O glazbi u (ne)čistim silama

Baštineći znanje i iskustvo nekoliko naraštaja prve hrvatske gradionice orgulja, harmonija i glasovira, i dvanaesto izdanje festivala Heferer na djelotvoran je način spojilo stara, restaurirana i rekonstruirana povijesna glazbala s onima nastalim u radionici majstorske obitelji

Gotovo je, čini se zauvijek, i s oazom možda i umjetno održavana posljednjega mira podno zagrebačkoga kulturnoga neba, gdje sada i glazba napredno hita prema svojima svakako izvanglazbenim korijenima s tajkunsko–novčanima i sličnim mutacijama! I upravo su sjene i zanimljivih i vrijednih programskih odrednica drugoga Zagrebačkoga baroknoga festivala, ali i japansko–meksičkoga iskoraka Zagrebačke filharmonije, porodile svježu temu za sezonu »kiselih krastavaca«, a novinski stupci i elektronički medijski pipci zdušno su jašući od Saše (Britvića) do Điđija (Šuteja), otkrivali priču o (ne)čistim silama gradskih, navodno visoko sofisticiranih institucija, posvema prirodno pohranjenih u džepovima ništanepitajućih poreznih i prireznih obveznika. Struka će, dakako u lepezi od slova zakona do riječi morala, možda jednom i reći svoje (u staro–novoj trakavici primjerice, s baletnim Bogdanićem i direktorsko–intendatskim malinama Juranićem i Tarbukom, zakonodavac je presudio: lijepe minuse zagrebačkoga HNK bratski će, gotovo po pola, sanirati država i grad — čitaj: građani!). I zato je odzvuk srpanjske Nightmare in Venice još jačim praskom na vidjelo dana uz blistav nastup londonskoga kvarteta Red Priest, katapultirao i noćnu moru Zagreba sa svim neželjenim slikama i ozbiljnim posljedicama. Red (tuđega) znoja i (tuđih) suza još je jednom tako bez rada, reda i discipline pogodio u sridu od igre ispod žita, a neugodan zadah dugo će cvileći narušavati dobro ugođene kajde putujućih družina sa svih ujedinjeno–razjedinjenih ukusa.

Bez jasna motiva

A baš su oni, ti baroknim ruhom nominalno određeni, a u praksi i poništavani ukusi s Griča i Kaptola, znatno odredili i tijek dijela posljednjega izdanja zagrebačkoga ljetnoga festivala. U festivalu festival bez jasna motiva i u liku i djelu Koncertne direkcije Zagreb kao glavne organizatorice svih glavnih gradskih zbivanja, s jedne je strane, naime, udarnome ZABAF–u pridružio i stilski nedefinirane Ljetne večeri, da bi s druge, u istome baroknome trenutku, epohi kitnjastih, vitičastih ukrasa, pribrojio i glazbeno mlad, još asketski svijet srednovjekovnih kantora i pjevača za Machautovu Messe de Notre–Dame. I tako su, rame uz rame, i umjetnost 14. stoljeća s pripadajućom Ars novom na način nizozemskih vokalista Schola: Machaut, ali i još dublja, neotkrivenija europska prošlost s izvora glagoljske tradicije u jednoglasno i lažno dvoglasno pjevajućih Hrvata, a u suvremenoj provedbi nacionalno mješovita ženskoga sastava Dialogos sa sjedištem u Parizu, pod istim nazivnikom pohodili carstvo od zagrebačkoga novobaroka, gdje (ne)čiste sile mraka i ponešto svjetla u ponajboljoj maniri Piersa Adamsa i njegovih riđokosih (vivaldijevskih) uzoraka, ruše nakaznost jalova pogleda na izmišljenicu od povijesno obaviještena udaranja u nazoviautentičnu baroknu žicu. Toliko o non vibrato, non legato i tko zna kakvoj sve ne lobotomiji ravna tona u zoru razbuđena čovjeka i žene mu od srca i duha, o kojima će otočki Red Priest propjevati kao od majke rođen sa svim slabostima u bujnim slapovima na vrline javne i tajne. Sjajno se krećući pozornicom na kojoj će i ondašnja (i politička) scena ljubiti (ne)čiste sile o računu spletkama slabo doraslih slušača, Adamsovi igrači pod kukuljicom su crnom k'o noć odživjeli život u putokazu širom zatvorenih očiju. I ondje i tamo gdje staro grli novo, a mistično dotiče predsmrtnost Tondalove fantastične vizije o pjevu anđela i svjetla.

Turističke diple

Prostorno i vremenski raspršena zbirka koncertnih domjenaka po Gornjemu i Donjemu gradu, pak, ciljano je puhala vjerojatno ponajprije u turističke diple, a kako su se o Zagreb nam dragi sada očešali čak i izvaneuropski nomadi, i Ljetne su večeri s različitim tuzemno–inozemnim solistima i sastavima, ispunile svoju (pitanje je koliku, neće valjda biti nemoralno–nečistu) poslovnu zadaću. Zvonkost Le Parlament de Musique, Red Priest, Kvarteta Purcell, Le Poe` me Harmonique ili Baroknoga orkestra Europske Unije s hrvatskom uzdanicom sve jačega i svjetskoga ugleda Renatom Pokupić kao gošćom, iz raspoloživih je fondova po pravilu tržišne ponude i težine iscrpla koliko je recimo i tražila, ali s očekivanim jamstvom zvjezdanih točaka sa staze najreproduktivaca za dobarokno glazbeno svetište. Po ostacima financijske (ne)moći stoga su i posljednjega ljeta Gospodnjega s uklonom u ranu jesen, a u istoj kući od Koncertne direkcije i ovdje sam siguran bez nečistih sila u leđa, pjevali i svirali probrani, a ništa manje zvjezdani sve–Hrvatice i sve–Hrvati u skromno oglašavanome, a kulturološki biserno vrijednome festivalu Orgulje Heferer. Baštinivši znanje i iskustvo nekoliko naraštaja prve hrvatske gradionice orgulja, harmonija i glasovira, utemeljene daleke 1849, i dvanaesto izdanje festivala Heferer na djelotvoran je način spojilo stara, restaurirana i rekonstruirana povijesna glazbala s onima nastalim u radionici majstorske obitelji iz Zagreba. Od Slavonije i Dalmacije sa Zagorom do Hrvatskoga zagorja i Zagreba, orguljalo se u muzikalnom društvo Borne Barišić, Ljerke Očić, Gorane Vidnjević Fabijanić, Krešimira Hasa, Marija Penzara, Borića–Andlera, a u pjevu i zovu većma barokno–romantične kajde slijedili su ih sopranistice Ivanka Boljkovac, Valentina Fijačko i Mira Vlahović, mezzosopranistica Aida Vidović, trubljač Krešimir Fabijanić te violinistica Laura Vadjon.

Sretni(ji) dani

I sve o trošku čini se zanemariva troška, a nezanemarive posvećenosti vlastitome poslu što bezbolno prelazi na crtu čistog muziciranja bez nečistih sila. I eto (novoga) dokaza o velikome koraku od male sredine koja to i ne mora biti, a kojoj i umjetnici s popisa kao djelića galerije s hrvatskoga glazbenoga mozaika daju nemali prinos. Burovitu ljetu rekao bih usprkos, na čije ću kiše i munje s ravelovskom krivotvorinom za orkestraciju (ne)čistih sila, barem jednom i barem sa staze izmaštane budućnosti, odmahnuti rukom i uz lakonski pozdrav nazdraviti glazbi od sretni(ji)h dana.