KINO VOLTA

Neutvrđena datuma u jesen 1909. u Trstu su se prvi put sastali Janez Rebec, vlasnik kina Salone Edison, što je u to doba, kako izvješćuju suvremenici, bio »il piu elegante salone di Trieste«, Anton Mahnič i njegova žena Katarina, koji su već nekoliko godina uspješno prikazivali filmske predstave po Istri i mjestima današnje Slovenije, njihovi suradnici Frančišek Novak iz Pirana i Guiseppe Caris iz Trsta, James Joyce, učitelj engleskoga jezika na jezičnoj školi Berlitz u Trstu te njegov prijatelj Nicolo Vidakovich, tršćanski odvjetnik. James Joyce okupljenima je kazao da zna grad s petsto tisuća stanovnika koji nema ni jednoga kinematografa, dok ih je Trst tada već imao dvadeset i jedan. »Gdje je to?« začuđeno su upitali. Joyce tajnu nije odmah otkrio, odveć je bila dragocjena. Nakon stanovita vremena ipak je rekao da je to u Irskoj. Uzeli su zemljovid Irske, Joyce je pokazao Dublin, a zatim još Belfast i Cork, koji su bili vrlo blizu. Uspiju li otvoriti kinematograf u Dublinu, onda mogu mrežu brzo proširiti i na druge gradove, koji su jednako tako gladni nove umjetnosti pokretljivih sličica. Za početak je u Dublinu, odakle potječe i dobro ga poznaje, spreman organizirati sve što je potrebno kako bi tamo otvorili kinematograf, ako su, dakako, gospoda spremna u tu zamisao uložiti novac. Janez Rebec i njegovi suradnici, koji su uz Salone Edison u Trstu imali i dvoranu imenom Volta, a ista imena i kino u Bukureštu, za učiteljevu su se zamisao zagrijali i 16. listopada s njime potpisali ugovor, koji Joyceov biograf John McCourt opisuje kao sjajan dokument, koji dokazuje da je James Joyce izvrstan trgovac te da je unatoč kroničnome siromaštvu znao postupati s novcem. Joyce je, naime, u projekt, koji mu je ugovorom donosio deset posto od prodaje ulaznica, uložio samo svoje znanje kao i poznavanje stvari u Irskoj, dok su Rebec i ostali ortaci uložili nemalen novac. Novi ortaci s veseljem su se prihvatili posla, a najoptimističniji bio je Joyce, koji je u jednome pismu napisao da je s kinom moguće zaraditi mnogo novca, »neki su vlasnici kinematografa postali milijunaši«. Imao je razloga za takvo mišljenje, nova umjetnost bila je tada u pohodu, u brojnim tršćanskim kinematografima prikazivali su stalno nove i nove filmove, uglavnom francuske, od Aladinove čarobne svjetiljke i Uspavane ljepotice do filma čudna naslova Od socijalizma do nihilizma te filmski snimljenih opera Faust, Čarobna frula, Don Giovanni i Othelo. Tako je bilo po cijeloj velikoj monarhiji i diljem Europe, ljudi su hrlili u kinematografe i činilo se da će otvaranjem prvoga i jedinoga kinematografa u Dublinu uspjeh biti zajamčen. Pomalo sumnjičav bio je samo Joyceov brat Stanislaus, koji je smatrao da je kino obilježeno američkom korupcijom te je sumnjao da bi plan s tim novim izumom u Dublinu mogao uspjeti. Bio je u pravu. Joyce, koji je još isti mjesec iz Trsta otputovao u Dublin, posao je, doduše, dobro obavio, na Mary Streetu za primjerenu je cijenu našao prostorije, pobrinuo se za dobro oglašavanje u novinama. Dvadesetoga prosinca 1909. u Dublinu su svečano otvorili Cinematograph Volta. Na programu su bili filmovi Začarani grad i Tragična priča Beatrice Cenci, a poslije još i Sestra Angelika, legenda iz Lourdesa, te film, koji ortaci možda nisu dobro pogledali, pomislimo li na to što je slijedilo, naslovljen How to Pay Bills Easily! (Kako s lakoćom plaćati račune). Nakon početnoga uspjeha, naime, stvar s Cinematographom Volta u Dublinu počela je kliziti nizbrdo, neplaćeni su se računi gomilali, ortaci su putovali između Trsta i Dublina sa stalno novim filmovima, ali posjet je bio sve slabiji, dohodak od ulaznica nije pokrivao troškove. Čak ni Lov na krokodile i Quo Vadis nisu Irce dovoljno oduševili da bi zbog krokodila i gladijatora hrlili u kino i spasili projekt. Travnja 1910. Rebec, Novak i Caris izvijestili su Joycea da se poduzeće izrodilo u fijasko. Mahnič je još istog mjeseca otputovao u Dublin i kinematograf ispod cijene prodao. Jedini koji pri tom podvigu nije imao gubitka bio je James Joyce, koji osim zamisli u njega ništa nije ni uložio. Priču, po kojoj nastaje i scenarij za dokumentarni film, ne pripovijedam zato što bi me, jednako kao što su Joyceova biografa, zadivile organizatorske i trgovačke sposobnosti velikoga pisca, također ne zato da bih govorio o počecima filmske umjetnosti i filmske industrije u Europi i u tome dijelu svijeta. Priča mi se čini sjajnom zbog nečega drugoga. Joyce je u svojoj poduzetničkoj pustolovini dosta podrobno izvještavao u brojnim pismima, ali nigdje nije spomenuo da bi ih pri tom poduzeću kočila bilo kakva državna ili birokratska ograničenja. Također ni vrlo podrobne i opsežne biografije, koje se bave svakom potankošću podviga, ne izvješćuju o tome ni slovca. Skupina ambicioznih ljudi na početku dvadesetoga stoljeća otvara kinematografe, ne samo u svojemu gradu nego i u Bukureštu i u Dublinu. Očito ih pri tome ne ometaju nikakve carinske prepreke, porezna ograničenja, nikakvi posebni državni propisi, nikakve nacionalne ili ideološke predrasude, povezuje ih veselje prema novoj umjetnosti — jasno i zaradi s njome — i pri tome europski prostor posve samorazumljivo shvaćaju kao otvoreno prizorište na kojemu se moguće jednako dobro i domaće osjećati u Trstu, u Bukureštu ili Dublinu. Kad bi nas to tršćansko društvo iz početka dvadesetoga stoljeća moglo manje od stotinu godina poslije čuti kako govorimo o Staroj i Novoj Europi i o pitanju nelake integracije među državama, koje pripadaju povijesnoj jezgri Unije, te o novim pristupnicama, zacijelo bi nas svi redom začuđeno pogledali. Valjalo bi im objasniti da je sada Bukurešt na drugom kraju svijeta i da pripada Novoj Europi, koja će se postupno integrirati sa Starom Europom. Valjalo bi im također reći da bi u Bukureštu Janeza Rebeca zatvorili ako bi u posljednjih pedeset godina svojim novcem pokušao tamo otvoriti Kinematograf Volta. Pa i ako bi ga htio otvoriti u Dublinu, morao bi prije toga savladati brdo administrativnih, carinskih i poreznih prepreka. Jezik, na kojemu se sporazumijevaju, bez dvojbe je talijanski, no jednima ili drugima samorazumljivi su i drugi jezici koje govore, najmanje još i engleski, njemački, slovenski i hrvatski jezik. Ako bismo im rekli što o multikulturnom društvu i o interkulturnome dijalogu u traženju zajedničkog europskog identiteta, zacijelo bi nas smatrali popriličnim budalama. Ili bi se možda i sami tako osjećali, jer naš novi jezik uopće ne bi razumjeli. Europski identitet svojim protokom robe i ideja, a s njim također i ono što danas nazivamo multikulturnošću, bio je na početku dvadesetoga stoljeća nešto tako samorazumljivo da za tu svoju samorazumljivost nije trebao nikakvo posebno imenovanje. Kad sam nekome pripovijedao priču o Kinu Volta, o njegovu usponu i žalosnom svršetku, rekao je da su Joyce i društvo bili čudaci. Jesu li doista bili? Ili smo pak čudaci mi, koji danas govorimo o europskoj integraciji i razmišljamo o tome kako stvoriti zajednički predodžbeni svijet, da ne kažemo zajednički europski dom, u kojemu mogu supostojati jedinstvenost i različ itost, a pritom uopće ne pomislimo da je nešto takvo nekoć već postojalo. Europski identitet, samorazumljiva jedinstvenost u različitosti, koji nije bilo potrebno osmišljavati filozofijom i kodificirati zakonima i zajedničkim ustavom. Jasno, ne želim reći da je Europa 1909. bila arkadija bezgranične otvorenosti i radosti, u kojoj nisu samo, kao gljive poslije kiše, nicali novi kinematografi, nego je njezinim otvorenim pokrajinama puhao duh nacionalne i ljudske tolerancije. Također ne mislim da je Trst te godine bio idealno pristanište ljudskih čežnji i uzajamna razumijevanja. Naprotiv: upravo u to doba po cijeloj Europi nastaju izbaviteljske zamisli o još boljem svijetu. No bile su tek u embrionalnome stanju, tada se još nije znalo kakva će čudovišta ubrzo iz njih narasti. Nisu bile sve u svemu loše, njihov problem bio je taj što su sve druge društvene i kulturne zamisli isključivale te da su svoju realizaciju gotovo sve zamišljale kao pohod na vlast, na Rim, na Berlin ili na Moskvu. Oko društva, koje nastoji po Europi raširiti kinematografe Volta, kako bi se u njima, uz pokretljive sličice, ljudi mogli zamisliti, nasmijati ili raznježiti, oko čudaka, koji žele s tako nekorisnom stvari kakva je film, da ne kažemo filmska umjetnost, i zaraditi, godine 1909. već vrve društveni reformatori, koji će si ubrzo podrediti sve, ljude i ekonomiju, kulturu i umjetnost, a od filma napraviti prodorno propagandno sredstvo. U Trstu će samo deset godina poslije gorjeti Narodni dom, u njegovim će plamenovima nestati multikulturna i sveeuropska samorazumljivost koja je pratila osnivanje kina Volta. U onaj samorazumljivi predodžbeni svijet o zajedničkom europskom ekonomskom i kulturnom prostoru, u kojemu su na početku prošlog stoljeća ljudi različitih jezika, zanimanja i talenata smišljali europski projekt kinematografa Volta, nećemo moći nikada više ući. Njihov projekt doživio je samo malu financijsku propast, nakon koje su se svi ubrzo oporavili. A mi stojimo na novome početku projekta, koji je nastao nakon što je Europa doživjela moralni filozofski i fizički slom. I trudimo se kako bismo na početku novoga stoljeća i nove Europe opet obnovili i novim sadržajima napunili onaj njezin identitet o kojemu se spomenutoj gospodi, što se u listopadu 1909. okupila u Trstu zbog pokretljivih sličica, uopće ne bi činilo vrijedno raspravljati.

Sa slovenskoga prevela Mirjana Hećimović