KRITIKA LAŽNE POVIJESTI

KRITIKA LAŽNE POVIJESTI

Dubravko Jelčić, 100 krvavih godina — XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti. Eseji, polemike, epigrami, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004.

Razmišljajući o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća autor je istaknuo sve njezine paradokse, kao i one svjetske povijesti koji su se odrazili na povijest jednoga malog naroda kakav je naš. U suočavanju s istinom o našoj povijesti, o nama, autor je neumoljiv kada objašnjava razloge zašto je 20. stoljeće u hrvatskoj povijesti bilo zaista »sto hrvatskih godina«. Dubravko Jelčić nipošto ne gleda u vlastitom narodu sakrosanktnu zajednicu u kojoj nacionalni heroji i sam narod lebde protiveći se osnovnom zakonu života da je sve ljudsko ujedno i grešno. On ne mistificira svoj narod, svjestan je i njegovih grijeha prema drugima i nipošto ih ne umanjuje, a kamoli da ih niječe. Jednako tako ne misli da se treba pomiriti s demoniziranjem bilo kojega razdoblja hrvatske povijesti. Suočen s činjenicom razaranja vlastitog pamćenja i dopuštanja da se razori vlastito pamćenje i vlastito iskustvo, autor zahtijeva da se odustane od teze »da su nam za sve nedaće i sva zla krivi samo drugi« i da se potraži uzrok u sebi. U povijesnoj psihoanalizi istaknuo je obilje nevjerojatnih primjera kako iz života pojedinaca, tako i onih koji su imali teške posljedice na povijest naroda, koji potvrđuju onu staru istinu: Perditio tua ex te, Israel, koja vrijedi i za Hrvate. Počevši od primjera Nikole Stojanovića, čije je mišljenje »Srbobran«, glasilo najutjecajnije stranke Srba u Hrvatskoj, uzeo kao svoje, koji je u programatskom članku zadojenom doktrinom inspiratora hitlerizma navijestio usred Zagreba 1902. istrebljenje hrvatskoga naroda kao glavni srpski politički program za 20. stoljeće. A taj Nikola Stojanović postao je partner desetak godina poslije Hrvatima koji su u emigraciji formirali Jugoslavenski odbor, koji je ravnao sudbinom hrvatskoga naroda; nevjerojatno je da je Supilo koji je prozreo velikosrpsku politiku Svetozara Pribićevića, ipak svojim ponašanjem omogućio da on preuzme vodstvo Hrvatsko–srpske koalicije i u presudnim povijesnim prilikama najizravnije, uz pomoć gotovo svih hrvatskih političara, učini Hrvatsku potpuno nemoćnom 1918. u vrijeme ujedinjenja; za vrijeme Prvoga svjetskog rata Hrvatskom je vladala Hrvatsko–srpska koalicija, eksponent Srbije s kojom je Monarhija u ratu, pa primjer Vladimira Predavca, koji je bio u četnicima, a oca su mu Josipa Predavca, potpredsjednika Hrvatske seljačke stranke, ubili žandari; ili primjer Đure Vilovića, hrvatskoga književnika koji je proveo rat u štabu Draže Mihailovića; ili primjer braće Berislava i Budislava Grge Anđelinovića, čije su krvave orjunaške bande služile velikosrpskoj ideologiji u vrijeme kada je i Pribićević proživljavao svoju katarzu; ili primjer predratnih komunista koji su iznevjerili i osnovne nacionalne ideje i pod utjecajem Moskve okrenuli se jugoslavenstvu; u smislu tih tipičnih primjera treba gledati i Jelčićevu ocjenu Krleže, do sada svakako najprihvatljiviju prosječnu čovjeku koji vidi stotinu nelogičnosti u životu toga patrijarha komunizma, a ne može ih objasniti jer mu nedostaju potpune informacije. Autor je kritičan ponajprije prema hrvatskoj historiografiji. Ni najgorljiviji branitelj naše struke neće moći naći mnogo argumenata da obrani profesionalnu historiografiju od opravdanih optužbi autora da je desetljećima manipulirala ključnim činjenicama, da je »prosuđivala događaje više tuđim nego našim (ili svojim očima)«, da ih je prečesto prilagođavala potrebama službene ideologije, da je mnoge koje mogu sasvim jednostavno objasniti povijesne procese zaobišla, prešutila, zatajila, a druge iracionalno uvećala. Jedna od tih ključnih činjenica višestruko je umnožavanje srpskih žrtava u Jasenovcu, ali uvijek umanjivanih žrtava ili predstavljanih samo kao komunističkih u međuratnoj Jugoslaviji, i prešućenih logora i žrtava poslije rata za Nijemce, Hrvate pa stratišta Daksi, Jazovki, Brodu, Zagrebu i tolikih drugih, koje je Josip Broz opravdavao: »Moralo se pustiti Srbima da se izdovolje«. Autor s pravom smatra da su te krvave godine bile takve jer je znanje o njima bilo krivotvoreno. Da bi stvorili sliku povijesti kako je žele vidjeti strukture vlasti jer su i sami bili intelektualna elita te vlasti, povjesničari su »nanijeli neprocjenjivu štetu naraštajima hrvatskih intelektualaca, skrivivši bitne defekte u njihovoj naobrazbi«. Autor se zalaže za potrebu revalorizacije hrvatske povijesti 20. stoljeća. Tu autor misli na ključne interpretacije u povijesnoj znanosti, na one koje su u svemu što je pozitivno tražili i nalazili Komunističku partiju, koja nije htjela imati veze ni sa čime što nije zaslužilo aplauz; na interpretaciju koja proglašava jedinim naprednim procesom jugoslavenske političke opcije i obvezno napadanje kao negativne svake hrvatske državotvorne ideje, na ono nevjerojatno izmišljanje i podržavanje s državnih razina svim sredstvima, uključujući i nasilje, srpskih žrtava, koje dosežu i milijunske brojeve u Drugom svjetskom ratu, kao i na primjere pojedinih osoba i njihovih uloga u našoj povijesti. Nadalje, autor je kritičan i prema narodu za koji osjeća da ima sluganski mentalitet, kako ga je okarakterizirao Nikola Stojanović. Za to okrivljuje ponajprije hrvatsku inteligenciju, a danas i novine u Hrvatskoj. Na povijest hrvatskoga naroda u svim razdobljima, a napose u 20. stoljeću, odlučno su utjecali interesi velikih sila sa zapada i istoka. Autor je kritičar europske politike, napose Velike Britanije i Francuske, koje su u 20. stoljeću određivale sudbinu Hrvatske, a o njoj nisu ništa znale. Još veću odgovornost autor pripisuje nama samima, jer svoje interese nismo znali predstaviti u svijetu. Pitanje NDH autor promatra svjestan zločina koji su se dogodili, ali nitko mu ne može oduzeti pravo da ih promatra u kronološkom slijedu, u vremenu i okolnostima koje su ih uvjetovale. Posve je legitimno uspoređivati karakter politika bez obzira na vrijeme u kojemu se odigravaju i njihove aktere. Autor ustrajava da jednakim mjerilima treba mjeriti zločine u bilo kojoj državi, i u NDH, ali i one koje je počinila, ili i danas čini i Velika Britanija i SAD i Izrael. Ono što autor želi posebno istaknuti u razmatranju problema NDH sadržano je u pitanju: »A najzad i ono najvažnije: zašto se o Hrvatima izriče generalna osuda na temelju jedne iznimne epizode u njihovoj povijesti, u jednom iznimnom vremenu, a ne na osnovu cijele hrvatske povijesti, koja, ako ćemo razgovarati s činjenicama u ruci, stoji u flagrantnoj suprotnosti s događajima koji obilježavaju tu epizodu?« Autor želi naglasiti da je Drugi svjetski rat u Hrvatskoj mnogo slojevitiji nego se to u literaturi vidi. Jelčić postavlja i pitanje položaja i stradanja Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. On nipošto ne niječe niti umanjuje stradanja židovskog naroda. Uz to smatra da je potrebno istaknuti i ne baš rijetke primjere pomoći Židovima u ovim preteškim vremenima. Primjere koje on navodi: ulogu nadbiskupa Stepinca, prinos sestara karmelićanki na Vrhovcu u pomoći Židovima, činjenicu da je u NDH bilo 28 domobranskih generala Židova, pa počasni arijevci, kojih nije bilo malo, znatan broj intervencija Hrvata za svoje suseljane i sugrađane Židove, činjenica da je u Zagrebu u vrijeme rata djelovala Židovska općina, pa napokon i pojedine činjenice iz ponašanja Mile Budaka u odnosu prema Židovima, koje je registrirao policijski ataše njemačkog poslanstva u Zagrebu Hans Helm (108–130), treba svakako uzeti u obzir i detaljnije istražiti, ne da bi se zločin umanjio, nego da se pokaže istina u potpunosti.

Ovdje bismo istaknuli jednu primjedbu. Mislimo da povijesne činjenice ne dopuštaju paralelu koja je sadržana u pozivu autora na kraju razmatranja o Židovima u NDH da se oda dužno poštovanje i žrtvama Bleiburga i križnih putova da bi tako simbolično bio konačno završen Drugi svjetski rat. U pitanju obrane hrvatske državnosti, napose u 19. stoljeću, stav Židova i Srba sasvim je različit, pa je i to bio jedan od razloga da su odnosi Hrvata i Židova i Hrvata i Srba bili sasvim različiti. Dok su Židovi branili hrvatsku državnost i zalagali se za njezino proširenje i potpuno ostvarenje, srpske stranke u Hrvatskoj svaka su na svoj način bile nositelj velikosrpske državne ideje. Srpska samostalna stranka, kao najutjecajnija stranka Srba u Hrvatskoj, izrazito je antisemitska i napada Židove kao nositelje velikohrvatske ideje, a Hrvate, napose Stranku prava, za filosemitstvo, koje Srbi navode kao jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. »Hrvatstvo« i »čivutstvo« pojmovi su uvijek u simbiozi, vrhunac pogrde u rječniku srpskih novinara, kojim se želi okvalificirati nekoga kao zloduha i neprijatelja. U svjetlu tih povijesnih činjenica i tradicije još je jasnija neizvjesnost Nezavisne Države Hrvatske u odnosu na Njemačku kad je u pitanju sudbina Židova u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Čini nam se i preoštra ocjena autora o ulozi »glavnine židovske inteligencije« u različitim situacijama koje nas sve tište, a osobito pitanje žrtava, uloge nadbiskupa Stepinca i sl. Mislim da u tome moramo uzeti u obzir i činjenicu da su upravo neki od vodećih židovskih intelektualaca pridonijeli demitologizaciji jasenovačke tragedije podupirući rad na utvrđivanju stvarnoga broja žrtava u Jasenovcu. Hrvati su doduše za takvu hrabrost bili ubijeni ili platili zatvorom, poput Brune Bušića i Franje Tuđmana, a knjige koje su samo stidljivo o normalnijem broju prozborile bile su uništavane.

Svi dalji tekstovi ove zanimljive knjige autorove su ocjene suvremenoga trenutka koji može dalekosežno negativno utjecati na budućnost hrvatskoga naroda. Ti tekstovi zapravo sugeriraju jedno: postoje stvari i pojave pri kojima je popustljivost i uzmicanje nemoralan čin. Knjiga Dubravka Jelčića izvandredno je dragocjeno štivo, polemično, ali ne uvredljivo, s čvrstim stavovima, ali otvoreno za svaki dijalog, u potrazi za istinom, ali nepokolebivo kada se do te istine dođe, osobito kada su u pitanju problemi i iskustva iz povijesti koji se kao mora prenose s generacije na generaciju hrvatskoga naroda. Autor se vodi onom humanističkom maksimom po kojoj ljubav prema svim narodima ne podrazumijeva odricanje ili čak mržnju prema vlastitom narodu. Ovo je jedna od onih knjiga koja zaslužuje da je se s pozornošću pročita, a potom uvijek iznova čita i nad njom razmišlja.

Mato Artuković