Na trgu pjesnika

Na trgu pjesnika

I po ovogodišnjoj, petnaestoj po redu, poetskoj energiji koju je zračilo s kamene Pijace u Selcima recentno hrvatsko pjesništvo, posve je izvjesno da će ovaj po svemu izniman i važan festival poezije nastaviti sve većim prinosima obogaćivati i pjesništvo i jezik u kojemu se to pjesništvo pojavljuje te njeguje i kao ča i kao kaj i kao što

I ovoga srpnja, petnaestu godinu zaredom, održana je Croatia rediviva u Selcima na Braču. To je svehrvatska večer poezije Ča–kaj–što, manifestacija koju je 1991. utemeljio liječnik, pjesnik i diplomat dr. Drago Štambuk i na kojoj pjesnici iz cijele Hrvatske recitiraju svoje pjesme na čakavskom, kajkavskom i štokavskom narječju. Croatia rediviva zapravo je festival hrvatskoga pjesništva koji je s vremenom postao najveća književna večer na otvorenom u Hrvatskoj. U skladu s tradicijom toga festivala poezije, žiri sastavljen od tri dotadašnja laureata na kraju festivalske večeri ovjenčava jednog od sudionika festivala maslinovim vijencem, dakle ne lovorom (laurus nobilis), što je još jedna od brojnih osobitosti ove po mnogočemu iznimne pjesničke manifestacije. Na taj način izabrani pjesnik postaje poeta oliveatus. Osim maslinova vijenca novoproglašeni poeta oliveatus stječe čast da se na jednoj od mramornih ploča na Zidu od poezije (Zid od versi), koji je smješten na središnjem trgu u Selcima, ukleše nekoliko njegovih stihova, najviše četiri, uz ime i godinu ovjenčavanja. Zbog propadljivosti prirodnoga maslinova vijenca utemeljitelj festivala dr. Drago Štambuk ustanovio je 1997. Zid od poezije i na njemu je četrnaest mramornih ploča ovjenčanika, koje je od bračkog kamena izradio Joško Mošić, a upravo dok ovo pišem pridružuje im se i petnaesta. Desetero ovjenčanih pjesnika predstavljeno je do sada u dvije zbirke poezije, Maslinov vijenac 1 i Maslinov vijenac 2, a uskoro će se objaviti i zbirka pjesama Maslinov vijenac 3, u kojoj će biti zastupljene izabrane pjesme petero oliveata, ovjenčanih pjesnika i pjesnikinja od 2001 do 2005.

Brojnost sudionika

Na ovogodišnjem festivalu nastupilo je gotovo najviše pjesnika u proteklih petnaest godina. Na središnjem trgu u Selcima (Trg Stjepana Radića), na popularnoj Pijaci, nakon prošlogodišnje oliveatkinje Sonje Manojlović svoje stihove recitirali su pjesnici iz svih krajeva Hrvatske ovim redom: Nevenka Nekić, Fabijan Lovrić, Darija Škunca–Klanac, Zoran Kršul, Tomislav Milohanić, Saša Meršinjak, Marica Buratović, Zora Birimiša, Tatjana Radovanović, Vlasta Vrandečić–Lebarić, Ivo Kalinski, Tihana Jendričko, Tomislav Bajsić, Dragica Vranjić–Golub, Jakša Fiamengo, Maja Gjerek–Lovreković, Milko Valent, Božica Zoko, Marina Čapalija, Mladen Machiedo, Luko Paljetak, Drago Štambuk, Delimir Rešicki i Neva Kežić. Stotine ljudi, mještana i turista, u toploj srpanjskoj noći na velikom kamenom trgu kojim dominira kamena crkva Krista Kralja, najveća crkva na Braču, a možda i na svim jadranskim otocima, u dubokoj tišini satima je slušalo poeziju i svakog pjesnika ispratilo snažnim pljeskom. Ovogodišnji pjesnički festival u Selcima na Braču, iznimno uspjela 15. Croatia rediviva, čiji su nositelji KUD Hrvatski sastanak 1888. — Selca, Župni ured Selca, Općina Selca i Društvo hrvatskih književnika, vodio je već uigrani tandem Jakše Fiamenga i don Stanka Jerčića, selačkog župnika posljednjih 27 godina, od ove godine hvarskoga dekana i župnika u Jelsi, koji je neposredno prije početka festivala održao misu za pokojne književnike u nedavno obnovljenoj staroj crkvi, svetištu Gospe od Karmela. Na kraju uzbudljiva festivala, pjesničke večeri usred bijele kamene rapsodije Trga Stjepana Radića, koji već mnogi nazivaju Trgom pjesnika, žiri sastavljen od tri dosadašnja laureata odnosno oliveata (omaslinjenika) povukao se te nakon kratka vijećanja obznanio da se ove godine maslinovim vijencem ovjenčava pjesnikinja Tatjana Radovanović iz Gdinja na Hvaru, koja godinama živi u Parizu i pjesme piše uglavnom, kako kaže, u metrou. Pjesnikinju epskog nadahnuća i zgusnute metaforike ovjenčao je stalni član žirija dr. Drago Štambuk, utemeljitelj festivala poezije i poeta oliveatus iz 1992. S maslinovim vijencem na glavi ovogodišnja oliveatkinja, pjesnikinja nepresušne izvođačke energije, recitirala je nadahnuto još jedanput svoje stihove kojima je okrunila festival svehrvatske poezije Ča–kaj–što u tonu izvrsne rodne čakavštine. Nakon toga uslijedila je za sve sudionike festivala svečana večera na terasi ispred restorana Ruzmarin, dok je dalmatinska klapska pjesma odjekivala Pijacom duboko u noć započevši pjevanje popularnom ljubavnom pjesmom Da te mogu pismom zvati. Zvuci lokalnog sastava i klapskih pjesama prizvali su u sjećanje da su tijekom petnaestogodišnjeg trajanja na festivalu pored klapa nastupili glazbenici Dunja Knebl, Arsen Dedić i Lidija Bajuk, kao i nadu da će na budućim festivalima uz pjesnike nastupati ponovno izvođači glazbe, osobito one koja njeguje etnousmjerenje ili tradiciju uglazbljene lirske pjesme.

Bogata tradicija Selaca

Budući da je Croatia rediviva postala nezaobilazna tradicija javnoga izvođenja onoga recentnoga ča–kaj–što hrvatskog pjesništva i o kojoj je razmjerno malo pisano s obzirom na sve veće bogatstvo, raznovrsnost i kvalitetu poezije koju prezentira, evo i nekoliko riječi o mjestu događanja i o utemeljenju festivala. Selca, malo mjesto klesara, težaka, zanatlija, biskupa i pjesnika, smješteno na istočnom dijelu Brača, svakako su jedno od najzanimljivijih mjesta na Braču, osobito od 1888, kada je osnovano kulturno, umjetničko i literarno društvo Hrvatski sastanak. Kulturna pregnuća Selčana urodila su svakovrsnim akcijama pa se danas mogu pohvaliti doista impresivnim sastavom spomenika. Tako je u Selcima 1911. podignut spomenik, prvi u svijetu, ruskom književniku Lavu Tolstoju (kipar Jaroslav Barda). Također prvi u Hrvatskoj postavili su Selčani 1938. spomenik Stjepanu Radiću, čiju je bistu napravio Antun Augustinčić. Nakon njega i Ivan Meštrović pridonio je kulturnom identitetu Selaca kada je 1956. za novu župnu crkvu Krista Kralja napravio i darovao joj veliki kip Srca Isusova (2, 10 m) izliven u bronci od topovskih čahura, postavljen u prezbiteriju i u kamenoj verziji na pročelju crkve između kipova Sv. Ćirila (Karmen Štambuk) i Sv. Metoda (Paško Čule). Osebujan osjećaj za spomeničku kulturu pokazali su Selčani i 1993, kada su, jasno prvi u svijetu, podigli spomenik još živućem njemačkom političaru Hansu Dietrichu Genscheru, kao i 1996, kada su podigli prvi spomenik u svijetu živućem papi Ivanu Pavlu II, zapravo skulpturu u naravnoj veličini u izvedbi akademskog kipara Kuzme Kovačića. Isto tako, u svojevrsnoj aleji političara smještenoj iza velike župne crkve, bisti Hansa Dietricha Genschera iz 1993. pridodali su mještani 2002. biste dr. Franje Tuđmana i dr. Aloisa Mocka, a pokraj nove knjižnice podigli su te iste godine spomenik filantropu i prvom općinskom načelniku Selaca Tomi Didoliću. Na središnjem trgu postavljena je i spomenploča slovačkom književniku Martinu Kukučinu (Matej Bencur), koji je živio i radio kao općinski liječnik u Selcima, a u privatnoj zbirci Ive Vukovića, koji svake godine za festival Croatia rediviva izrađuje maslinov vijenac od maslinovih mladica, nalazi se reljef u bronci Janka Polića Kamova. Taj iznimno uspio reljef izradio je 2002. po poznatoj fotografiji Kamova, jedinoj kako se čini, mladi varaždinski kipar Nikola Šanjek. Uz taj najnoviji uradak likovne umjetnosti napravljen u Selcima, u staroj pak crkvi nad glavnim oltarom može se razgledati kip Gospe od Karmela nepoznata autora iz 1850. Doista, Selca su puna spomenika, bista, spomenploča, skulptura i reljefa, ali ipak Selčani su, doslovce svojim rukama, podigli najveći spomenik sebi sagradivši na velikoj Pijaci monumentalnu župnu crkvu Krista Kralja, rađenu od 1921. do 1948. u istočnoromanskom stilu po nacrtu austrijskog arhitekta Adolfa Schlaufa, čiji zvonik (45 metara, potpuno dogotovljen 1955) dominira mjestom i cijelom okolicom. Priču o spomenicima i crkvi spomeniku upotpunjuje zanimljiva koincidencija, osobito zanimljiva katoličkim vjernicima, naime to da su tri hvarsko–bračko–viška biskupa zaredom iz Selaca. To su Andro Štambuk, Celestin Bezmalinović i sadašnji Slobodan Štambuk, 55. biskup te biskupije, koji je 1998. nastupio na festivalu svehrvatske poezije Croatia rediviva recitirajući svoje stihove.

Matej Bencur i Selca

Osim spomeničke, lokalne likovne kulture općenito i visokih dosega u mediteranskoj arhitekturi kamena, osobito u gradnji palača (palače Štambuk i Didolić primjerice, sada nažalost ruševne, jer su stradale u požaru 1943, kada su Talijani za odmazdu spalili Selca), Selca su poznata i po živoj brizi za knjigu, osobito od osnutka Hrvatskoga sastanka 1888. U takvoj poticajnoj sredini ugledni slovački pisac Matej Bencur (1860–1928.), objavio je pod pseudonimom Martin Kukučin roman Dom u strani (Dom v stráni) u kojem je opisao život u Selcima. Možda to i nije čudno ako znamo da se zaljubio u lijepu Selčanku Pericu Didolić, oženio je pa kao i mnogi Selčani, nuždom potaknuti, otputovao s njom u Patagoniju, opet među Hrvate, i tamo napisao megaroman Mati zove (Mat' vola) o iseljeničkom životu Hrvata. Dodatna je zanimljivost da je autor njegova spomenika u Punta Arenasu upravo Ivan Meštrović, koji je u Selcima izradio veliki kip Srca Isusova o kojemu je već bilo riječi. Nakon Prvoga svjetskoga rata Kukučin se vratio u Hrvatsku i umro u Lipiku 1928. Također, kada je o književnosti riječ, dvadeseto stoljeće iznjedrilo je u Selcima mnoštvo pjesnika, primjerice Nikolu Nižetića (1885–1964), Zlatana Jakšića (1924), kojega s punim pravom nazivaju bardom čakavskoga pjesništva, Antu Nižetića (1924), Nevu Kežić (1948), Dragu Štambuka (1950), najistaknutijega te najplodnijega pjesnika rodom iz Selaca, koji piše uglavnom na hrvatskom književnom standardu iako u svojim brojnim knjigama pjesama eksperimentira i s čakavštinom na vrlo osebujan način, te najmlađega Sinišu Vukovića (1973), koji, čini se najozbiljnije, nastoji oko revitaliziranja i poetskog obogaćenja selačke varijante čakavštine.

ča–kaj–što poezija

U tom bogatom kulturnom kontekstu Selaca, a uoči Domovinskoga rata i političkom, neposredno prije Krvavog Uskrsa 1991, dr. Drago Štambuk utemeljio je i djelatno pokrenuo prve baštinske dane Croatia rediviva, odnosno svehrvatsku večer poezije nazvanu jednostavno Ča–kaj–što. No, zbog praktičnih razloga, od 1992. taj festival hrvatske poezije održava se u srpnju, prvoga vikenda nakon mjesne fešte Gospe od Karmela 16. srpnja, koja je s vremenom postala ne samo religijsko–pučka svečanost nego i svojevrsna turistička atrakcija Selaca. Slijedeći svoju ideju o trojezičnosti hrvatskoga jezika (čakavski, kajkavski i štokavski), kao i ideju o obnovljenoj Hrvatskoj (Croatia rediviva), ponesen i ne samo kao diplomat domoljubnim nabojem protesta zbog nadolazećeg rata, Štambuk je te ideje uspio djelatno sažeti i oblikovati kao festival poezije par excellence. Jasno, uz razumljivu funkciju nepokorenosti za vrijeme Domovinskoga rata (1991–1995) manifestacija Croatia rediviva slijedila je osnovnu ideju: bogatom baštinom hrvatskoga jezika, a u živoj izvedbi, pridonijeti revitalizaciji svih hrvatskih jezičnih idioma, osobito čakavskog i kajkavskog, pa i njihovu mogućem miješanju povezanom s idejom o mogućoj koineizaciji (Štambuk). O toj uzbudljivoj kulturološkoj pustolovini, isprva i političkoj, iscrpno je izvijestio dr. Drago Štambuk u nadahnutu predgovoru knjige pjesama Maslinov vijenac 2 (2001).

Završavajući ovaj tekst o jednogodišnjem okupljanju pjesnika koji pišu na tri hrvatska jezika, čakavskom, kajkavskom i štokavskom, najvažnije je istaknuti činjenicu da je manifestacija Croatia rediviva nakon petnaest uspješnih godina postala živa tradicijska svetkovina recentnoga hrvatskog pjesništva, festival poezije u punom smislu te riječi, najveća književna večer na otvorenom u Hrvatskoj, čije se nemalo značenje ogleda i u imenima stotinjak pjesnika različitih poetika iz svih krajeva Hrvatske koji su do sada nastupili na festivalu, kao i u imenima pjesnika koji su do sada dobili maslinov vijenac i čiji su stihovi trajno uklesani u Zid od poezije (Zlatan Jakšić, Drago Štambuk, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Ivan Golub, Vlasta Vrandečić–Lebarić, Slavko Mihalić, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Mrkonjić, Petar Gudelj, Sonja Manojlović i Tatjana Radovanović). I po ovogodišnjoj, petnaestoj po redu, poetskoj energiji koju je zračilo s kamene Pijace u Selcima recentno hrvatsko pjesništvo, posve je izvjesno da će ovaj po svemu izniman i važan festival poezije nastaviti sve većim prinosima obogaćivati i pjesništvo i jezik u kojemu se to pjesništvo pojavljuje te njeguje i kao ča i kao kaj i kao što.

Milko Valent