Realistična utopija

Realistična utopija

John Rawls, Pravo naroda i preispitivanje ideje javnog uma, KruZak, Zagreb, 2004.

Na ovim prostorima, pa i u ovoj zemlji, ne možemo se, recimo, pohvaliti nekim osobitim zanimanjem za liberalne političke teme. Knjiga o politici liberalizma i njezinu utjecaju na međunarodne odnose vjerojatno se čini kao nešto što nam je još dalje. A takva je upravo knjiga Johna Rawlsa sastavljena od dvaju dijelova: Pravo naroda i Preispitivanje ideje javnog uma. No riječ je o relevantnom autoru i relevantnoj filozofskoj literaturi poznatoj stručnoj javnosti kako u svijetu tako i u nas. Dobar dio te prepoznatljivosti njegova filozofija duguje prethodnim dvjema važnim knjigama koje čine nezaobilaznu literaturu suvremene filozofije politike: Teorija pravednosti i Politički liberalizam (hrv. prijevod u nakladi KruZak, 2000). Kratko i jasno početno razgraničenje i pojašnjenje Rawlsova liberalizma: to nije liberalizam koji je na ovaj ili onaj način vezan uz anglosaksonske utilitarističke tradicije koje korijene vuku još iz Benthamova doba (utilitarizmu je on zapravo možda najjasnije suprotstavljen) niti je to liberalizam prosvjetiteljstva (to je po Rawlsu, dakle, doktrina, dok je politički liberalizam politička koncepcija).

Liberalno i pravedno društvo

Što onda Rawlsov liberalizam jest? On je koncept političkog uređenja društva kojemu je temelj ustavna demokracija zasnovana na načelima pravednosti. Političku koncepciju te demokracije čine razne političke koncepcije pravednosti, koje su po Rawlsu jedna obitelj takvih političkih koncepcija te su sadržaj javnog uma, a pravičnost je (koju autor zastupa) samo jedna od njih. Politički liberalizam sadrži još nekoliko bitnih načela koja pojedinca tretiraju kao slobodna, kooperativna i jednaka u pravima i polaznim pozicijama (načela recipročnosti, ideja izvornoga položaja i njihove dalje eksplikacije). To je društvo dakle utemeljeno na razložnim (iskrenim političkim), a ne na racionalnim (kao modelima nužnog, pa i prisilnog suživota) razlozima. U dvjema spomenutim knjigama Rawls razvija tu svoju koncepciju za liberalno i pravedno društvo. U Pravu naroda svoju političku koncepciju liberalizma širi na narode nastojeći time zasnovati teorijske temelje međunarodnoga poretka i njegove vanjske politike. Razlika je između tih dviju koncepcija stoga u tome da one zasnovane na pravednosti i liberalizmu objašnjavaju kako je liberalno društvo moguće, dok kroz prava naroda Rawls daje nacrt kako je svjetsko društvo »liberalnih i pristojnih naroda« moguće. Sadržaj prava naroda razvija se unutar liberalizma i temelji se na ideji društvenog ugovora, što znači da nadahnuće za političko–filozofijske temelje Rawlsu dolazi svakako od J.–J. Rousseaua, J. S. Milla, ali ponajviše od Immanuela Kanta i njegova Vječnog mira. Kao što je poznato, Kant nastoji domisliti uređene odnose među državama koji bi vodili prema trajnom (vječnom) miru. Rawls preuzima poprilično od njega, ali razrađuje, pa i osuvremenjuje, neke od Kantovih teza. Na te među–narodne odnose on u skladu sa svojom filozofijom primjenjuje liberalno–politička načela kako ih je anticipirao u svom političkom liberalizmu i teoriji pravednosti, ali s nužnim modifikacijama kada su u pitanju narodi i njihovi odnosi. Subjekti među–narodnih odnosa ugrubo su dvije skupine naroda. Jedni su oni koji dijele prihvatljiva načela političkoga razvoja (povijesni razvoj političkih institucija, ljudska prava, temeljna liberalna načela i dr.) i u njih se ubrajaju spomenuta liberalna i kako ih Rawls zove pristojna društva. Njihovi odnosi pripadaju u ono što Rawls zove idealna teorija. U onu neidealnu teoriju ubrajaju se odmetnički narodi, narodi opterećeni povijesno–političkim okolnostima i dobrohotni apsolutizmi. Zadaća je neidealne teorije iznaći način da se urede odnosi društva naroda. Kao najvažniji ističu se uzajamno poštovanje, načela recipročnosti, velika uloga državnika, ali u teškim okolnostima i pravo na pravedni rat. Na kraju, ono što nas miri s našim »društvenim svijetom« jest »ideja realistične utopije koja nam pokazuje da je moguća razložna pravedna ustavna demokracija, koja je pripadnica razložno pravednog društva naroda«. U Preispitivanju javnog uma Rawls pretresa javni um s obzirom na njegov sadržaj, bit, ali i na prigovore koje mu upućuju prije svega različite, kako ih on zove, obuhvatne doktrine (prije svega religiozne). Ideja javnog uma za njega je također liberalna politička koncepcija, a ideja njegove realizacije sastoji se u javnom vijećanju između već spomenutih pripadnika obitelji političkih koncepcija pravednosti. Potreba za njim trajna je i nužno suprotstavljena vjerskim, moralnim ili filozofskim doktrinama jer na taj način se ne dovodi u pitanje liberalna načela političkog društva.

Politika bez suvereniteta

Za Rawlsa se obično tvrdi da je preporodio političku filozofiju, no njegova politička filozofija trpi i mnoge prigovore. Jedan je od mogućih onaj o njegovoj ideji realistične utopije. On se, međutim, može svesti i na pitanje kako je doista moguće odrediti što je realno moguće, a da to realno vrijedi kao pravedno za sve? U svom razumijevanju političkih odnosa on se tom idejom suprotstavlja onomu što naziva realistična teorija politike koja je vidi samo u njezinu hegemonijalnom obliku, gdje se u najboljem slučaju politički odnosi određuju kao nužan modus vivendi, a ne kao povijesni razvoj razložnih političkih institucija i odnosa koje je Rawls skicirao kao liberalizam i teoriju pravednosti. Mi doista ne bismo smjeli (ni htjeli) obezvrijediti pozitivni domet realistične utopije koji nam ona daje kao temelj za ona postignuća ispod kojih ne bismo smjeli ići i s pomoću kojih bismo trebali razmišljati što je dalje moguće. Ali u kojem trenutku i kako vjerovati u potencijal takve ideje kad neki posebni, ali i nezaobilazni politički sadržaj sebe sama ne vidi u određenom temporalnom i političkom okviru kao onaj koji bi se realno u nekom bliskom vremenu trebao ostvariti? Konkretno, kakve šanse za političku legitimaciju i egzistenciju ima pokret za ženska prava u 19. stoljeću, kada je njegova budućnost mnogo više utopijska nego realna u javnom diskursu tadašnjih političkih koncepcija? Problem je ideje realistične utopije u tome da ona lako može biti strategija odgađanja onih političkih sadržaja koji se ne mogu miriti s društvenom i političkom realnošću (i njihovim pripadajućim institucijama) još kojih stotinu ili više godina. Pritom nije dovoljan uvjet njihova participiranja u, recimo, sferi javnog uma čije principe one ne odbacuju, a koji ih legitimiraju kao pripadnika one obitelji političkih koncepcija koja je utemeljena na različitim idejama pravednosti. Koliko se takve političke opcije (koje mogu proistjecati iz određenih obuhvatnih doktrina) dugo trebaju miriti s time da je njihova sudbina neodređeno ipak samo utopijska, a ne realna? Za takvu političku koncepciju ideja je realistične utopije dakle strategija njihova neodrediva odgađanja, ali, još više, ona prema njima djelomično zadržava hegemonijalni karakter realističkoga gledišta. Možda bi baš zato trebalo uočiti da u političkoj filozofiji (kako u klasičnoj, tako i u modernoj, Rawlsovoj primjerice) treba pretresti jedan od njezinih temeljnih pojmova kojim ona operira već stoljećima, a to je pojam suvereniteta (a ne samo suverena kao njegove praktične izvedenice). Kako to M. Foucault otkriva, bavljenje filozofijom politike treba stoga usmjeriti na ono neistraženo područje gdje pojam suvereniteta više nije relevantan. Tim bi putem možda filozofija otkrila temelj gdje svaka politička koncepcija ima više od svoje utopijske sudbine (dakako unutar nekih većih postignutih institucionalnih i političkih parametara). No, prije nego što otkrijete filozofijski temelj politike bez suvereniteta, uzmite u ruke ovu posljednju Rawlsovu knjigu jer ona pruža više nego dovoljno zanimljivih uvida kako urediti među–društvene i među–narodne odnose.

Snježan Hasnaš