Radioničko otkrivanje baštine

VILINSKA LJUBAV

U uigranom Festivalskom dramskom ansamblu moramo istaknuti čudesnu mladu Renatu Sabljak (Ondine), u kojoj se od početka do kraja prepoznaje vilinska ljepota nedokučive ljubavi

Dramska alegorija francuskoga pisca Jeana Giraudouxa o nemogućnosti voljenja i svijetu kojemu nedostaje ljubav u srijedu, 27. srpnja, prvi je put izvedena i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Giraudoux Ondine piše u predvečerje Drugoga svjetskog rata kada Ondine — rajnska nimfa preuzima na sebe i teški društveni kontekst sa svim referencijama nadolazećeg vremena boli i patnje, čiji kraj Giraudoux nije ni doživio (umro je 1944), ipak, njegova Ondine proputovala je vremenom i došla do nas u drugom kontekstu sličnih referencija: nema više nacističke Njemačke, ali osjećaj je društvene tjeskobe, možda, i snažniji nego tridesetih godina 20. stoljeća.

U Ppotrazi za ljubavlju

Što nam u takvu kontekstu nudi Giraudouxova vila germanske i opće indoeuropske mitologije? Ljubav i neizmjernu potrebu za ljubavlju, licemjernost ljudi u kojih ljubav više i nije moguća, ostvariva je ona, jedino, još u ne/iznadpovijesnim bićima koja žive vječno, no njihov trag u ljudskoj povijesti ostaje tek upozorenje i, možda tek, nada. U Dolenčićevoj viziji Giraudouxove ljubavne tragedije intimno postaje društveno i obratno, Dolenčić tekst krati u dijelovima koji se izričito odnose na vrijeme u kojemu ga je Giraudoux pisao, no i bez tih izričitih povijesnih naglasaka Dolenčićeva Ondine ostaje bajkovita i alegorijska ljubavna tragedija u kojoj se u intimnoj drami vile Ondine i viteza Hansa prelamaju društveni odnosi suvremenoga svijeta, toliko opterećena materijalnim da duhovno, ljubavno, više i nije moguće. Dolenčić uz pomoć dramaturginje Ane Tonković–Dolenčić gradi višeslojnu predstavu, punu lirske bajkovitosti i vilinskoga maštanja, ali i okrutne realnosti ljudske egzistencije: od iznimno ambijentalizirane bajkovitosti kupališta Šulić u kojem se i rađa nestvarna i vilinska ljubav, za koju Ondinini poočim i pomajka — izvrsni Vanja Drach kao Auguste i Milka Podrug Kokotović kao Eugenie — već naslućuju njezin kraj u nužnoj ljudskoj hipokriziji, do Lovrjenca na kojem se vilinskoj nimfi događa tipična ljudska klopka na koju Ondine ne da ne želi, nego po svojoj biti ne može pristati: svi su tu uvučeni u licemjerje ljudske povijesnosti, u kojoj ljubav postaje materijalno mjerljiva, čak i Kraljičin (u kratkoj scenskoj transformaciji izvrsna Nataša Dorčić) dijalog s Ondine nije nego trag u kamenu, zrno pijeska koje se gubi u zatvoru Elsinora, dok sudskim procesom — vile jednostavno moraju umrijeti. Možda je Dolenčić mogao lovrjenački dio predstave i malo skratiti, no ne može se reći da mu je promaknulo bitno: Lovrjenac kao prototip tamnice ljudi i ljudske tamnice, u kojoj ljubav postaje neostvariva. I Ondinin odlazak i zaborav i Hansova smrt jedini su mogući katarzični završetak u svijetu koji ne priznaje iskonsko — ljubav u najčistijem obliku.

Svijet ljudi i vila

U uigranom Festivalskom dramskom ansamblu moramo istaknuti čudesnu mladu Renatu Sabljak (Ondine), u kojoj se od početka do kraja prepoznaje vilinska ljepota ljudski nedokučive ljubavi te Filipa Juričića (Vitez) u sjajnim transformacijama od viteza lutalice, preko vilinski zaljubljenog mladića do čovjeka psihološki razdirana između konvencija Dvora i ljubavi prema Ondine; ne zaboravljajući ni druge: po izgledu i govoru uistinu vilinskoga Vilinskog kralja Livija Badurine; licemjerjem okovane lovrjenačke likove Nika Kovača (Kralj), Damira Lončara (Komornik i Sudac I.) i Vida Baloga (Nadintendant kraljevskih kazališta i Sudac II), Luku Peroša kao Bertrama — Pjesnika — jedinoga koji, barem donekle, zahvaljujući pozivu pjesnika može razumjeti Ondine u ljudskoj/duhovnoj tamnici dubrovačke kraljevske tvrđave, scenski izražajnu Sandru Tankosić (Bertha), glasovno i glumački dojmljivog Tomislava Mužeka (Sudopera) te ostale (Predrag Vušović, Ivo Mrčela, Dasha Rashid, Alenka Kostrevc, Helena Klasić). A ni u kupalištu Šulić ni na Lovrjencu predstava ne bi bila moguća bez sjajno oblikovana svjetla Denija Šesnića; minimalističke i funkcionalne scene Miljenka Sekulića: rijetko smo kada vidjeli predstavu, gotovo bez scenografije, a toliko stopljenu s obama elementima predstave — beskrajem mora/jezera/ vode u kojem se moraju vidjeti horizonti ljubavi te grubošću kamena u kojem se mora prepoznati ljudski svijet suženih pogleda; vrlo znakovitih svevremenskih kostima Danice Dedijer; čudesna scenskog pokreta Valentine Turcu, osobito u same Ondine, koja i kretnjama do kraja ostaje vila, nimfa, iznadpovijesno biće koje i pripada Iznadpovijesti te nadasve vilinski nestvarne glazbe Stanka Juzbašića, koji je i prepjevao stihove u songovima. Tako su Dubrovačke ljetne igre, prvom dramskom premijerom, dobile netipičnu, ali iznimnu predstavu vilinskih nadahnuća.

Tomislav M. Bonić