Mostra nagradama ne vjeruje

Mostra nagradama ne vjeruje

Između čak devet velikih američkih premijera i niza neovisnih naslova pristiglih sa svih strana svijeta, venecijanski je festival ostao obilježen priznanjima dodijeljenim naslovima koji ne zaslužuju pozornost i rijetkim proplamsajima kreativnosti koja nije ovisila ni o razini produkcije, ni o dosadašnjem statusu pojedinog autora. Došlo je vrijeme da se propitaju kriteriji izbora i vrednovanja, kao i načini odnosa filmske umjetnosti prema zbilji koja je neizbježno okružuje, ali stari su politički čimbenici opet odnijeli prevagu

Potkraj ovogodišnjega Venecijanskog festivala pred umornom se publikom i napaćenim novinarima pojavila osoba zbog koje se isplatilo gotovo dva tjedna gledati osrednje filmove i prolaziti mučne sigurnosne preglede pri svakom izlasku iz tijesnoga kruga festivalskih kinodvorana. Došao je autor koji inače nikad ne izlazi iz skromna studija gdje već puna dva desetljeća stvara remek–djelo za remek–djelom, ne hajući ni za trendove ni za nagrade. Nije došao ovamo prije godinu dana, kad mu je Howlov putujući dvorac igrao u konkurenciji, a nije se pojavio ni na Oscarima prije dvije godine, kad su mu Avanture male Chihiro osvojile prvi Oscar za najbolji dugometražni animirani film dodijeljen nekom anime–ostvarenju. Ali došao je na Mostru. Hayao Miyazaki primio je Zlatnoga lava za životno djelo na svečanosti u dvorani gdje će samo dan poslije biti proglašeni pobjednici festivala. Primio ju je nevoljko, pravdajući se da je još itekako radišan (upravo radi na tri filma) i da u 65. godini života nije ni blizu zaokruživanju opusa. Diplomatsko umijeće Marca Müllera, umjetničkog ravnatelja festivala, pokazalo se presudnim: Müller je navodno objasnio Miyazakiju da je Clint Eastwood dobio drugog Oscara za najbolji film nakon istovjetna priznanja u Veneciji, pa je Miyazaki pristao na rijedak nenamjenski izlazak iz studija Ghibli. Stidljiv, tih i odmjeren na riječima, najuspješniji živi japanski redatelj objasnio je novinarima kako se njegova slava možda proširila svijetom zahvaljujući mediju DVD–a, ali on sam uopće ne posjeduje plejer: nikad nije čitao Junga, primjerice, ali vjerno prati suvremenu fantastičku prozu, i htio bi ekranizirati sva djela koja mu se sviđaju — ne samo Dianu Wynne Jones, autoricu Howla. Miyazaki je intuitivan, predan poslu, u izravnu razgovoru šarmantan i nenametljiv do te mjere da se čovjek treba štipati da ne zaboravi tko to sjedi pred njim. Dva su Miyazakijeva filma popratila dodjelu nagrade: Nausikaja iz Vjetrene doline (1984), njegova prva samostalno proizvedena velebajka, i Porco rosso (1992), beskrajno simpatična priča o jadranskim letačima u međuratnom razdoblju. Iako su glavni junaci filma Talijani, dobar dio radnje zbiva se i na hrvatskim otocima… tako da je teško shvatiti zašto film nikada nije došao do nas. Što ćemo: barem me Howl dočekao u kinu po povratku u Zagreb, pa nade još ima. Ali Mostra ne bi bila Mostra kad bi se zadovoljila samo davanjem priznanja životnome djelu japanskog animatora: uz Miyazakija, jednaku je nagradu primila i Stefania Sandrelli, što je bio tek prvi u nizu ustupaka lokalnom filmskom establišmentu.

Jahači na sigurne staze

Kao što znamo, Zlatnog lava za najbolji film ove je godine dobio tajvanski redatelj Ang Lee za Brokeback Mountain, sagu o dvojici stočara iz Wyominga vezanih fatalnom i nedopuštenom ljubavlju. Odmjeren, suptilan i pun razumijevanja prema svim likovima (Heath Ledger i Jake Gyllenhaal nose film, ali možda ganutljivije uloge daju Michelle Williams i Anne Hathaway u nezahvalnim ulogama njihovih supruga), to je vrhunski prinos Leejevoj karijeri, posvećenoj antropološkom razmatranju pomno promatranih sredina i karaktera koji ih nastavaju. Ipak, jasno je da će film ponajprije biti prosuđivan na osnovi opreke kaubojske sredine i gay tematike, dva pojednostavnjenja koja se nitko prije nije usudio tako izričito spregnuti u velikoj holivudskoj produkciji. S tog motrišta, neki bi Leeju mogli predbaciti i proračunato igranje na dizanje prašine. Kada se u obzir uzmu kriteriji dodjele ostalih nagrada, takav će argument još i dobiti na snazi. Lava za režiju i fotografiju dobio je tako francuski redatelj Philippe Garrel za Les Amants réguliers, trosatni film o studentskoj pobuni 1968. Glavnu je ulogu povjerio sinu Louisu, koji je sličnu građu apsolvirao u Bertoluccijevim Sanjarima. Ali Garrel stariji ne može Garrelu mlađem povjeriti čak ni priču o nesputanim užicima i jadima seksualne revolucije: Redoviti ljubavnici pretenciozna je i nekoherentna oda načinu života u onome varljivom ljetu, lišena svakoga stvarnog idealizma i usmjerena isključivo na dodvoravanje danas sijedim šezdesetosmašima. A oni danas sjede u foteljama velike većine europskih kulturnih ustanova, i nagrađivanjem ovakvih remek–nedjela dokazuju svoj status trula vlastodrštva, režima jednako okoštala poput onoga protiv kojeg su se borili. A da im shvaćanje svake složenije tematike ne prelazi granice slušanja ploča i uživanja kanabisa, pokazali su dodjeljivanjem Velike nagrade žirija Abelu Ferrari za film Mary. Ferrara, koji odavno nije snimio bitan film, htio je valjda reći nešto o stanju vjere u ovom vremenu u nekoliko usporednih priča. U jednoj glumica koja je upravo tumačila Mariju Magdalenu u vrlo osrednjoj ekranizaciji Evanđelja dobiva potrebu otputovati u Jeruzalem. U drugoj redatelj i tumač uloge Isusa biva izložen javnom progonu zbog svog filma — vjerojatno zato što je osobno gad, jer svi prizori koje vidimo ne sadrže ni tračak potencijalno kontroverzne osobnosti. U trećoj voditelj TV–emisije o stanju vjere danas, s raspravama o apokrifnim novozavjetnim tekstovima, prolazi privatnu krizu zbog teške trudnoće supruge kojoj nije vjeran, pa u trenutku prosvjetljenja zaključuje da nikakva propitivanja vjere ne smije biti. To je sve. Tako Ferrara filmski obrađuje temu krize duha, neprijeporno prisutne u našem vremenu. Mary nije film, nego esej, etički i teološki loš esej. Ali snimljen u talijanskoj produkciji i, hej, eto mu vrijedna priznanja na Mostri.

Velika Gospa Osvetnica

Marijanska tematika, to veliko katoličko otajstvo, bitnu ulogu ima i u boljem, uobičajeno osebujnom filmu Espelho mágico vremešnoga portugalskog majstora Manoela de Oliveire. Na pragu stotog rođendana, de Oliveira i dalje snima film godišnje: sve i ako mu film grca pod težinom neizgovorljivih dijaloga, cjelina mu je inteligentna, čak i mudra. Ali lažna Marija iz de Oliveirine priče blijedi pred likom svetice osvetnice iz filma kojemu nije bilo ravna na cijelome festivalu.

Sympathy for Lady Vengeance, posljednji dio trilogije korejskog redatelja Chan–wooka Parka (započete filmom Sympathy for Mr. Vengeance i ovjenčane prošlogodišnjom Zlatnom palmom za drugi nastavak, Oldboy), donosi priču o Geum–ja, ljepotici koja je upravo odslužila trinaestogodišnju zatvorsku kaznu za zvjerski zločin: s devetnaest je godina sudjelovala u otmici malog djeteta i zatim ga ubila. U zatvoru su je svi smatrali sveticom, govorilo se da joj lice anđeoski blista, a postala je i uzorna vjernica. Ali, njezin prvi čin po izlasku na slobodu uvreda je kršćanskom svećeniku. Geum–ja polazi u pohod ka osobnoj pravdi, na put koji će do krajnosti dovesti pitanja majčinstva i roditeljske osvete — ne samo u nje nego i u niza ljudi kojima su zlotvori ubili otetu djecu. Park mudro postavlja nesnosno teška pitanja i majstorski dovodi gledatelja u stanje jednoznačno nerješive moralne dileme: usput postavlja nove parametre u gotovo svakom izražajnom pogledu, od načina na koji strukturira radnju do izražajnosti kojom je uprizorava. Suosjećanje s Gospom Osvetnicom nikako nije film za svakoga, ali hrabri su ga već na Mostri prigrlili kao istinsko remek–djelo: imam dojam da će Parkova trilogija ostati upamćena u povijesti filma kao dostignuće ravno barem Leoneovoj špageti–vestern trilogiji o Bezimenom, kojoj je u stilskom smislu dorasla, a konotacijski nadmoćna. (Kako ipak nitko nije mogao ozbiljno reći da je Guzzanti bila bolja od Isabelle Huppert u Cheréauovoj komornoj drami Gabrielle, žiri je solomonski dodijelio Huppertovoj Zlatnog lava za ukupni opus, ma što to značilo: slična nagrada nije dodijeljena već desetljećima.)

Ali glumica Young–ae Lee nije dobila nagradu za najbolju žensku ulogu: Coppa Volpi pripala je Talijanki Giovanni Mezzogiorno za korektno odrađenu ulogu u filmu La bestia nel cuore Cristine Comencini, kojemu je glavna vrlina u tome da je bio jedini gledljivi talijanski naslov u konkurenciji za nagrade. A, hej, domaćini uvijek nešto moraju dobiti.

Na barikadama ništa novo

Tužnu sliku talijanske kinematografije, koja već godinama grca u osrednjosti, tek je donekle popravio neuredan, ali inteligentan debi mladoga Fausta Paravidina, Texas. Ipak, daleko najzanimljiviji domaći film bio je Viva Zapatero satiričarke Sabine Guzzanti, posvećen njezinu izbacivanju s RAI–a. Jedak i ogorčen zbog stanja medijskih sloboda pod Berlusconijevim svevlašćem, Zapatero je talijanski Fahrenheit 9/11 — i najbolji dokumentarac festivala, pogotovo znamo li da je jedinu nagradu u toj kategoriji dobio ruski film Prvi na Mjesecu. A to je duhovita priča o tajnom programu kojim su Sovjeti još prije rata naumili poslati čovjeka na Mjesec: problem je samo u tome što je riječ o lažnu, posve insceniranom dokumentarcu. I što još reći o žiriju koji pravi takve gafove? Medijska je sloboda, barem, dobila zasluženu promociju priznanjima filmu Good Night, and Good Luck, drugoj dugometražnoj režiji Georgea Clooneyja. Koncizan i jak, nagrađen za scenarij (Clooney i Grant Heslov) i glavnoga glumca (David Strathairn), film dramatizira epizodu iz povijesti američkoga televizijskog novinarstva koja je dokinula McCarthyjevu strahovladu, te je time i neprijeporno relevantan u vrijeme kad nepoćudni novinari diljem Zapada bivaju ušutkivani. Filmski mnogo zanimljiviji, ipak, bio je drugi veliki američki aktivistički naslov u konkurenciji — nagradama posve zaobiđeni The Constant Gardener, ekranizacija romana Johna le Carréa u nas prevedena kao Gorki lijek. Mračne zakulisne igre farmaceutskih tvrtki u Africi ovdje tvore okosnicu radnje: ali jednako je snažna, i za divno čudo posve nesentimentalna, priča o diplomatu (Ralph Fiennes) koji osvješćuje ljubav prema svojoj supruzi (Rachel Weisz) dok istražuje njezino umorstvo. Ovo je prvi američki rad Fernanda Meirellesa, za Oscara nominiranog redatelja Božjega grada: rezultat je ne samo najbolja ekranizacija le Carréa dosad nego i najprovokativniji igrani film antiglobalizacijske tematike koji je ikada obasjao ekrane američkih multipleksa. Jednako angažiran bio je neočekivano dobar omnibus Sva ta nevidljiva djeca, nastao u talijanskoj produkciji — što mu nije bilo dovoljno za nagrade, nažalost. U nizu priča o djeci na marginama pojedinih društava skupina istaknutih svjetskih redatelja stvara uglavnom iskrene i potresne filmove: Afrikanac Mehdi Charef, Brazilka Katia Lund i Amerikanac Spike Lee (u možda najsnažnijih petnaest minuta festivala) zaista zaslužuju da ih se vidi, o dostignućima Hongkonžanina Johna Wooa i Engleskinje Jordan Scott (potpisane s ocem Ridleyjem) može se raspravljati, a jedino nacionalno zbunjeni Emir Kusturica donosi priču koja se doima dopadljivo, ali bazdi po iskonstruiranosti.

Slomljeni suncokreti

Kako to već biva, upravo su Kusturičine zasade jedino po čemu Zapad prepoznaje njemu najbliži Istok — ovu našu tranzicijsku Europu, inače zastupljenu u Veneciji jedino dobrim, ali neiznimnim filmom Persona non grata Krysztofa Zanussija, zbrkanom povijesno–nogometnom dramom Garpastum Alekseja Germana mlađeg te intimnim putopisom Lecha Kowalskog Istočno od raja, čija se izvornost nazire već iz naslova. S područja bivše Jugoslavije nastupili su samo američki Srbin Vladan Nikolić s filmom Ljubav te britansko–argentinska Bosanka Duška Zagorac s kratkim filmom La Apertura. Možda najbolji film iz kratkometražnoga programa, izraelski Layla afel (Mračna noć), režirao je Rus, Leon Prudovski: ali Venecija je Istok zapamtila tek po redateljskom debiju glumca Lieva Schreibera Everything Is Illuminated. Zašto? Jer Schreiber oponaša Kusturicu gotovo u svemu — svodi roman Jonathana Safrana Foera na niz bizarnih situacija koje istoimeni američki Židov (Elijah Wood) susreće dok traga za korijenima svoje obitelji, stradale u holokaustu, u današnjoj Ukrajini, zemlji suncokreta. Drsko mogu ustvrditi da je glavna vrlina filma u tome što Foera glumi Elijah Wood, koji nosi nevjerojatne pepeljare na nosu, pa sam ga gledao po rubešijanskoj šifri Frodo je pobijedio Sauronove vojske, ali teško će izaći na kraj s kusturičijanskm podvalama. Eh, ali kad na Müllerovoj Veneciji govorimo o Istoku, onda je, jasno, riječ o onome Dalekom. Ali, s iznimkom Chan–wooka Parka, dalekoistočni autori nisu zablistali. Od Tsuija Harka, koji je otvorio Mostru zbrkanim akcijskim epom Sedam mačeva, preko preuzetne karakterne epopeje Stanleyja Kwana Vječno žaljenje, do dojmljiva mjuzikla Petera Ho–Sun Chana Možda ljubav, veliki kineski filmovi snimljeni američkim novcem bivali su s protokom vremena sve bolji; ali od njih se očekuje da budu genijalni, pa su razmjerno podbacili. Za dobar opći dojam pobrinuli su se, kao i obično, marginalci: kineske redateljice Ning Ying (ženskom dramom Trajno kretanje) i Li Yu (snažnim generacijskim filmom Ulica brana) te alternativci Ning Ying (pastoralnom tragedijom Suncokreti) i Ming Tai–wang (sirovom urbanom dramom Zaljubljivanje). Čak i kad veliki venecijanski selektor ne može s Dalekog istoka ubrati najljepše cvijeće na svijetu, odande neprestano stižu najsolidniji naslovi: suncokreti možda nisu mirisniji od

ruža, ali su neprijeporno pouzdaniji.

Proračunski snovi

Mostra je, kao i uvijek, poslužila Hollywoodu za promicanje velikih sezonskih naslova. Tu sam prvi put vidio svoga velikog idola Terryja Gilliama, ali on je promicao najgori film u svojoj karijeri (Braću Grimm, komercijalnu zezanciju nadahnutu klasičnim njemačkim bajkama i potkopanu groznim scenarijem Ehrena Krugera), jer producentima treba europska zarada otkako je film podbacio u Americi; daleko osobniji Tideland Gilliam je sačuvao za festival u Torontu. Ugodno su me iznenadili, s druge strane, John Madden ekranizacijom matematičke drame Dokaz te Cameron Crowe intimnim putopisom Elizabethtown. Opet sam vidio staroga Lassea Hallströma, ali njegov je Casanova dno dna američkog ruganja europskom nasljeđu. Ali čast američke produkcije nisu spasili ni neovisnjaci (Rian Johnson srednjoškolskim detektivskim trilerom Brick, naturalizirani Pakistanac Ramin Bahrani neorealističkim djelcem Man Push Cart, ili Willem Dafoe groznim uratkom svoje talijanske supruge Giade Colagrande Before It Had a Name), a ni autori horora (Scott Derrickson Egzorcizmom Emily Rose, Neil Marshall Spuštanjem, ili Stuart Gordon nežanrovskom ekranizacijom drame Davida Mameta Edmond). Ne, to je učinio Tim Burton, iako sam mislio da mu je nadahnuće davno presahnulo: njegova animirana Zagrobna nevjesta, korežirana s Mikeom Johnsonom, bila je najizvornija i najdojmljivija nova bajka ovogodišnje Venecije, znak da čak i američki autori, kad ih potjera nadahnuće, mogu biti konkurencija — ili barem društvo —Miyazakiju. Gilliam je pao, Burton se uzdigao. Ang Lee ima Zlatnog lava, i pravda je zadovoljena; Chan–wook Park ga nema, pa nepravda caruje i dalje. Europska filmska elita i dalje sniva šezdesetosmaški san, premda se više ne sjeća da ga je nadahnulo išta osim marihuane. Svijet se kotrlja u kaljužu neindividualiziranih identiteta, rasnih, vjerskih i nacionalnih, a da rijetko koji filmaš može prozboriti išta suvislo o tome. Bajke nam trebaju više no ikad, ali samo one koje znaju kako je to kad boli. Filmove snimaju mnogi, a snivaju rijetki. Ili, ako treba eksplicirati: 62. Mostra bila je prosječan, lako zaboravljiv festival. Ali u datom se vremenu nije moglo mnogo bolje. Vidjet ćemo kako će biti dogodine.

Vladimir C. Sever