Mali festival u velikom ambijentu

Mali festival u velikom ambijentu

Festival Snježane Abramović svakako se učvrstio i pronašao put do publike, kao što se, čini se, i dobro uklopio u svakodnevicu mještana i gradića koji je sa zdanjem poput Kaštela i više nego prigodan za različite forme izvedbenih umjetnosti

Već je ovo šesto ljeto kako se domaća plesna publika preselila na nekoliko dana potkraj srpnja u Svetvinčenat i pomiješala s lokalnim stanovništvom čineći tako posebnu zajednicu s umjetnicima plesa i neverbalnoga kazališta. U doista posebnu ambijentu istarskoga gradića nastupili su izvođači iz Francuske, Izraela, Slovenije, Italije i Hrvatske, na većoj sceni postavljenoj unutar srednjovjekovnoga Kaštela Grimani blizu maloga Trga. Budući da se izvedbe događaju isključivo u eksterijeru, i otvaraju time širok spektar mogućnosti za teatar specifične lokacije, šteta je što barem jedan od autora to nije bolje iskoristio, jer gradić nudi niz zanimljivih scenografija. Prve dane obilježili su afirmirani slovenski autor Iztok Kovač, zatim splitski Novi cirkus i Izraelci. Kovačeva skupina En — Knap s predstavom posvećenom Mozartovu liku i djelu naslovljenom Mozart — hype as I wanna be, otvorila je Festival. Odabravši internacionalnu skupinu plesača, ekspresivnih i tjelesno vrlo moćnih, Kovač je sastavio izrazito geometrijsku kompoziciju kakva se udvostručuje u napadnoj kinetičkoj konstrukciji Attile Csörgoa iznad i unutar polja u kojemu se kreću plesači. Lagano gibanje štapova i kugli zajedno s prostornim odnosima plesača pokušaj su vizualiziranja kompozicije Mozartove glazbe, a pokret je evokacija Mozartova vremena, društvenoga okruženja, manira i razmetljivosti. Osuvremenjivanje Mozartova duha učinjeno je kako na razini pokreta, tako i u glazbi (Tomaž Grom) i kostimu (Andreja Kovač). U cjelini predstava funkcionira prilično introvertno i sažeto, gotovo matematički točno. Plesači neprestano komuniciraju i verbalno i fizički, ali sadržaj ostaje nerazjašnjen publici, energija je izrazito visoka, aktivnost na sceni neprestano je živa. Kovač je ipak ponudio samo lepršavo glazbeno djelo na sceni, testirao Mozartovu dugovječnost, što je sve skupa u plesnom smislu onoliko zanimljivo koliko i Mozartova glazba gledana iz današnjega kuta. Stvar je osobnog ukusa. Činjenica da se jedini u Hrvatskoj bave novim cirkusom za splitsku Kulturnu alternativu mladih Hram vrlo je pohvalna. Oni su heterogena skupina sačinjena od breakera, akrobata, žonglera i plesača suvremenoga plesa. U sažimanju svih tih iskustava zajedno s ekvilibristikom i electro buggiem nastaje Suvremena bajka, fizičko kazalište zasnovano na elementima cirkusa. Hram se obraća jednako najmlađoj i starijoj publici, dovoljno je vizualno atraktivan i sadržajno jednostavan, iskorištavajući tako na osnovnoj razini formu kojom se bavi. Premda se kao poluprofesionalci još stilski pronalaze, hramovci su tehnički vrlo sposobni pa će vjerojatno u novim projektima, kada istraživanje forme ode dalje, ponuditi nešto kvalitetnije predstave od Suvremene bajke, koja je odlično funkcionirala u scenografiji svetvinčentskoga trga. Zanimljiv izbor bili su izraelski autori Sahar Azimi i Shlomi Bitton, prvi se predstavio dvama radovima, a drugi je od najavljena dva izveo samo solo. Obojica su zaokupljena izraelskom dnevnopolitičkom situacijom, uvijek i ponovno aktualnom, Azimi promatranjem kolektivnog i globalnog, a Bitton pojedinačnoga stanja. Azimijev So Said Herzel posebno je uspjela slika stalnosti sukoba između dvojice muških i jedne ženske izvođačice, otimanja dvaju tijela za posjedovanjem jednog uz eskalaciju grubosti. Odnos između plesača čini jedino nasilan partnering, reflektirajući tako u fizikalitetu sav negativan naboj na mjestima koja su postala simboli sukoba, a prepoznaju se u glazbenoj podlozi, nacionalnim himnama Izraela i Ugande. Bittonov solo One–self proizlazi iz tijela, iz reakcija tijela na nestalnu i sukobljenu okolinu: pokret plesača otkriva trajan nemir, on je trzav, sitan i neraščišćen, u stalnu neurotičnom odnosu s bombom. Vedrija je atmosfera u Azimijevu Itisasitisu, zanimljivu kabaretskom prikazu žensko–muškoga odnosa, a otplesali su ga i otpjevali izvrsna Svetlana Livshits i sam Azimi. Festival se nastavio hip–hopom, koji s tradicionalnim afričkim plesovima kombinira Compagnie Georges Momboye iz Obale Bjelokosti i Francuske te sa solo radom Gregora Lušteka iz Slovenije. Od domaćih autora još jednu izvedbu svog Orangecuta priredio je OOUR u ambijentu Trga, a u Kaštelu su Posvećenje proljeća još jednom izveli članovi Studija za suvremeni ples te je novu predstavu Priče bez niti, Poema br. 1 nakon Zadra i Splita predstavio Zagrebački plesni ansambl. Posljednji dan na programu bio je i film 4:48 mladoga hrvatskog autora Matije Ferlina, a Festival su zatvorili Talijani, točnije atletsko–plesno kazalište Kataklň. Mali festival umjetničke ravnateljice Snježane Abramović svakako se učvrstio i pronašao put do svoje publike, kao što se, čini se, i fino uklopio u svakodnevicu mještana i gradića, koji je sa zdanjem poput Kaštela i više nego prigodan za različite oblike izvedbenih umjetnosti. S najboljim željama i potporom da se nastavi pa i preraste u Mediteranski plesni centar, ipak smatram da je Festivalu još u organizacijskome smislu potrebno mnogo više profesionalnosti.

Jelena Mihelčić