Medij svuda, medij oko nas

Naravno, najprije pada na pamet sjajna Josipa Lisac (»magla svuda, magla oko nas«), a ta će magla asocijativno dobro poslužiti kao uvod u čavrljanje o medijima. Mediji su danas jedna od onih zvučnih neprozirnih riječi koja se često gnijezdi u ustima mnogih govornika, dajući im, po mišljenju širokih masa, a često i njih samih, dostojanstvo, ozbiljnost i učenost. Kad se danas kaže mediji, misli se prije svega na televiziju, tu najmoćniju elektroničku aždaju, a za njom polako tapka radio, pod ruku s novinama. Naravno da sama riječ medij ima i drugih značenja; u okultizmu to je npr. osoba kojoj se javljaju mrtvi i bića s onu stranu stvarnosti, s kojima mi komuniciramo zahvaljujući upravo mediju. Gramatičko značenje medija nije više zanimljivo ni sastavljačima onih egzotičnih pitanja za kvizove, jer bi pitati danas što je to medij u gramatičkom smislu pretpostavljalo i učenje gramatike, što se — kao sve što je đacima teško, dosadno i naporno — izbacilo iz »kataloga znanja« i bacilo pod tepih. No teško da biste na upit što mediji uistinu znače dobili precizan odgovor. A oni su sredstva za prenošenje informacija — dakle, posrednici. I u imenicama sredstvo i posrednik i u glagolu posredovati krije se korijen sred, koji sadrži osnovno značenje te riječi: sredina, srednji, usred. To znači i lat. medius, a medium k tome i polovicu, ono što je javno, od svih viđeno, svima poznato. Medij danas znači i sredinu u kojoj se što nalazi, ukupnost uvjeta u kojima se živi ili djeluje te način iskazivanja čega (medij za iskazivanje osjećaja može biti npr. glazba). Spomenuh televiziju, danas najjače sredstvo javnoga priopćavanja. Dugo surađujem s tom ustanovom. Još od vremena kad je svoje najbolje emisije (nagrađivane i na inozemnim TV smotrama) ostvarivala u sklopu Obrazovnoga (ili školskoga) programa u godinama crnoga socijalizma (s bar proklamiranim ljudskim likom), što ga je naslijedio sirovi/surovi kapitalizam (bez ikakve ljudskosti). I dok se još vjerovalo da televizija može koga što i naučiti. Te su emisije, naime, gledala i djeca i odrasli. No da bi bila na visini zadatka, televizija se morala brinuti za svoje kadrove; da oni — kad već nešto posreduju — ne budu ispod razine auditorija kojemu se obraćaju. Naravno da je i pouzdana informacija izraz poštovanja prema publici. Zato su se podaci više puta provjeravali, a posebna se pozornost pridavala jezično–govornom dizajnu onoga paketa koji će, kao gotov proizvod, doći pred publiku. Dakle, važno je bilo i što i kako. Na negdašnjem Radio–Zagrebu glavni su jezični savjetnici bili autoriteti poput prof. S. Ivšića i Lj. Jonkea, koje su — za divno čudo i za razliku od današnje prakse — svi slušali! Novine su se korigirale, i to više puta, a ispravci su se pomno unosili u tekst prije nego što su išle u rotaciju i na kioske. Pa koliko god bila istinita izreka da su novine jedan dan senzacija, a drugi dan njima čistimo blatne cipele — dakle sugerira se njihova kratkovječnost — mediji su prije općenito više držali i do sebe, a i do ljudi kojima su se obraćali (danas ih, merkantilistički, zovu »konzumentima«). Radila sam i u usmenim i u pisanim medijima. Poznajem ih »iznutra«. Zato pred njima nemam tremu niti me oni fasciniraju. Pristupam im iskreno, u dobroj vjeri, opušteno, ali i ozbiljno, svjesna odgovornosti za svaku napisanu i izgovorenu riječ. A kako se mediji odnose prema meni, uvijek gošći? Nedavno je u »Vjesniku« objavljen razgovor (i) sa mnom (korektno), ali je jedan dio novinarka prepričala »svojim riječima«, među kojima se npr. našao i glagol koji ja ni u snu ne bih upotrijebila (dapače, i govorila sam protiv njega u radijskoj emisiji Govorimo hrvatski još u svibnju 1997) — a to je pojasniti. »Novi list« (izbor iz tiska) sve je to prepričano štivo stavio meni u usta i potpisao me — pogrešno — kao djelatnu osobu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, premda sam već treću godinu u mirovini (još sam živa, pa se moglo lako i provjeriti). Ovako ispada da se lažno predstavljam ili zaklanjam za autoritet ustanove, što nisam činila ni dok sam zaista radila na fakultetu, nego sam uvijek nastupala isključivo u svoje ime. Televizija me ščepala još pospanu od povratka s ljetovanja, jer oni, eto, baš 25. kolovoza 2005. pripremaju prilog o pogubnosti anglizama/anglicizama u hrvatskom jeziku i žele da gostujem u emisiji Dobro jutro, Hrvatska. Pripremih svežanj novinskih izrezaka (znajući da ih, naravno, ni polovicu neću stići iskoristiti, ali neka mi se nađu), skupih glavu i odgovorih voditeljici Karmeli Vukov–Colić na ozbiljno pitanje kako stati na kraj toj kolonijalističkoj pošasti (»samo tako da osvijestimo to što govorimo i shvatimo da je hrvatski naš jezik«) — a onda je nastupio on, muški dio voditeljskoga tandema, Mirko Fodor, u novinama opisan kao legenda i zabavljač HRT–a (i kao takav bogomdani pretendent za voditelja glavnoga Dnevnika). U svojem površnom, jeftinom, prizemnom i isforsiranom »ludizmu« i »duhovitosti«, nastavak emisije — nakon netom završenoga razgovora o pogubnosti prodora engleskoga jezika u hrvatski — najavio je otprilike ovako: sada kad smo se dobro skulirali (on bi to valjda i pisao scoolirali!), forvardiramo... Ukusno i umjesno kao da tko nakon filma o holokaustu (pogromu) nastavi program pričanjem antisemitskih viceva. Voditeljica se trudila uvjeriti gledatelje kako na HRT–u ne manjka iskrene želje da se ta bujica nepotrebnih ne samo engleskih riječi nego i cijelih sintagmi zaustavi — ili barem zauzda. Ali legenda i zabavljač Fodor pokazao je da im je do toga kao do lanjskoga snijega, a i cijeli je ozbiljni razgovor izvrgnuo ruglu, što rječito govori i o ponašanju domaćina prema (pozvanoj) gošći. Nakon toga nije nikakvo čudo što i »Jutarnji list« (u naletu ulizivanja mladima, što đačkim slengom čini i sve prije nego mlađahni Fodor) daje na početku šk.g. 2005./2006. cool dar učenicima: bilježnicu pod naslovom Moji naj frendovi (s nadnaslovom friends will be friends), a u kojoj piše: Ti si moj/a super frend/ica, naj–sport, naj–fora itd., napiši mi neku cool poruku..., uz već neiskorjenjivo pogrešno gdje želiš putovati (pravilno kamo pripada jezičnoj arheologiji) i engleski nadasve poučno Pliz, ispuni ove stranice! A kakva bi to bila cool poruka bez FUN, FUN, FUN... na svakoj stranici?! No u medijima zacijelo ne znaju ono što znaju istinski obrazovani ljudi: da se u riječi medij krije isti korijen kao i u riječi mediokritet, što znači neznatnost, osrednjost; čovjek osrednjih sposobnosti, a potječe od lat. mediocris, (o)srednji, neznatan, malen + stlat. ocris (srodno s acer, oštar), izvorno srednje nabrušen, a zapravo eufemizam za tup.