PAPAYA ŠROT

PAPAYA ŠROT

Podaci o niskoj gledanosti Bara prilično su poražavajući. Potpuno zasluženo i očekivano

Eto, konačno se dogodilo i to. Jedanaest mjeseci nakon početka Big Brothera, prvog pravog reality showa na domaćim televizijskim programima, koji nam se nedavno ukazao i drugi put, voajeri pred malim ekranima napokon su došli na svoje. Ili ipak još nisu? Naime, još od one nedjeljne večeri iz rujna 2004, kad je dvanaestero nesigurnih i zbunjenih natjecatelja kročilo u kuću Big Brother u zagrebačkoj Dubravi, voajer (da ne kažem virko) domaći obični pred malim ekranima i računalnim zaslonima očekivao je samo jedno — seks. Sa svakim odlaskom Marine, Sanje, Alena ili Zdravka (nekim čudom im se još sjećam imena, unatoč njihovu zdušnom trudu da ih potpuno zaboravimo) pod tuš, u jacuzzi ili navečer u krevet, u upornijih i izdržljivijih gledatelja RTL Televizije javljala se nada da će konačno vidjeti koji trenutak stvarnoga seksa. Uzalud. U nedostatku onog pravog, gledateljsku se pozornost manje–više uspješno pokušavalo privući kojekakvim nadomjescima poput zajedničkoga kupanja u jacuzziju ili naznaka potencijalnih romantičnih veza među pojedinim natjecateljima. Iako Veliki brat nije ispunio očekivanja publike, određenu atraktivnost i više no pristojnu gledanost osiguravalo mu je pružanje mogućnosti nekažnjiva uživanja u zabranjenom voću, kao i činjenica da je bila riječ o prvom takvom projektu u nas. Neuspjeh Survivora, neslavno završena reality showa u kojem je devetero manekenki i njihovih muških kolega ljetovalo na Mljetu, pritom se zabavljajući igranjem nekakvih pučkoškolskih igara i neuvjerljivo simulirajući borbu za opstanak, čelništvu Nove TV i producentima Bara, domaće inačice izvorno švedskog interaktivnog realityja koji je najlakše opisati kao križanac Big Brothera i Pripravnika, jasno je sugerirao kojim putem valja ići. Želi li se kreirati gledan program, više nema simuliranja i prodavanja roga za svijeću, nego valja ići do kraja i gledateljima ponuditi reality seks.

GLUMLJENA LEŽERNOST

I tako je stanovita Katarina Lucija, jedna od dvanaestero nevoljnika kojima je na dvanaest tjedana pod razmjerno strogim pravilima (a uz obećanu nagradu pobjedniku u iznosu od 999 999 kuna), povjereno upravljanje barom Papaya na zagrebačkoj Šalati, sa svojim gostom jednostavno otišla u nužnik, i praćena budnim okom kamere Nove TV publici u odrazu na zidnim pločicama konačno priuštila nekoliko trenutaka nesputana vođenja ljubavi. Stvarna ili tek hinjena? Sudeći prema tijeku kojim se od prvog dana odvija Bar, ipak će prije biti ovog drugog. Naime, za razliku od sudionika lanjskoga Big Brothera, pa i od natjecatelja nedavnog Survivora, privremeni zaposlenici Papaye u popularni su bar ušli itekako medijski osviješteni. Pokazujući razvijen smisao za samoreklamerstvo, natjecatelji Bara već su prvoga dana jasno dali do znanja da objeručke namjeravaju iskoristiti ponuđenih im vorholovskih petnaest minuta slave. Svi oni redom »vole piti«, račanovski »meditirati i pušiti marihuanu«, a nije im stran ni flert, podjednako s muškarcima i sa ženama. Želeći doskočiti konkurenciji, Nova TV za sudionike svoga reality čeda odabrala je skupinu urbanih mladih ljudi neopterećenih bilo kakvim konvencijama i tabuima, ali ni moralnim ogradama. Unatoč tome, kao i povremenom forsiranju primitivizma te nekih navodno ekscesnih situacija i sukoba među natjecateljima, Bar se ne može podičiti osobitom gledanošću ni intrigantnošću. Posve razumljivo, jer i ovdje je riječ o mahom neobrazovanim ispraznim individuama (čast rijetkim iznimkama), čiji hirovi, prenemaganja i glumljena ležernost ne uspijevaju privući pozornost publike. Na razglabanje o voditeljskim kvalitetama hip–hop–glazbenika Marina Ivanovića Stoke i Monike Kravić bolje je i ne gubiti vrijeme. Krčag ide na vodu dok se ne razbije, a medijska prezasićenost različitim reality showovima tijekom posljednjih godinu dana predvidljivo posljeduje padom zanimanja za takve sadržaje. Nakon Švedske, u kojoj se prvi put prikazivao prije pet godina, Bar je doživio izdanja u osamnaest zemalja, a u nekima od njih, poput tradicionalno turistički orijentiranih Grčke i Portugala, navodno je zabilježio iznimno veliku popularnost. Premda domaći producenti i kreativni urednik Mario Kovač program nastoje obogatiti dodatnim atraktivnim sadržajima (pa se tako s danom skrušenosti i pobožnosti priređenim na Veliku Gospu bez pardona izmjenjuje sado–mazo–party održan dan prije), podaci o niskoj gledanosti Bara prilično su poražavajući. Potpuno zasluženo i očekivano, jer Bar ni svojim gostima ni gledateljima ne uspijeva ponuditi iole suvisliju zabavu i osvježenje.

Josip Grozdanić