ODLAZAK U PLAVETNILO

Potpisujem sve što je plavo, In memoriam Anto Jerković 1958 — 2005, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 1 — 11. rujna 2005.

ODLAZAK U PLAVETNILO

U znak sjećanja na prerano preminula umjetnika Antu Jerkovića MSU u Zagrebu u suradnji s Jelenom Perić priredio je neobičnu izložbu. Riječ je o izložbi o izložbama koje su bile, koje su se odigrale u nekom drugom vremenu, a uglavnom i u nekim drugim prostorima

Svojevrsna virtualna retrospektiva Jerkovićeva rada predstavljena je s pomoću fotografske dokumentacije instalacija, ambijenata i intervencija — izložaba koje su nastale kao umjetnikova reakcija na konkretno mjesto i vrijeme, koje su koncipirane kao nešto privremeno, a ne vječno, te su i završile svoj život, ostavivši za sobom samo sjećanje — nešto posredovano i iskonstruirano. Muzej tako ovaj put ne nudi posjetiteljima doživljaj, odnosno iskustvo umjetnosti, nego tek fragmente sjećanja, podsjetnike na prolaznost i suočavanje s osjećajima nostalgije i nedostatnosti. Izložbom se tako razotkriva neprilagođenost muzejskog sustava suvremenim umjetničkim htijenjima, odnosno umjetničkim radovima koji se opiru muzejskom okamenjivanju namjernom vremenskom i prostornom ograničenošću. Privremenom, krhkom i slučajnom egzistencijom ti radovi izrekli su upravo bitne stvari o životu samu.

Praznina koja oslobađa

Anto Jerković na umjetničkoj se sceni pojavio sredinom osamdesetih slikama bliskim enformelu, a već 1988. otkrio je plavu boju, koja je otada glavna fascinacija i svojevrstan lajt–motiv cjelokupna njegova stvaralaštva. U njoj je, kao boji neba te time i simbolu duhovnog i mentalnog, beskraja i apsoluta, pronašao savršeno sredstvo za svoja nastojanja materijalizacije duhovnog. Opsesivna uporaba plave boje može se shvatiti i kao citat radova Yvesa Kleina iz šezdesetih, pri čemu je riječ o integriranom, usvojenom citatu, koji je postao životni moto i bitno određenje i Jerkovićeve umjetničke filozofije. Takvim postupkom ogoljena je činjenica da se svaki identitet zapravo i gradi posudbom od raznih drugih — svjesno ili nesvjesno odabranih — modela i uzora. Jerkovićeve riječi: »Potpisujem sve što je plavo« ne znače da se smatra izumiteljem ni vlasnikom svega plavog, nego da sve plavo osjeća kao nešto blisko, da pronalazi sebe u svemu što je plavo. Osim plave boje, bitna su i česta karakteristika Jerkovićevih radova verbalni elementi, odnosno citati nekih temeljnih filozofskih pojmova (bog, univerzum, teorija, praksa, subjekt, objekt, tijelo, duh, smisao, ništa). No, dok je klajnovsko plavetnilo prigrlio kao nešto intimno svoje, prema riječima je, koje mu očito nisu dale primjerene odgovore na bitna pitanja, zauzeo kritičko stajalište, što je rezultiralo i nihilističkim karakterom radova. Smještajući ih u kontekste koji poništavaju njihovo značenje (u prostor tržnice, na građevinske otpatke, u isti koš s neonskim reklamama i balonima) obračunao se s ispraznošću velikih riječi i došao do — možda oslobađajuće — praznine. Jerkovićeva redukcija i askeza, odbacivanje svega suvišnog u opsesivnoj težnji za bitnim, višekratno su se manifestirali i kao sustezanje od gotovo svake akcije, u radovima u kojima važnu ulogu ima prepuštanje slučaju i nastojanje da se posjetitelje aktivnije uključi u rad, kao i učestalo korištenje ready–madea. Umjetnik nije biće akcije, nego prije svega kontemplacije, umjetnost ne čine predmeti nego ideje koje se na njima projiciraju — podsjeća nas gotovo svaki segment Jerkovićeva umjetničkog puta. A plavi beskraj može biti smisleniji od gomila i gomila riječi.

Svjetlana Sumpor