Profinjena Nicole

Profinjena Nicole

Redatelj temi pristupa iz perspektive drame, naglašavajući realne reakcije i istinsku emotivnu dramu karaktera, a ne zalazi, kao što bi se površnije moglo očekivati, na teritorij horora ili trilera, kako se pokatkad interpretira ili čak implicira

Kontroverzan, visoko estetičan, metafizički — glavne su odrednice kojima bi se mogao označiti novi film Jonathana Glazera — redatelja izvrsne Posljednje pljačke (Sexy Beast) ponikla iz miljea glazbenoga spota i reklame. Baveći se naime motivom reinkarnacije i pitanjem pojavnosti duše preminulog u tijelu djeteta, Glazer se mahom zadržava na implikacijama, evokaciji eteričnosti na razmeđi dvaju svjetova (za što je vrlo zaslužna i fotografija Harrisa Savidesa, baš kao i nezemaljska, u svemu nazočna glazba Alexandrea Desplata) te nujnosti i melankoliji, čistoj tristessi, ali i logičnoj zbunjenosti svojih likova. Jer, redatelj svojoj temi pristupa iz perspektive drame, naglašavajući realne reakcije i istinsku emotivnu dramu karaktera, a ne zalazi, kao što bi se površnije moglo očekivati, na teritorij horora ili trilera, kako se pokatkad interpretira ili čak implicira. Naime, nema tu mistifikacije, dramatiziranja, senzacionalizma i jeftinih uzbuđenja ili spletki; sve teče jednostavno, prirodnim tokom. Na taj način pitanje da li je dječak Sean inkarnacija junakinjina preminula supruga čak postaje sporedno; uznemirujuća i specifično znakovita atmosfera filma sama je po sebi intrigantan i popriličan doživljaj. A kako raznolike interpretacije djela uistinu jesu moguće, ipak su one u kojima se dječak karakterizira kao lažljivac i varalica u najmanju ruku začudne: je li pritom riječ o površnu gledanju filma te posljedično nerazumijevanju ne odveć hermetične radnje ili pak indikatoru potrebe da se potencijalni gledatelj ugodi na vibracije kakve zahtijeva tema putem edukacije ili jednostavne zainteresiranosti?

Krinke i obmane

Aura starih filmova koju Rođenje pritom pronosi nije samo podsjetnik na Vrtoglavicu, s kojom dijeli zajednički motiv mogućih ponovnih utjelovljenja, ali i eventualnih krinki i obmana, nego i redateljevo ugledanje na klasične majstore u svom namjernom redateljskom postupku. Glazerova je režija pritom iznimna, tiha i nenametljiva, prepuna inteligentnih i specifičnih dugih, mirnih, propitkujućih kadrova i radoznale kamere koja tendira ogoljenju likova; prostudiranih kompozicija, rječita svjetla i sjene, neverbalne glume. Majstorica glume Nicole Kidman, za koju je ova profinjena uloga kao stvorena; baš kao što je mali Cameron Bright već profiliran u ulogama neobičnih, zastrašujućih dječaka u filmovima fantastične tematike (Domino efekt te posebice Bogomdan, koji s Rođenjem dijeli sličnu bizarnu postavku ponovnoga rođenja). Ljubavni pak odnos žene i dječaka kao ključni odnos u djelu u konzervativnim je krugovima shvaćen senzacionalistički i prije gledanja sama filma, posebice scena u kojoj dijele zajedničku kupku, no umjerenost, suzdržanost i taktičnost pri izvedbi iste nisu nimalo vulgarni. Naprotiv, čitav je film, posebice ako se u finalu ne brza s interpretacijama, iznadprosječno filmsko iskustvo i djelo dovoljno originalno da se može tvrditi kako se nešto slično nije vidjelo već dulje vrijeme.

Katarina Marić