Korak unatrag, skok u širinu

Korak unatrag, skok u širinu

O inozemnim odjecima i uspjesima domaćih autora najčešće doznajemo brigom i zauzimanjem zainteresiranih sudionika. O prijevodima živih pisaca izvješćuju novine ukoliko se sam prevedeni potrudi angažirati prijatelje i znance da to objelodane, dok prijevodi i knjige preminulih autora uglavnom ostaju prešućeni, nezabilježeni u našim medijima. Ne bismo stoga željeli da prođe nezapaženom činjenica kako su prošle godine tiskane u Italiji dvije važne i ukusno opremljene knjižice s prevedenim djelima hrvatskih pisaca. Riječ je o klasicima naše književnosti, o Šenoi i Kranjčeviću, odnosno Ivi Frangešu (koji, kronološki nama blizak, nije stoga manje klasik), odnosno o tekstovima koji javnosti susjedne zemlje mogu nešto kazati o bogatstvu i slojevitosti hrvatske literature, o kulturnoj utemeljenosti pisanja s ove strane Jadrana. Ako izdanja slavne pripovijetke Karanfil s pjesnikova groba i temeljne Frangešove studije Kranjčevićeva ‘Mletačka elegija’ znače korak unatrag u odnosu na prevladavajuću nazočnost sasvim suvremene produkcije, ta izdanja istodobno potvrđuju relevantnu razinu naše literarne prošlosti, po kojoj moramo biti šire shvaćeni kao ravnopravni (su)dionici europskih stilskih i duhovnih kretanja.

Šenoa s Prešernom

Knjiga Il garofano dalla tomba del poeta, podnaslovljena kao raccontino studentesco, izišla je kod tršćanskog nakladnika Il ramo d’ oro, a kao četvrti svezak zbirke Archivi della memoria, koju uređuju Roberto Dedenaro i Gabriella Musetti. Tu Šenoinu autobiografski utemeljenu epizodu preveo je na talijanski Alessandro Iovinelli (dugogodišnji lektor na Zagrebačkom sveučilištu, aktualno suradnik Talijanskoga instituta za kulturu u istom gradu). Prijevod treba pohvaliti zbog gipkosti i ekspresivnog bogatstva, pa premda nije arhaično patiniran, dobro prenosi vrline i svojstva romantičarskoga senzibiliteta i svježine mladenčke atmosfere. Opsežni i studiozni predgovor Sanje Roić u potpunosti motivira izdanje, dajući primjerene karakterizacije djela i iscrpne informacije o njegovoj domaćoj i inozemnoj fortuni. Gotovo kao kuriozitet doznajemo kako je ista pripovijetka bila već 1882. prevedena na talijanski i tiskana u Bologni. Tadašnji prevoditelj, mladi Splićanin Doimo Bego (1859–1886), posebnu je pozornost posvetio Prešernovoj pjesmi Pod oknom, koju je preveo u vezanim stihovima i naveo u cjelovitijoj verziji negoli je izgovara lik Neže u izvornom Šenoinu tekstu. Premda je, kako je poznato, Prešernova poezija i nacionalna uloga ionako crvena nit pripovjednoga diskursa i nezamjenjiva simbolička vrijednost piščeva programa, staro i novo talijansko izdanje još dodatno naglašavaju kako je hrvatski književnik univerzalnih obzora i nadahnuća (među kojima se ističu brojni talijanski motivi) načinio dostojan hommage velikom slovenskom pjesniku. Čini se da je zaslužni tršćanski izdavač s imenom zlatne grane shvatio svoju ulogu upravo u promicanju međunacionalnoga prožimanja, a u tom smislu i otvaranju prema obližnjim slavenskim kulturama.

Frangeš s Kranjčevićem

Svezak L’ ‘elegia veneziana’ di Kranjčević okuplja istoimeni hermeneutički esej Ive Frangeša i pjesmu Slom kampanila na koju se analiza odnosi. Publikacija je objavljena kao dvadeset i druga knjiga serije Quaderni del tempo, koju vodi Giorgio Devoto za izdavača Edizioni San Marco dei Giustiniani iz Genove. Izdanje je priredio, tekstove preveo i prikladnim predgovorom popratio Silvio Ferrari, nezamjenjivi zagovornik i neumorni prijenosnik hrvatske književnosti na apeninski poluotok. Uz sedam–osam vlastitih knjiga preveo je više od deset naslova s našega jezika, pokazujući zanimanje za različite aspekte hrvatske kulture, dakako najčešće one vezane uz Krležu. Međutim, kako je jedna od njegovih knjiga okrštena Kugina kuća (po Šenoinoj pjesmi), a kako je u drugu pak uvrstio svoj prepjev Preradovićeva Putnika, susret s Kranjčevićevom poezijom nipošto nije slučajan. Ipak, temeljni razlog za knjigu daje Frangešova studija, u kojoj je sustavno razmotren odnos šćavuna prema Mlecima, a time naznačen i auftakt hrvatsko–talijanskim odnosima općenito. Ferrarijev izbor Frangeša mogao je biti vezan i uz zajedničke krležijanske afinitete, no svakako je dobrodošao i kao otplata duga više no zaslužnu talijanistu, koji je protumačio brojne autore i priredio niz knjiga iz talijanske književnosti, a dosad nije u bibliografiji imao samostalnu publikaciju u toj zemlji. Frangešova knjižica, nažalost, izlazi posthumno i autor je nije dočekao, no svjedoči ne samo njegovu iznimnu erudiciju i kritičku prodornost nego i spisateljsku eleganciju, koja se dobro naslućuje i u prijevodnoj verziji. Urušavanje zvonika Crkve sv. Marka na glavnom trgu u Veneciji (dovođeno u vezu s potresom u Sinju, shvaćano kao svojevrsna povijesna osveta) jedan je od događaja koji su obilježili osvit novoga stoljeća (1902) i sudbinski označili kraj razdoblja hegemonije i imperijalnog sjaja. Kranjčevićeva pjesnička reakcija uračunala je njegov osobni kompleks talijanske formacije i njegov kolektivni usud potomka senjskih uskoka, ali je — za razliku od nekih inih odveć domoljubno pristranih i antimletački intoniranih spisa hrvatskih komentatora rušenja kampanila — shvatila čin nesreće kao povod da se povijesni računi izmire, te da se susjedni narodi nađu u okružju prijateljstva i solidarnosti. Stoga je i Frangeš odabrao tu, inače manje znanu i rjeđe antologiziranu, pjesmu kao priliku ukazivanja na slojevitost emotivnih taloga, no i kao mogućnost nadvladavanja nekadašnjih prijepora. Stoga je i Ferrari preveo i esej i pjesmu u duhu ponude boljeg razumijevanja. Željeli smo zabilježiti pojavu tih nevelikih, ali apartnih knjižica uglednih izdavača, koje jamačno neće imati velik odjek i snažnu recepciju, ali će dobronamjernima s druge strane Jadrana omogućiti da se informiraju ili čak empatijski udube u razloge i potencijale prethodnih naraštaja hrvatske književnosti.

Tonko Maroević