Osvajanje suhozida

DRAŽEN LAPIĆ, TOMISLAV RASTIĆ, WALTER, ŽELJKO JELENSKI, A U LUBENICAMA — LUBENICE, LUBENICE, 25. SRPNJA — 15. RUJNA 2005.

Osvajanje suhozida

Logično rješenje kojem su se utekli autori projekta jest da su manji dio fotografija ostavili u galeriji, dok je veći dio fotografija izložen vani, na zidovima kamenih kuća, omogućujući da Lubenice pokazuju same sebe transparentno — na sebi, posjetitelju čim uđe u gradić, istodobno mu omogućujući da ih vidi očima drugih — autora

Dugo traje umjetnička dvojba oko značenja oblika i sadržaja. U fotografiji, je li važno ono što se fotografira ili ono što je fotograf formom htio reći. Treća također ne sasvim nevažna pojedinost ponekad je natpis u dnu fotografije koji govori o vremenu i mjestu fotografiranja. A u Lubenicama — Lubenice, izložba četvorice autora koji su međusobno i dobri prijatelji, ponovljena drugu godinu za redom (nastala u organizaciji udruge Centar za održivi razvoj — Ekopark Pernat), nastala je na klisuri iznad mora, malom mjestu, srednjovjekovnoj utvrdi koje se nalazi na 387 metara nadmorske visine. Lubenice danas imaju šesnaest stanovnika, četiri crkvice, nijedan dućan, struja je zamijenila uljanice 1967. godine, zvukovi koji se čuju su ovce, vjetar, crkveno zvono, zrikavci, noću šišmiši ili tišina. Rimski naziv Hibernicia potječe od latinskog pridjeva hibernus (zimski), a noćni mistični vjetar ukazuje na srednjovjekovne Ljubljenice, koje proizlaze iz legende u kojoj si mladi zaljubljeni par oduzima život skočivši s lubeničkih hridi. Pogled se s vrha klisurine, kamo već nekoliko desetljeća dolaze turisti poput hodočasnika, prostire se na uvalu sv. Ivana, prije toga na stjenovite planine, u obilasku maloga grada na kamene kuće i ograde od kamena — suhozid. Lubenice su idealno mjesto gdje vidimo svu apsurdnost medicinski skovanih riječi, autentičnost i autohtonost koje su nastale u vrijeme kada autohtonosti i autentičnosti više nije bilo i kada su ljudsku pravu narav zamijenile gradske neuroze. U Lubenicama je svaki došljak zaprepašten i potresen u dodiru s izvornom prirodom u njezinoj gruboj snazi, u svojoj napuštenosti ponovno sagledava sebe, ponire do dna, gledajući s vrha litice da bi vidio beskrajne nepotrebne fasade svojih različitih nametnutih uloga. Da, svakako, mjesto i sadržaj neraskidivi su i najvažniji dio Lapićeva projekta, forma je samo odraz autora dok je s klisure promatrao sama sebe, i to svakog od autora, jer su i vrlo važan dio izloženoga u Lubenicama četiri različitosti. Lako se poistovjećujemo sa svojim pogledima, a na visinama, kada se pogled stere, duh raste i fotograf mora fotografirati u Lubenicama. Lapić, koji je i pronašao samo mjesto, tražio je strukture, elemente gradivnoga tkiva i manje ga je zanimala sama cjelina. Slikao je elemente, kamen, vodu, suhozid, mjesto gdje kamen dotiče grmlje, mjesto gdje kamen dotiče valove, radeći tako ne samo fotografije sa samo jednim ili dva elementa nego i s jednom ili dvjema bojama u različitim nijansama. Dražen Lapić slika teksturu zida koja priča o povijesti kao slika, posuđe na polici iz drugih vremena, grede na stropu... I kada slika ljude, malobrojne žitelje u Lubenicama, koje je prethodno upoznao i zamolio za slikanje (poslije svima darovavši njihove portrete), Dražen Lapić jednostavan je i miran i slika ih kao neraskidiv dio krajolika, kao još jedan, ljudski, element dodan elementima prirode. Walter u tradiciji reklamne fotografije traži dramu, pretjeruje i stilizira, dovodeći Lubenice onkraj stvarnost na mjestu gdje se dodiruju mašta i realnost, a vile i čudovišta spontano dižu opravdavajući sve mitove i legende. Munja kraj crkve, nadrealni konj u magli, razbijeno zrcalo iza kojega je crkva doziva čudnovatu asocijaciju, kao da se puknuće dogodilo od snage nečijega pogleda, toranj pokriven mrazom, čovjek u narančastoj kabanici prilazi kamenoj kući pod snijegom koja odražava jedino neboje — crnu i bijelu, sve nabrojeno, motivi su koji pričaju neku hrvatsku varijantu Gospodara prstenova. Nostalgičar Jelenski svakoj fotografiji daje naziv, što ima svoje opravdanje u cijelom projektu viđenja mjesta u kojem čovjek može vidjeti svoju dušu. Jelenski ima tako potpuno pravo da svojem viđenju da i svoje ime. Suhe grane koje nepravilno vire iza suhozida, asocirajući na bodlje ili Isusovu krunu od trnja, Jelenskog jednostavno navode da fotografiju nazove Muka, iza stakla posuta kapljicama nalazi se crkva, a cijelu fotografiju Jelenski naziva Isusove suze, dvije stijene pokrivene snijegom s pozadinom ružičastoga neba postaju Ljubavnici. Iza svakoga naslova, tako, krije se jedna od važnih osobina rockera Željka Jelenskog — duhovitost. Tomislav Rastić uravnotežuje sve pristupe, dodajući svim stilovima jedan koji je realističan, jednostavan i topao. Bez pretjerivanja, fotografira stvari koje u Lubenicama jesu u svojoj pročišćenosti, u bistru svjetlu, dovoljne da bi odražavale u Lubenicama — Lubenice. Logično rješenje kojem su se utekli autori projekta jest da su manji dio fotografija ostavili u galeriji, dok je veći dio fotografija izložen vani, na zidovima kamenih kuća, omogućujući da Lubenice pokazuju same sebe transparentno — na sebi, posjetitelju čim uđe u gradić, istodobno mu omogućujući da ih vidi očima drugih — autora. Svi posjetitelji Lubenica tako vide i izložbu, a sama izložba počinje djelovati i na mjesto Lubenice, dodajući im kulturu, zbivanje. Autohtonom mjestu, iz kojeg su ljudi neprekidno oko četiri tisuće godina gledali more, pridružuju, tako, još jedan sadržaj, osim glazbenih Lubeničkih večeri, prepoznajući gradić koji bi poput mnogih sličnih gradova u Hrvatskoj mogao značiti nešto drugo osim masovnoga široko konzumeritičkog turizma. A to je izvornost, jer neku ljepšu zamjenicu za tvrdu medicinsku riječ autentičnost još nismo pronašli. Sljedeće je mjesto otkrića četvorice autora Lonjsko polje, a slijedi Pelješac.

Dina Ivan