Motovun ne može biti Pula

Motovun ne može biti Pula

Hrvatskoj trebaju oba filmska festivala

Ne događa se prvi put da se čelnici motovunskoga festivala negativno izjašnjavaju o pulskom, no posljednje izjave, uključujući i smrtnu rođendansku želju, doista nadilaze sve dosad izrečeno. U kratkoj izjavi za »Globus« umjetnički ravnatelj Motovun Film Festivala Rajko Grlić rekao je da bi »za Pulski festival bilo najbolje da se ukinuo za pedesetu obljetnicu« te dodao »Zašto hrvatski film ne bi došao u Motovun?! Ovdje imamo logistiku za promociju, strane producente koji su zainteresirani za hrvatski film i još koješta. Sve ono što u Puli prođe bez odjeka ovdje bi bilo dočekano kao senzacija«. Osvrnut ću se, kao umjetnički ravnatelj festivala igranoga filma u Puli, na početku na iskrenost tih želja. Kao prvo, nitko ne brani Motovunskom festivalu da prikazuje hrvatske filmove, što on čini izborom svega dva ili tri ostvarenja — prošle godine filmovima 100 minuta Slave i Seks, piće i krvoproliće (čije je dovršenje, prema meni danoj izjavi direktora mađarskog filmskog laboratorija u kojem se izrađivala kopija, bilo odgodom dostave tona filma pomaknuto za dan kada — vidi slučaja — završava Pulski festival), a ove godine filmovima Pušća Bistra, Oxygen 4 i Ono sve što znaš o meni — koji nije bio odbijen u Puli, kao što je »Jutarnji list« dvaput netočno objavio, nego prihvaćen (čak i za posebni program ako ne bude na 35mm vrpci), nakon čega ga je Bobo Jelčić povukao. I kakav tretman imaju ti hrvatski filmovi u Motovunu? Pušća Bistra i Ono sve što znaš o meni prikazani su u 18 sati u kinu Bauer. Dakle, ne u kinu Trg (koje može primiti najviše 800 gledatelja), ne u kinu Barbacan (najviše 350 gledatelja), nego u dvorani koja može primiti svega 100 gledatelja! Jasno da je dvorana bila puna, ali kolika je to publika i kakva je to promocija hrvatskog filma? U Puli je Pušća Bistra prikazana na velikom platnu u Areni, pred nekoliko tisuća ljudi. Oxygen 4 prikazan je u kinu Barbacan, što je najveće kino što je ove godine dobio hrvatski film u Motovunu, ali u 1.30 ujutro! Doista reprezentativno. Ono sve što znaš o meni štoviše je, s obzirom da je službena projekcija bila nakon roka za odluke o dobitniku, žirijima sa stranim članovima bio prikazan bez engleskoga titla! Bilo bi lijepo saznati koji su to uspjesi postignuti u međunarodnom predstavljanju tih triju hrvatskih filmova u Motovunu. Nisam zapazio da je ijedan od tri hrvatska filma koje je Motovun odabrao dočekan kao senzacija. No, sudeći po mjestima prikazivanja i terminima, taj ih je festival srezao već u startu. Sve to dovoljno govori o iskrenosti Grlićeva prijedloga. Što se tiče praktičnih aspekata ideje o prebacivanju nacionalnog festivala iz Pule u Motovun, pulska Arena ima deset puta više gledateljskih mjesta nego motovunski trg, polustoljetnu tradiciju, vjernu publiku za hrvatski film (nerijetko i brojniju od cjelokupne hrvatske u kinodistribuciji), a da o prometnoj nepovezanosti Motovuna, smještajnim kapacitetima i ostaloj infrastrukturi i ne govorimo. Dodajmo tomu i tvrdnju da su neopisivo uporne tvrdnje nekih medija o tome kako Motovun ima više gledatelja od Pule besmislene, jer je čak i dvije tisuće ljudi u Areni daleko više od svih motovunskih prikazivačkih prostora zajedno, a pulski festival k tome traje tri dana dulje. Nešto prije Grlićeve izjave predsjednik Festivalskog savjeta Mike Downey u festivalskom je biltenu, u tekstu koji je objavio i u »Vjesnikovu« prilogu 7 dana privatnu dobronamjernu sugestiju da je ovogodišnji motovunski program »dobar i ambiciozan, možda malo preambiciozan« nazvao, ni manje ni više nego »kulturnim fašizmom«! Takvu eskalaciju netrpeljivosti u onih koji se kunu upravo u suprotne vrijednosti vrlo je argumentirano u prošlom »Nacionalu« osudio njegov kolumnist Damir Radić i Radićevu se tekstu doista nema što dodati. Iznimno cijenim i Motovunski festival i njegovu pionirsku ulogu u predstavljanju neholivudskog filma u Hrvatskoj i Rajka Grlića kao festivalskog ravnatelja i izvrsna redatelja (nakon što je prošle godine umjesto jednog otkazanog filma u Areni prikazan upravo Grlićev Samo jednom se ljubi, radujem se premijeri njegove Karaule), ali tim više se čudim izjavama protiv Pule, jer ona doista ničim ne ugrožava Motovun — svaki festival ima svoju publiku, termini se ne preklapaju, nego pozitivno dodiruju, a dobrih neholivudskih filmova bilo bi dovoljno i za deset ljetnih festivala. Dapače, ove sam se godine s motovunskim selektorom Juricom Pavičićem lako dogovorio oko svih stranih naslova, te mu putem svojih kontakata pomogao da dobije jedan film (Tarnation) koji mu dotad nije bio dostupan. Zašto? Zato što volim motovunski festival i ne vidim razloga zašto ne bih volio i Pulu i Motovun.

Zlatko Vidačković