Na razmeđi svjetova

Na razmeđi svjetova

Među najatraktivnijim naslovima svakako se izdvaja Miyazakijev animirani Howlov pokretni dvorac (Hauru no ugoku shiro, 2004) sa zapletom koji se stalno sve više i više produbljuje, ali i širi i buja uvijek novim i sve neobičnijim likovima. Film je vizualno upravo nevjerojatan, beskrajno maštovit, prepun studioznih detalja, prštavih i neprestanih invencija

Netom rascvjetala, u artističkim krugovima vrlo in azijska kinematografija, u dva nam se tjedna predstavlja s jedanaest relativno recentnih, no mahom vrlo važnih naslova, od kojih je među najatraktivnijima svakako Miyazakijev animirani Howlov pokretni dvorac (Hauru no ugoku shiro, 2004). Riječ je o pravome malom užitku tipično Miyazakijeva senzibiliteta (iako uprizorenom prema fantasy–romanu Britanke Diane Wynne Jones). Film je vizualno upravo nevjerojatan, beskrajno maštovit, prepun studioznih detalja, prštavih i neprestanih invencija, sa zapletom koji se stalno sve više i više produbljuje, ali i širi i buja uvijek novim i sve neobičnijim likovima, začudnih animiranih kompozicija, s neizbježnom fuzijom nadrealnog sa svakodnevnim, fantastike sa filozofsko–mističnim, refleksivnom, energičnom i nemirnom, očaravajuće ljupkih svjetova, snovitih pokreta, neodgonetnutih pitanja, iskričavom i inteligentnom, nemjerljive vizualne zaigranosti i apsorpcije detalja, čistoga dizajna i evokativne slikovnosti, baš kao i sofisticirane priče koja uza svu težinu i mračnost kakvu pronosi u svakom trenutku vjeruje u iskupljujuću moć bezuvjetne ljubavi i dobrote.

Ta moderna bajka, možda bliža odraslima negoli djeci, prepuna je transformacija, preobrazbi i tajni. Njezina je forma izrazito fluidna, podložna stalnim mijenama — ne samo obličja likova bića, nego i predmeta i lokacija, krajolika, što stvara uistinu osebujan, snovit i neviđen efekt; sadrži tako od svačega pomalo, a opet je samo sebi svojstvena (reminiscencije Čarobnjaka iz Oza tako evocira Repoglavi, Petra Pana sama uloga Sophie kao svojevrsne Wendy izgubljenim dječacima iz pokretnoga dvorca, a općepopularna i neizbježna Harryja Pottera motiv čarobnjaštva).

Kletva vs. ljubav

Djelo je to prepuno motiva prerušavanja, skrivenih identiteta i bačenih čini, toliko poznatih iz europske tradicije — od zatočenja u tijelu a nedefinirana čudovišta ili životinje pa do onog u kožu neugledne ili stare osobe (među drugima možda je najpoznatija francuska pripovijetka Starica i vitez, u kojoj zatravljena starica zapravo biva djevojkom i svi žive hepili ever after); preko relokacije pojedinčeve životne snage, najčešće srca, kao središta pojedinca, njegove latentne ličnosti, ali i implicitne savjesti (sjetimo se samo Ribara i njegove duše) na neko drugo mjesto (vrh planine, jaje, zlatni kavez) — u ovom slučaju u vatru (u istočnjaka ujedno i ekvivalentan element srca); ali i otkrivanje tajne pravog identiteta ženika, poznata još iz grčke mitologije (Eros i Psiha) preko motiva Modrobradog, do raznolike i bogate britanske, francuske, nordijske, slavenske predaje. Tako je i mladi čarobnjak Howl pod kletvom i kao takav dualne, ljudsko–animalne naravi, čovjek–ptica; baš kao što je i sama junakinja zarobljena u dvojnosti staračkoga tijela na svom spiritualnom putovanju i onoga mlade djevojke u zbilji. Miyazake je i inače redatelj nesporno nadahnut staricama (posebice se ističe sjajna ambigvitetna čarobnica Yubaba, ekvivalent slavenske Mokoš iz Avantura male Cihiro); možda i oprekom mladost/starost, koje su najidealnije kada se vrlinama nadopunjavaju; odnosno starošću kao znakom mudrosti i vrlosti ili možda prefiguracije besmrtnosti. Svime se provlači i antiratna potka, te to djelo bogato političkim, socijalnim a prije svega emotivnim podtekstom s kompleksnim snovitim likovima i zbivanjima ostaje svega korak do savršenstva, od kojega ga dijeli ponešto zbrzani rasplet i nepotrebno oduljenje radnje barem petnaestak minuta.

Aluzivno vs. implicitno

Poprilično dobar dojam, no ni upola kao Dvorac, ostavila su i ostala tri naslova iz prvoga tjedna prikazivanja Revije. Prvi od njih horor je Oko (Jian gui, 2002) kontroverzne hongkonške blizanačke braće Pang (Oxidea i Dannyja). Riječ je o istinski zastrašujućem tretmanu netvarnoga svijeta koji nakon operacije vidi nekoć slijepa djevojka. Rudimentarno tako dijeleći premisu s poznatijim M. Night Shyamalanovim Šestim čulom, Oko je ipak film posve drukčijega senzibiliteta. Naime, iako sjajan i nemjerljivo nadmoćan u sekvencama čiste strave (koje na osjetila djeluju mahom sugestijama, tek sporadično namjernim šokovima, te se kao najjačim adutima koriste začudnim zvukovima, glasovima neprimjerenim tijelima kakvi se ne očekuju i slično), Oko je znatno slabije u ocrtavanju junakinjina duševnog života pri gubitku mjesta u orkestru odnosno najslabije u njezinim odnosima s okolinom, posebice onom ljubavnom. Stoga se postavlja pitanje da li je dobra, poštena strava u žanru horora, koja istinski isprepada — čak i ako se ostali dijelovi mogu iščitati kao mršava priča, loša gluma, nedinamična naracija, blijeda ljubavna priča, ono što je dovoljno da bi se film proglasio izvrsnim. Jer, ukoliko bi to bilo mjerilo, Oko svojstvom proganjanja nakon gledanja svakako pripada među najodličnije primjerke žanra. Njegova uvjerljivost u tom segmentu svakako se može zahvaliti i samoj istočnjačkoj kulturi i tradiciji iz koje potječe, a koja prihvaća i priznaje onostrano i koja je sklonija jezi izazvanoj aluzijama negoli slasherima s litrama krvi koji su na zapadu, nažalost, sami sebi postali svrhom.

Suvremeno vs. klasično

Izrazito drugačiji i snažno vezan uz pitanje prenagla pozapadnjivanja Kine jest i film Svijet (Shijie, 2004) jednog od najvažnijih mlađih suvremenih redatelja Jia Zhangke. Nesporno inovativan, no i vrlo oslonjen na improvizaciju u sporu, gotovo dokumentarističko–eksperimentalnom pristupu, pomalo predug u očiglednoj difuznosti i repetitivnosti, nefokusiran i spora ritma, Svijet je uistinu djelo koje se jednostavno svidi ili ne svidi, povuče ili odbije potencijalnoga gledatelja. Film je to koji otužnim, lažno glamuroznim tematskim parkom s minijaturama svjetskih arhitektonskih djela prikazuje urbano otuđenje, iluziju slobode, ali i cijenu globalizacije. Jedan drugi, gotovo u holivudskoj maniri rađen, vrlo pitak, humorom prožet, lako gledljiv, posvemašnje obiteljski film starinskoga, klasičnoga načina filmskog pripovijedanja jest ovogodišnji japanski nominant za Oscara veterana Yojija Yamade — Sumrak samuraja (Tasogare Seibei, 2002). Smješten u 19. stoljeće feudalni ruralni Japan bushido–koda i rivalnih samurajskih klanova, Yamadin film zadržava elegičan, nježan, refleksivan ton i ne priklanja se modernome akcijskome trendu samurajskoga tarantinovskog revivala, Zatoichi samuraja Takeshija Kitana, ili Zwickova melodramatskog Posljednjeg samuraja. Yamada radije unosi svega dvije akcijske scene, priklanjajući se štovanju pradavnih vrijednosti, kao i promatranju skromna i samozatajna rada časna i rijetko divna lika, veličajnost čije se duše ipak otkriva, no nizom slučajnosti, nikad njegovom nametljivošću. Suzdržano i moćno glumi ga Hiroyuki Sanada, a najveća slabost koja bi se mogla prigovoriti filmu jest suvišna, pomalo infantilna doslo

vnost slike potkrijepljene u riječi. Ipak, ponad svega Sumrak samuraja vrlo je gledljiv i nenametljiv, ugodan film, s likom koji se ne zaboravlja lako. Sljedeći tjedan donosi još sedam zanimljivih naslova — dva iranska (I kornjače lete — Lakposhtha hâm parvaz mikonand Bahmana Ghobadija, 2004. i Psi lutalice — Sag–haye velgard Marzeiha Meshkinija, 2004), dva Kim Ki Duka (Samarićanka — Samaria 2004. i Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće — Bom yeoreum gaeul gyeoul geurigo bom, 2003), dva suvremena trilera (hongkonške Vijesti dana — Dai si gein Johnny Toja 2004. i južnokorejska Sjećanja na ubojstvo — Salinui chueok Joon–ho Bonga, 2003) te još jedan horor, koji i zatvara Reviju (južnokorejske Dvije sestre — Janghwa, Hongryeon Ji–woon Kima, 2003).

Katarina Marić