni dnevnik, isprepleteni umjetnost i život. Kada dođemo do portreta njegova prijatelja Johna Deakina, prisjetit ćemo se da ga je Freud sreo za vrijeme rata, kao časnika. Bio je pun samosažaljenja, nešto između ljepotana i čudovišta, mračan, strašan, prilično pijan tip, spominje Freud u jednom razgovoru, podsjetio ga je, kaže, na Pepeljugine dvije ružne sestre u jednom. Taj vrsni fotograf u nasljeđe je ostavio najraniji zapis Francisa Bacona, velikana britanske figurativne umjetnosti koji je s mlađim Freudom prijateljevao dva desetljeća. Freud je obožavao njegov način slikanja i života, impulzivnost i odvratnost prema svakoj vrsti uljudnosti. Utjecaj trinaest godina starijega Bacona bio je presudan. Freud priznaje, kada je kao dvadesetogodišnjak tražio modele, svi su odbijali. Slikao je golubove, mrtve majmune iz trgovina ljubimcima. Iskustvo Pariza, susret s Picassom i Giacomettijem neposredno nakon rata, ostao je na nekoliko skečeva. Nakon godina frustracija i traganja, oslobodio ga je, odlično je to potkrijepljeno na izložbi, tek susret s Baconom, potkraj četrdesetih. Shvatio sam koliku je donio novinu u slikarstvo i u mene se zbila promjena, istina promijenio sam tek točku gledišta, ali to je osiguralo da slici pristupim na posve drukčiji način, izjavio je Freud u razgovoru s Williamom Feaverom. Na izložbi je portret Bacona iz 1956/57, svjedočanstvo o prekretnici. Razvoj se dalje prati kroz osamdesete, primjerice preko portreta također prijatelja, slikara Franka Auerbacha. I dalje, kada prije tri godine slika Davida Hockneyja. Pozirao mu je tri i pol mjeseca. Hockney je umjetniku, koji je poznat po iscrpljivanju svojih modela zbog stroga nadziranja procesa nastanka slike i stalnih unošenja promjena i u najsitnije detalje, vratio kompliment. Naslikao ga je za tri i pol sata.

NOVAC I UMJETNOST U SRETNOJ SIMBIOZI

Dakako, Freud ne slika jedino svoje slavne ili najbliže prijatelje, majku, obitelj ili pak po narudžbama koje, tvrde upućeni, zbog velikih gubitaka na kocki dobro dođu i jednom od najbogatijih umjetnika današnjice. Na kauču mu je ležala Sue Tilly, zvana Velika Sue, kod koje ga zanima golemo, debelo tijelo. U Leigha Boweryja očaravala ga je ogoljelost tijela od šminke, piercinga i suludih kostima u kojima je paradirao po klubovima pa ga je gola ovjekovječio u nadahnutoj seriji za koju je Bowery pozirao i po četrdeset sati tjedno. Iako najradije radi s takvim, neprofesionalnim modelima, jer, rekao je, oni drugi toliko su promatrani da su naučili skrivati se, Freud će u nekoliko navrata prekršiti pravilo. Možda i nije čudno. Iako opsesivno štiti svoju privatnost i mrzi publicitet, s istom strašću prati društvene događaje pa su njegov atelijer posjetile i Jerry Hall i Kate Moss. Lucian Freud i dalje uspijeva izlaziti s mladim djevojkama, pred jutro se iskrada iz kockarnica, kruže glasine. Sigurno je međutim da slika istim ritmom. Danju radi od osam do četiri popodne. Navečer slika od sedam do dva iza ponoći. Nazivaju ga genijalnim umjetnikom. Recept je jednostavan — »Jedina zanimljiva stvar o prošloj ili sadašnjoj umjetnosti jest kvaliteta. Sva tajna umjetnosti jest u pitanju što dobre stvari čini dobrima«, poručuje Freud.

Ružica Šimunović