Književne nagrade

Kad je čovjek jako dugo u nekom poslu, onda o pojedinim aspektima toga posla stvori nekakvo mišljenje, pa to mišljenje zastupa godinama i desetljećima, ne osjećajući potrebe da u njemu išta mijenja. Tako sam i ja vjerovao da znam sve o književnim nagradama i bio sam siguran da me na tom polju više ništa ne može iznenaditi. Vjerovao sam, na primjer, da je vrlo dobra stvar što je novac koji se u nas daje za te književne nagrade vrlo malen, gotovo simboličan. Poznajući iskustva nekih drugih sredina, bio sam uvjeren da nas to brani od mržnje među sudionicima književnoga života. Ondje, naime, gdje se za nagradu daje ozbiljna lova, to izaziva i vrlo intenzivne osjećaje, osobito u negativnom smislu. Ili, ako hoćete u ciframa: ako se za nagradu dobiva, recimo, pet tisuća eura, onda ima razloga da mrziš i onoga tko je nagradu dao i onoga tko ju je dobio. A što ćeš poći nekoga mrziti za petsto eura? Tako mi je naš književni život izgledao kao idila, siromaška, doduše, ali ipak idila. Ali, to ne znači da nisam bio svjestan kako ondje gdje je materijalni aspekt neznatan, dolazi do hipertrofije moralnoga; nema ekonomske surovosti, ali nastupa karitativna bolećivost. Dođe, recimo, čovjek u neke godine, objavi roman, taj roman nije baš neki, ali, eto, cijeli se život trudio, pa nagradimo ga sad, jer tko zna hoće li još što napisati. Ili: pretprošle mu je godine izmaknula nagrada za knjigu koja je bila bolja od ove, pa zato, hajde da sad ispravimo tu pogrešku. Ili: čovjek ima sedmero djece, dajmo mu barem nešto, neka vidi da ga nismo zaboravili. Ukratko, tu se moral raspomamio, novac se povukao u pozadinu, a o estetskim kriterijima nitko i nije držao da vrijedi razmišljati. Tako je to išlo do prije nekoliko godina, i meni se činilo da tako uglavnom i mora ići u sredini kakva je naša. Onda sam zapazio da se na tom polju ipak nešto mijenja i to me pokolebalo. A u mojim godinama nije više lako revidirati uvriježena mišljenja, čak ni o književnim nagradama.A činilo se da ću i to morati, jer prvo što sam uočio bila je okolnost da se oko nagrada pojavila stanovita količina mržnje. To se vidi po člancima koji se počnu pojavljivati kad se približi vrijeme da se neka nagrada dodijeli. Odjednom se o nekim knjigama stane pisati sa strahovitim gnjevom, uz uporabu najtežih izraza, dok se njihovi autori nastoje diskvalificirati ne samo kao pisci nego i kao ljudi. Već i sama pomisao da bi ti autori mogli ući u konkurenciju za neku nagradu tjera pjenu na usta jednoj vrsti kritičara i novinara. Ukratko, mržnja u čistom stanju. I ne samo mržnja, nego i odsutnost morala, također u napadnom i bezočnom obliku. Jer, svatko sad otvoreno navija za svoga: kad se jednom sastavi nekakav žiri, onda možete unaprijed znati kakvoj će — pa čak i kojoj će — knjizi taj žiri dati nagradu; možete pogoditi i kako će tko u njemu glasovati. A možete zbog toga što se mišljenja stvaraju još prije nego što se knjige i pročitaju. Mnogi članovi takvih prosudbenih povjerenstava manje ili više otvoreno priznaju da neke od knjiga koje su bile u konkurenciji nisu ni uzeli u ruke, jer njihovu autoru ne bi ni u ludilu dali nagradu. A vrlo često ne uzmu u ruke ni onu knjigu koju misle staviti u uži izbor ili je čak nagraditi, jer ni za tim nema potrebe: autori su tih knjiga naši ljudi, pa su one, dakle, i bez čitanja dobre. Estetske kriterije ni tu nitko ne spominje, niti itko misli da su oni važni. Nagrada služi za sređivanje nekakvih računa u aktualnom književnom životu, a estetski će sud, smatra se, ionako donijeti povijest. No, ako je tako, ako se pojavila mržnja i ako više nema morala (pa ni neumjerene prevlasti moralnih kriterija), znači li to onda da je novac stupio na scenu? Znači li to da su sad i naše književne nagrade dosegnule onu financijsku granicu nakon koje se isplati nekoga mrziti? Kao ni na niz drugih pitanja u našem književnom životu, ni na to nije lako odgovoriti; i tu, kao i drugdje, najtočniji odgovor glasi: i da i ne. Odgovor je potvrdan u tom smislu što doista postoji jedna ili dvije nagrade gdje se može drmnuti ozbiljna lova. Odgovor je niječan u tom smislu što se čak ni kod tih nagrada mržnja ne pojavljuje zbog novca, nego je njezin uzrok drukčiji. Ima se, naime, dojam da ne izaziva novac mržnju, nego da mržnja ponekad donosi sa sobom i novac. A uzrok mržnje nalazi se u politici. Nagrade su, naime, polarizirane politički: tako su polarizirani žiriji, tako su polarizirani i njihovi kriteriji. Zato lijevi žiri automatski daje nagradu lijevom piscu, pa makar napisao u nebo vapijuću budalaštinu; zato desni žiri nagrađuje desnoga pisca, pa makar njegova knjiga bila uvredljiva brljotina. I, dakako, svatko nastoji učiniti svoju nagradu što uglednijom, što privlačnijom, pa ako ikako može, povećava i njezin novčani iznos. Ali, to je rijetkost. Novac se nije ni izbliza uvećao koliko se uvećala mržnja. Ukratko, najprije je bio (mali) novac bez mržnje, a onda (velika) mržnja bez novca. Kad je čovjek dugo u nekom poslu, onda bi trebao biti mudar, pa se okaniti jalovih nada. Ali, meni to ne uspijeva. Pa nešto mislim: možda su to normalni povijesni stadiji. Možda je ono prvo — kad nije bilo ni novca ni mržnje — bilo teza, možda je ovo sad — kad ima i novca i mržnje, premda više mržnje — nekakva antiteza. Možda nakon toga dolazi sinteza, neko blaženo stanje koje još ne možemo ni zamisliti?