Martinac u vlastitom izboru

Martinac u vlastitom izboru

Šesta pjesma

U škrinji ženskog mesa zbiti

sebe... a niotkud zraka... svježe

kapi niti rose... ruku meku steže

meko mrsje... i miris znoja mirisna u prste skriti

brizganja briz

i ugriz biti

bokove i njedra sliti

briz

u vrelu rumen

mekotom dlana

a zapreka slana

i gipka... ptičjeg paperja grumen

piti

između dojki... iz pupka

šećerni otrov lupka

pod kožom... kljun prisloni na mlaz i zašto kriti

u duši klovnove stida

cmilit i čekat na listopad

i čekat... a zašto... i čekat na pogrbljen slad

a zašto... kad oko trnom skorup velova skida

oko trnom

iščililo lance

jelen vitorog planinu i klance

projahao srnom

u škrinji ženskog mesa zbiti sebe

groznica pelud stresa... ružo krijesa

odgrni nas... i budi korak nježnosti na oltar i svetog bijesa

od mlijeka i krvi hljebe

Iz knjige pjesama Elipse, 1962.

BERLINSKA PJESMA

Georga Heyma

Renéu Charu

Gotovo nezamjetljiv

udišem izvanjski muk

izdišem unutarnji

misleći pri tome

kako će već sutra

ili prekosutra

nečija nenavist

dovršiti ovu priču koju sam započeo

i kako poslije mene neće ostati ništa

Uboga stvar

Konji natovareni gipsanim poprsjima

prelaze rijeku Havel

Krijesnice pršte

Jabučnjak iskri dolinom

Jedan

posve sitni i smiješni

Filip August

iskače

iz tintarnice

hvaleći

ritam

pokret

igru

Neiscrpno boštvo romaničkog pletera

Četrnaest je tjedana minulo od one užasne studeni

a čavke iz ulice Weihburg

još nadlijeću dimnjak zgrade

što kolijevkom bune često je nazivah

katkad domovinom

Uzimam nož

Oklijevajući režem grudu blata

unaprijed razočaran onim što ću naći

kad gle:

Pod sječivom izlijeće leptir

s čudesnom pjegom od živih dragulja

Iz knjige pjesama Pohvale, 1981.

Pismo iz Efeza, VIII.

Ljubav?

Je li to ona ničim neobjašnjiva čarolija

u šalici, u posudi, na stolu, na krovu, u oluku?

Je li to onaj skup kapi što teče, skače, grgoće, klizi, prska

i blista?

Je li to onaj pepeljasti grumen,

ono nedostižno u svačijem iskustvu, uzdignuću i padu?

Je li to ona sprega zahvalnosti i dobrohotnosti kojom nas je Bog

obdario?

Je li to Bogodokaz, nevidljiv i neistraživ, što ga je moj otac,

aramejski seljak, sadio a njegov otac čuvao i obogaćivao za nj

u starim svetištima?

Ljubav?

Je li to onaj cvijet ivančice, onaj drozd–raznopojac u potrazi

za kukcima?

Je li to ono čudo, ona punina što nosi našu baklju kroz brige

i potištenost?

Je li to ona suzdržljivost, ustrajnost, gordost?

Je li to ona strogost u našem rublju, u mesu, u goloj dasci?

Ljubav?

Je li to ona šaka zemlje koju možemo usitniti, propustiti

kroz prste, omirisati?

Je li to onaj stožer bremenit nježnošću i sabranošću?

Je li to naša prisebnost i naša tankoćutnost,

naš udah i naš izdah, ovdje i sada?

Ljubav?

Je li to ono što prodire u nas kroz naše oči i uši?

Je li to nju možemo napipati na zapešćima, na vratu?

Je li to ona urašćuje u naše postojanje?

Je li to njezine blistave ruke navlače neraspadljivost

na našu raspadljivost, besmrtnost na smrtnost?

Je li se to ona uvriježuje i utemeljuje u stabljici dok bubri

u korijen i grane?

Jesmo li po njoj ono što jesmo dok skačemo u vodu koja nas prima

kao što prima šljunak?

Jesmo li po njoj ono što jesmo dok vezujemo vezice na obući?

Da, Teofile!

To je ona okomita crta o koju se valovi lome a vršci valića

savijaju u vir, to je taj vir u kojem se virovi sažimlju

I muke i nade u njoj se sažimlju, uistinu

Bez imalo muke a s golemom nadom pricijepio sam sebe

na sveopću maslinu

Niz podbradak mi curi sve rjeđa slina

Iz knjige pjesama Pisma Teofilu, 1985.

Poslijepodne na Marjanu

za E. M.

Ležim na klupi licem okrenut suncu.

Pčele mi zuje oko tijela, od stabljike do stabljike

ljubičastu kadulju opslužujući.

Starci, časne sestre brončane puti i uz njih mladići

u sivim iznošenim odijelima s koštanim okovratnicima

dolaze, ili se čini da dolaze, odande

gdje nekoć bijahu pustinjaci.

Emilio, eno ga, Emilio!

Pridigoh glavu, a on zakorači prema meni,

u smijehu reče:

Danas je blagdan sv. Marka.

Kojega Marka?

Onog od Dalmacije i od Venecije,

poštovani gospodine,

vikne Emilio žureći za grupom.

S lijeve me strane zaobilaze pčele opslužujuć kadulju,

s desne me čuva stablo od duša — uspravni čempres,

a u daljini nešto čudno iskri

Modri konji?

Bog?

Iz knjige pjesama Ulazak u Jeruzalem, 1992.

Molitva

Milostiva Gospo,

rđa se uspela toliko visoko da sve izgleda isto:

ustrajnost, udvornost, osjećaj straha i strah

od osjećajnosti.

Kako izdržati?

Kako sačuvati čistoću i mir

kad nigdje nema sigurna uporišta?

Od uzaludne patnje i bešćutnih kleveta

iz mojih grudi sitne ruže rastu,

moje meso klija tisućama sitnih,

posve sitnih ruža,

Gospo od Ruža,

od Škapulara,

od Puta

Prepuštam ti oči i uši, usta, trbuh i srce

Postupaj sa mnom kao da sam stvar.

U Zagrebu, na Rebru, 9. V. 1988.

Iz knjige pjesama Ulazak u Jeruzalem, 1992.

Neuručeno pismo

za T. P. M.

Južina je

Zrakom jesen sjaji a ti brojiš sate

Nemaš pravo

Moraš poput drugih

(makar i najnižih)

opet biti tamo gdje jednom već si bio

da bi bio do kraja

Čiope lunjaju nebom snujuć prenoćište

a misao za mjeru

biva kamen

ili kost u mjestu

IZDRŽATI SVE JE

Pretposljednjeg dana

dokazat ćeš i ti

da uzalud nisi

kažnjen ovim svijetom

Iz knjige pjesama Aura, 1975.

T. P. M. (par lui–me me)

Uz obraze i stvari

BITI

Završit smrću

Dolikuje

Reče

I ne koristi vikat

Nebo vas neće

(a možda i ne može)

O, sveta čađo gornjih polja!

O, Uvalo–Bože!

Na to je, dakle, začeće spalo

Niti sam korijen

Niti sam kvasac

Izgovora nema

BEZ BOJAZNI

Još malo...

27. II. 1981.

Iz knjige pjesama Ulazak u Jeruzalem, 1992.

*Preuzeto iz »Vijenca« broj 150, 2. prosinca 1999.