Pečeni gadovi

Margareta Vidmar na izložbi Između neba i zemlje. Sunce moje, St. Yrieix, Francuska, 8. srpnja — 31. kolovoza 2005.

Pečeni gadovi

»Između Neba i Zemlje, između sjene i svjetlosti, svatko ostavlja trag hodajući stazom vremena i otkrivajući nam vlastite skrovite putove kako bi nam ispričao život«, najavila je izložbu uvijek zanesena i temperamentna slikarica Catherine Dupire, izbornica ovogodišnje ljetne izložbe

Kada su zagrebački slikari marginalci gostovali na izložbi Visions et créations dissidentes u Be` glesu u Francuskoj prije nekoliko godina (ljeto 2000) upoznali smo se s francuskom slikaricom Catherine Dupire. Na njezinu inicijativu neki od umjetnika koji su tada izlagali, primjerice Božidar Štef Golub i Krešimir Hlup te slikarice Melita Kraus iz Bjelovara i Margareta Vidmar iz Zagreba, prije godinu dana bili su pozvani da sudjeluju na izložbi posvećenoj slavnom graditelju imaginarnoga Ferdinandu Poštaru Chevalu u St. Yrieix la Percheu u Francuskoj. Nakon velike međunarodne izložbe što ju je u čast Poštara Chevala organizirala Francuska pošta organizatori izložbe zaduženi za ljetni kulturni program grada St. Yrieix la Perchea, odabrali su Margaretu Vidmar da samostalno izlaže u njihovu gradu, poznatom turističkom i kulturnom centru toga dijela Francuske. Romantični sre-dnjovjekovni gradić St. Yrieix la Perche, u blizini grada Limogesa, u svijetu poznata po tradiciji manufakture porculana, dok je sam St. Yrieix grad odakle potječe slavni la madeleine kolačić, iz kultnoga Proustova romana U potrazi za izgubljenim vremenom, u okviru svoga vrlo bogata i raznolika kulturnog programa svakog ljeta organizira i zapažene likovne manifestacije na kojima okuplja radove suvremenih umjetnika, a među njima i outsidera, iz raznih zemalja i različitih likovnih poetika.

OTVORENOST SPRAM RAZLIČITOSTI

Izbornica ovogodišnje ljetne izložbe bila je slikarica Catherine Dupire, koju sam upoznala u Be` glesu i koja je — kako uvijek naglašava — velika zaljubljenica u Hrvatsku, gdje je jednom davno boravila, tako da je naslovu izložbe Entre ciel et terre (Između neba i zemlje) dodala i podnaslov na hrvatskom jeziku Sunce moje. Na izložbi koja se održala u galeriji Gradske vijećnice Saint–Yrieixa od 8. srpnja do 31. kolovoza, najavljujući troje suvremenih umjetnika, sudjelovala je slikarica i kiparica Margareta Vidmar, umjetnička terapeutkinja u Maloj kući u Zagrebu, zatim slikarica Radmila Jovanović Đapić iz Bosne i Hercegovine, dugogodišnja profesorica u Visokoj umjetničkoj školi u Sarajevu, koja je još u doba posljednjeg rata na ovim prostorima napustila Sarajevo pod bombama i nastanila se u Limogesu, gdje je ostala do danas, te francuski umjetnik Eric Doué, koji je svoje simpatične male ljude od pečene zemlje P’titkons (Mali gadovi), koje je izložio na ovoj izložbi, započeo izrađivat i još u doba studija kiparstva na Likovnoj akademiji u Reimsu sredinom osamdesetih godina. Margareta Vidmar pravi je tragač za ljudskim sudbinama, podnebljima i vremenom u kojem ti ljudi žive, pa su njezine slike (uglavnom ulja na kartonu velikoga formata, sirova i intenzivna kolorita i izražajnosti prikaza), bili pun pogodak najavljene teme. Ciklus izloženih slika pod naslovom Tragači govori o običnim ljudima u neobičnu okolišu, osamljenim lutalicama u potrazi za srećom. Neki prolaze nepoznatom pustinjom, noseći sa sobom sve što imaju, osamljene žene i djeca nalaze se u siromašnim kuhinjama gdje obavljaju svakodnevne poslove ili se igraju nemajući kamo otići, drugi lutaju ulicama — u ambijentu suvremenih gradskih četvrti oblijepljenih najrazličitijim plakatima i natpisima — simbolima velegrada, u kaotičnu svijetu današnjice, gdje susjed ne vidi susjeda. Svi kao da sanjaju o odlasku, o putovanjima i novim susretima, pokušavajući svatko na svoj način ostaviti trag svog postojanja, koliko god neznatan i sićušan bio.

SUPTILNO I SLOJEVITO

Jednako neznatnim i malim sudbinama bavi se i kipar Eric Doué u svojim duhovitim i zafrkantskim zemljanim figuricama ljudi, najrazličitijih položaja i izraza lica, što ih je na stotine posložio i prosuo prostorom galerije. Zanimljiva je priča kako su ti čovječuljci nastali. Za vrijeme studija u Reimsu, oko 1986, dok je učio kod vrlo ozbiljna starog profesora kiparstva, koji se u najmanju ruku smatrao lokalnim Rodinom, taj je profesor organizirao svoju izložbu madona i grčkih ratnika. Doué se zabavljao modeliranjem skulptura i odjednom je počeo bacati male kuglice od svježe gline gađajući neke od kipova. One bi ostale tamo zalijepljene stvarajući neku apstraktnu mrlju na njima i Doué, trenutačno nadahnut tim učinkom, počne od nekoliko kuglica modelirati malu ljudsku spodobu, sirova i smežurana izgleda, te je nalijepi na kacigu brončanog olimpijskog polubožanstva. Kada je umjetnik kipar ponosno došao na otvaranje svoje izložbe, zaprepašten je povikao: »Koji je to mali gad (franc. petit con) stavio ovaj drek na moju skulpturu!?« Tada je autor takozvanoga dreka shvatio da je samo nekoliko grama mekane zemlje dovoljno da sruši dostojanstvo tone brončanoga polubožanstva. I tako su rođeni njegovi mali čovječuljci koje je nazvao P’titkons, koji se dobrohotno rugaju i poigravaju svijetom današnjice. Radmila Đapić radi ozbiljna okamenjena lica žena, koja svjedoče o lomnosti života. Njezine slike na svicima gruboga papira koje izvodi gvašem i kredom evociraju egzil, rat, bol sjećanja, ali i sreću koja se nalazi u djeci, kojoj kao da šapuće tužnu priču o vlastitoj sudbini, o strahu i bijegu. Slike često nose imena njenih izgubljenih prijatelja i kao da ipak tiho progovaraju o ponovno pronađenoj nadi. Na novijim radovima gubi se ljudski trag, više nema tijela, postoji samo boja, sve je fragilno, prolazno poput života, kako kaže sama slikarica. U svakom slučaju vrlo lijep i plemenit likovni projekt kakve bismo samo mogli poželjeti i u hrvatskoj turističkoj kulturnoj ponudi.

Nada Vrkljan–Križić