Podcijenjeni glazbenik

Podcijenjeni glazbenik

Mnogo je toga u krugovima jazz–glazbenika i stručnjaka bilo izrečeno o problemu takozvanih underrated džezista, nerijetko vrlo dobrih pa čak i odličnih instrumentalista i vokalista, koji iz raznih razloga nisu uspjeli postići širu popularnost, koju su zbog svojih kvaliteta svakako zasluživali i zaslužuju. Bilo je takvih slučajeva otkad je jazza, a u recentnijem se razdoblju vrijedi osvrnuti na još jedan. Riječ je o pijanistu i skladatelju Billyju Childsu, nažalost slabije poznatu džezistu, biografiju kojeg teško da ćemo naći i u najboljim leksikonima i enciklopedijama jazza. Tako je taj nadareni i idejno bogati improvizator slabije poznat ili posve nepoznat i našoj jazz–publici, kao što su jamačno do nedavnih nastupa u Zagrebu bila i trojica: Richie Beirach, Uri Caine i Jason Moran. Childsa vrijedi tako upoznati barem sa snimaka, a za to će vrlo dobro poslužiti njegov drugi CD, nazvan Portrait Of A Player. I dok je na prvencu Take For Example This, u stilu razmišljanja recentnijih džezista, programski moralo sve biti podređeno Childsovu autorskom radu, skladateljske domete kojega ne bi također valjalo zanemariti, na drugom o kojem je ovdje riječ on pronalazi onaj pravi, optimalni omjer izvornika i već provjerenih jazz–standarda, koje, ovo nije fraza, donosi doista na originalan način, posežući pritom i u mapu američke popularne glazbe.

Vrsni izvođači

Billy Childs ostaje vjeran i klasičnom klavirskom triju s kontrabasom i bubnjevima. Kontrabasista Billyja Kilsona čuo je najprije u triju Ahmada Jamala, a potom se na njegov nagovor domogao i bubnjara Tonyja Dumasa. Iako su i ta dvojica široj jazz–publici manje poznata, riječ je o izvrsnim glazbenicima te Childs u izboru nije nimalo pogriješio. Na samu početku programa diska slušamo Childsovu verziju stare poznate balade Julea Stynea, It’s You Or No One iz 1948, kojom se u filmskom debiju proslavila Doris Day. Childs, koji se uporno referira na Tommyja Flanagana kao svog uzora, u toj se izvedbi bržega tempa s uvodom bubnjeva deklarira i kao sljedbenik škole be–bopa koji se evidentno naslušao pijanista Buda Powella. Childsov izvornik, The End Of Innocence, kako autor sam naglašava, nadahnut je skladbom Herbieja Hancocka Speak Like A Child, a odsviran je u maniri moderne balade sa ne baš jednostavnim harmonijskim rješenjima i važnom ulogom propulzivna kontrabasa Billyja Kilsona. Tommy Flanagan je, kao što je već spomenuto, bio jedan od najvažnijih Childsovih uzora, te će mu on posvetiti i istoimenu skladbu, izvedenu dosta napadački sa solom kontrabasa i obogaćenu s puno swinga. Childs, iako pijanist generacije koja nosi jazz u ovome trenutku, definitivni je izdanak klasičnoga jazz–izričaja, melodičar koji ne izlazi iz harmonijske sheme zadane teme. U to nas uvjerava i izvedba ljupke balade Livingstonea i Evansa, Never Let Me Go, jedna od dvije na disku u kojoj se Childs nakon rubato–uvoda želio predstaviti kao solo pijanist bez ritam–sekcije. Zatim skok u modernije razdoblje, tema Satellite Johna Coltranea iz njegovih dana Giant Stepsa, pa onda u autorski opus sa skladbom The Island, reminiscencijom na sklapanje Childsova braka sa suprugom Holly, dok je Bolivia jedno od poznatijih djela suvremenoga pijanista Cedara Waltona, izvedba koje, uz ostalo, demonstrira vrlo dobru harmonijsku korelaciju Childsova glasovira i Kilsonova kontrabasa. Melodija Robina i Raingera, Easy Living iz daleke 1938, koju je pjevala još legendarna Billie Holiday, druga je Childsova solo interpretacija na disku, a onda opet gotovo polustoljetni programski skok unaprijed i tema nezaboravnoga harmoničara Billa Evansa 34 Skidoo, s vodećom ulogom bubnjara Dumasa. Za kraj ostavljena je izvedba još jedne bezvremenske melodije De Langea i van Heussena iz 1939, Darn That Dream. Portrait Of A Player izvrstan je izbor za upoznavanje s recentnim podcijenjenim glazbenikom, neopravdano manje poznatim jazz–pijanistom Buddyjem Childsom.

Mladen Mazur