Martinac u vlastitom izboru
Šesta pjesma
U škrinji ženskog mesa zbiti
sebe... a niotkud zraka... svježe
kapi niti rose... ruku meku steže
meko mrsje... i miris znoja mirisna u prste skriti
brizganja briz
i ugriz biti
bokove i njedra sliti
briz
u vrelu rumen
mekotom dlana
a zapreka slana
i gipka... ptičjeg paperja grumen
piti
između dojki... iz pupka
šećerni otrov lupka
pod kožom... kljun prisloni na mlaz i zašto kriti
u duši klovnove stida
cmilit i čekat na listopad
i čekat... a zašto... i čekat na pogrbljen slad
a zašto... kad oko trnom skorup velova skida
oko trnom
iščililo lance
jelen vitorog planinu i klance
projahao srnom
u škrinji ženskog mesa zbiti sebe
groznica pelud stresa... ružo krijesa
odgrni nas... i budi korak nježnosti na oltar i svetog bijesa
od mlijeka i krvi hljebe
Iz knjige pjesama Elipse, 1962.
BERLINSKA PJESMA
Georga Heyma
Renéu Charu
Gotovo nezamjetljiv
udišem izvanjski muk
izdišem unutarnji
misleći pri tome
kako će već sutra
ili prekosutra
nečija nenavist
dovršiti ovu priču koju sam započeo
i kako poslije mene neće ostati ništa
Uboga stvar
Konji natovareni gipsanim poprsjima
prelaze rijeku Havel
Krijesnice pršte
Jabučnjak iskri dolinom
Jedan
posve sitni i smiješni
Filip August
iskače
iz tintarnice
hvaleći
ritam
pokret
igru
Neiscrpno boštvo romaničkog pletera
Četrnaest je tjedana minulo od one užasne studeni
a čavke iz ulice Weihburg
još nadlijeću dimnjak zgrade
što kolijevkom bune često je nazivah
katkad domovinom
Uzimam nož
Oklijevajući režem grudu blata
unaprijed razočaran onim što ću naći
kad gle:
Pod sječivom izlijeće leptir
s čudesnom pjegom od živih dragulja
Iz knjige pjesama Pohvale, 1981.
Pismo iz Efeza, VIII.
Ljubav?
Je li to ona ničim neobjašnjiva čarolija
u šalici, u posudi, na stolu, na krovu, u oluku?
Je li to onaj skup kapi što teče, skače, grgoće, klizi, prska
i blista?
Je li to onaj pepeljasti grumen,
ono nedostižno u svačijem iskustvu, uzdignuću i padu?
Je li to ona sprega zahvalnosti i dobrohotnosti kojom nas je Bog
obdario?
Je li to Bogodokaz, nevidljiv i neistraživ, što ga je moj otac,
aramejski seljak, sadio a njegov otac čuvao i obogaćivao za nj
u starim svetištima?
Ljubav?
Je li to onaj cvijet ivančice, onaj drozd–raznopojac u potrazi
za kukcima?
Je li to ono čudo, ona punina što nosi našu baklju kroz brige
i potištenost?
Je li to ona suzdržljivost, ustrajnost, gordost?
Je li to ona strogost u našem rublju, u mesu, u goloj dasci?
Ljubav?
Je li to ona šaka zemlje koju možemo usitniti, propustiti
kroz prste, omirisati?
Je li to onaj stožer bremenit nježnošću i sabranošću?
Je li to naša prisebnost i naša tankoćutnost,
naš udah i naš izdah, ovdje i sada?
Ljubav?
Je li to ono što prodire u nas kroz naše oči i uši?
Je li to nju možemo napipati na zapešćima, na vratu?
Je li to ona urašćuje u naše postojanje?
Je li to njezine blistave ruke navlače neraspadljivost
na našu raspadljivost, besmrtnost na smrtnost?
Je li se to ona uvriježuje i utemeljuje u stabljici dok bubri
u korijen i grane?
Jesmo li po njoj ono što jesmo dok skačemo u vodu koja nas prima
kao što prima šljunak?
Jesmo li po njoj ono što jesmo dok vezujemo vezice na obući?
Da, Teofile!
To je ona okomita crta o koju se valovi lome a vršci valića
savijaju u vir, to je taj vir u kojem se virovi sažimlju
I muke i nade u njoj se sažimlju, uistinu
Bez imalo muke a s golemom nadom pricijepio sam sebe
na sveopću maslinu
Niz podbradak mi curi sve rjeđa slina
Iz knjige pjesama Pisma Teofilu, 1985.
Poslijepodne na Marjanu
za E. M.
Ležim na klupi licem okrenut suncu.
Pčele mi zuje oko tijela, od stabljike do stabljike
ljubičastu kadulju opslužujući.
Starci, časne sestre brončane puti i uz njih mladići
u sivim iznošenim odijelima s koštanim okovratnicima
dolaze, ili se čini da dolaze, odande
gdje nekoć bijahu pustinjaci.
Emilio, eno ga, Emilio!
Pridigoh glavu, a on zakorači prema meni,
u smijehu reče:
Danas je blagdan sv. Marka.
Kojega Marka?
Onog od Dalmacije i od Venecije,
poštovani gospodine,
vikne Emilio žureći za grupom.
S lijeve me strane zaobilaze pčele opslužujuć kadulju,
s desne me čuva stablo od duša — uspravni čempres,
a u daljini nešto čudno iskri
Modri konji?
Bog?
Iz knjige pjesama Ulazak u Jeruzalem, 1992.
Molitva
Milostiva Gospo,
rđa se uspela toliko visoko da sve izgleda isto:
ustrajnost, udvornost, osjećaj straha i strah
od osjećajnosti.
Kako izdržati?
Kako sačuvati čistoću i mir
kad nigdje nema sigurna uporišta?
Od uzaludne patnje i bešćutnih kleveta
iz mojih grudi sitne ruže rastu,
moje meso klija tisućama sitnih,
posve sitnih ruža,
Gospo od Ruža,
od Škapulara,
od Puta
Prepuštam ti oči i uši, usta, trbuh i srce
Postupaj sa mnom kao da sam stvar.
U Zagrebu, na Rebru, 9. V. 1988.
Iz knjige pjesama Ulazak u Jeruzalem, 1992.
Neuručeno pismo
za T. P. M.
Južina je
Zrakom jesen sjaji a ti brojiš sate
Nemaš pravo
Moraš poput drugih
(makar i najnižih)
opet biti tamo gdje jednom već si bio
da bi bio do kraja
Čiope lunjaju nebom snujuć prenoćište
a misao za mjeru
biva kamen
ili kost u mjestu
IZDRŽATI SVE JE
Pretposljednjeg dana
dokazat ćeš i ti
da uzalud nisi
kažnjen ovim svijetom
Iz knjige pjesama Aura, 1975.
T. P. M. (par lui–me me)
Uz obraze i stvari
BITI
Završit smrću
Dolikuje
Reče
I ne koristi vikat
Nebo vas neće
(a možda i ne može)
O, sveta čađo gornjih polja!
O, Uvalo–Bože!
Na to je, dakle, začeće spalo
Niti sam korijen
Niti sam kvasac
Izgovora nema
BEZ BOJAZNI
Još malo...
27. II. 1981.
Iz knjige pjesama Ulazak u Jeruzalem, 1992.
*Preuzeto iz »Vijenca« broj 150, 2. prosinca 1999.
Klikni za povratak