Pastir Stada.hr

Pastir Stada.hr

Siniša Labrović projektom se Stado.hr (uživo na adresi www.stado.org) — u kojemu se ovce tretiraju kao stanari kuće Big Brother i daju na usvajanje isključivo onima koji pokažu spremnost da s njima podijele stan tijekom 24 sata — ponovno dokazuje kao jedan od najintrigantnijih domaćih umjetnika

Za razliku od većine domaćih suvremenih umjetnika, po struci ste profesor hrvatskog. Što mislite, budući da je vaše polje znanja nedvojbeno malo drukčije konstituirano, je li to prednost? Također, zanima me što vas je odvuklo od matične struke prema performansu?

— Moram priznati da nemam veliku moć introspekcije i da ne znam što je to što znam, a o onom grčkom znanju ne usudim se ni misliti. Riječ je tu o končićima koji vire iz nepregledna polja zaborava pa se ponekad dogodi da u nekoga malo zatitra staromodna inspiracija. Ono što sam donio iz književnosti vjerojatno je procesualnost, narativnost — ono čega se groze čisti slikari. Bez obzira na školovano oko, neki bi rekli uškopljeno, ali reda mora biti, koje čita slijeva nadesno i odozgo prema dolje, slika se, pa i skulptura, čini mi se, ipak doživljava trenutno, gotovo izvanvremenski. One se ukazuju. Za dobru priču u »Gloriji« ipak nam treba sjesti na Britancu, a do Kvatrića je možda nećemo uspjeti savladati. Zato mi je teško suditi da li je to prednost jer i profesor Radman poziva na oprez kad o prednosti sudimo. Prije pedesetak godina netko bi možda bio lokalni budalaš i redikul, danas možda vama daje intervju kao osoba s pogledom, a sutra opet — tko zna. Zato bi možda bilo potrebno nekakvo sociološko istraživanje koje bi na većem uzorku ispitalo odakle se taj performerski soj izlegao. Ja osobno prvo sam o tome čitao i uvjeravao Zrinka da je to ipak samo blesavo, zatim sam počeo kužiti da u toj blesavosti ima sistema, pa sam se onda usudio tuđe radove u glavi popravljati, a tu sam negdje nabasao i na nešto svoje. Da ne duljim, privukla me ta blesavost u kojoj ima sistema.

Budući da dolazite iz Sinja, grada koji je na kulturološkoj karti označen Alkom, a politički kao središte desnih opcija, zanima me kako lokalna sredina reagira na vaše projekte, primate li ikakvu institucionalnu potporu, koje su slabosti i prednosti vaše dislokacije?

— Nisam siguran da je Sinj »središte desnih opcija«, jer je u Hrvatskoj po tom pitanju žestoki propuh, ali da nismo nekoliko puta širom otvorili prozore — jesmo. Moja lokalna sredina velikim je dijelom omeđena krugom prijatelja. Jedan dio šuti i ne pača se, drugi opet svesrdno podupire, treći me uporno proganja sumnjama da se tu ne radi ni o kakvoj umjetnosti jer da šta ne uzmem kist i dlijeto i ne pokažem se na platnu i u kamenu, četvrti dio misli da se mogu pozdraviti sa stalnim poslom, petima se sviđa što sam dva do četiri puta bio na televiziji. No, svi će učiniti koliko mogu ako je u pitanju projekt. Institucionalni dio Sinja vjerojatno misli slično, ali za sada nije niti treptajem oka pokazao da me vidi. Potporu, doduše, sve do Stada.hr nisam niti tražio, jer bi to s onim HDZ–om bilo ridikulozno, ali nakon pobjede koalicije napravio sam i taj korak i dobio obećanja. Pa čekam. Premda sam dislociran, kako vi kažete, nadam se da sam barem u svom vremenu. A sreće u dislociranosti nema pa sam planirao preseljenje, ali me okupiranost Stadom i vrijeme održavanja festivala zasad zadržalo. Kad bih imao stalni posao, dolazak vikendom u Zagreb ili odlazak u Split ne bi bio pustolovina.

Možete li nabrojati nekoliko kvaliteta koje bi svako umjetničko djelo trebalo implicirati?

— Prije svega mora zračiti predanošću, kao da je djelo sudbine, a ne osobe. U srži bi trebalo biti jer moram, a ne jer mogu. Mora se prelijevati, kipjeti preko nama racionalno čitljiva dijela i rezultirati viškom koji nam izmiče. Tek tada može u obzir doći i dulce cum utili. Provokacija koja je sebi svrha nije moja ljubimica, jer je kratak put od šoka do blaziranosti, dosade i praznine. Informacija koja ne širi doživljajni i spoznajni horizont umrtvljuje. Ja volim svoje radove preliti slojem humora da bi bili probavljiviji, jer ako već treba plakati, ljepše je kroz smijeh.

Nabrzake i napreskokce: koji su vam domaći suvremeni umjetnici zanimljivi? Mislim u prvom redu na likovne i vizualne umjetnosti, ali i šire, na sve rodove i žanrove, kada se već upuštate i u poeziju, što, pretpostavljam, znači da pratite i književnu scenu, što nije čest slučaj među likovnjacima.

— U Sinju sam i teško je ponekad doći do željenih knjiga ili izložbi. Svejedno, poezija: Ivica Prtenjača, Damir Šodan, Predrag Lucić, Anka Žagar i Miljenko Jergović. Proza: Damir Karakaš, Boris Greiner, Robert Perišić i Faruk Šehić. Video: Vlasta Žanić, Alen Floričić, Goran Škofić. Fotografija: Rino Efendić, Antun Maračić. Slikarstvo: Petra Ševeljević, Matko Vekić. Performans: svi. Sad mi je more imena iscurilo pa više ne znam ni da li se Ivana Franke zove Ivana Franke.

U performansima hodali ste bosi po trnju, kažnjavali se bičevanjem... Ima li umjetnost/umjetnik iskupiteljsku ulogu?

— Ne, samo Isus Krist. Ali mi pomaže da se približim svojoj ljudskosti ili da se što bolje o njoj pitam, da sa više okusa primam svijet i u više dimenzija.

Jeste li zabrinuti zbog ribica koje u okruglim akvarijima, zbog refleksija ovih i onih, kako to piše u nedavnim novinama — a na što su reagirali domaći aktivisti — dobivaju glavobolju?

— Nije dobro bilo čiju glavobolju uzimati zdravo za gotovo, ali ovo mi se čini dobar primjer dokona popa. Ne mislim da u njihovu radu nema dobronamjernosti, ali pokazuju i sjajan smisao za medijsku promociju, koja ponekad graniči s medijskom dosadom kakvu proizvode one čije bunde sprejaju. Životinje u ovoj zemlji pate i dobro je da ih se uzima u zaštitu, ali bi valjalo paziti da reakcija bude proporcionalna povodu, da se na događaje gleda kroz blagu dioptriju konteksta.

Očekujete li, kao posljednji dio skeča, reakciju aktivista za zaštitu životinja?

— Rad Stado.hr nije samo gola parodija realityja, nego, nadam se, zahvaća i malo dublje. Jedno od pitanja koje me zanima jest i koliko smo svjesni utjecaja naših banalnih postupaka, recimo glasanja za kandidate u reality showu, na nečiji život, i smrt. Kako se s tom odgovornošću nosimo? Nešto poput lepeta krila u teoriji kaosa, a rezultat čega je možda bila Katrina. Drugi dio je onaj utopijsko–prosvjetiteljski pa će im svoja djela čitati veliki broj književnika, slušat će u karaoke–showu pjesme drugih životinja, a Vlasta Žanić održat će im tečaj iz likovnih i izvedbenih umjetnosti. Ne želim pristati na cinizam da su ovce ovce i da je za njih da bleje i pasu travu. Ovce treba upoznati i s nizom drugih mogućnosti pa će možda izabrati život dostojniji od blejanja. U ekran. Ovce u radu neće biti mučene. Stupio sam u kontakt s nekim udrugama pa ako bude problema, mislim da će se to riješiti jer svrha rada nije antiovčja. Naprotiv.

Čini mi se da je međunarodni potencijal Stada.hr velik. Hoćete li ga pokušati i izvesti?

— Ako se ukaže prilika, rado.

Planovi?

— Na nekim sam natječajima prošao i trebao bih imati jednu–dvije izložbe i nekoliko performansa, ali ne smijem najavljivati jer su neke od njih zbog objektivnih okolnosti odgođene i po četiri–pet puta. No, bit će sve dobro. Na kraju.

Razgovarao Kruno Lokotar