KAZALIŠTA SU ZATVORENA ZA PLES

KAZALIŠTA SU ZATVORENA ZA PLES

Plesne grupe i projekti dobivaju od Ministarstva kulture simboličnu pomoć, od pet do 25 tisuća kuna, što bi i opet bilo dobro da nema crne rupe koja se zove prostor za prezentaciju programa. I tu odlazi sav novac, na iznajmljivanje prostora, i zato je situacija neusporediva s iznosima dobivenim u drugim djelatnostima. Tek kad bi se riješilo pitanje scene i nastupa, kao što to imaju kazališne skupine i glazbeni ansambli, onda bi se moglo govoriti o financiranju projekata. Ovako je riječ o preživljavanju

Kakva je situacija na suvremenoj hrvatskoj plesnoj sceni? Kakva je ona u ostatku Hrvatske u odnosu na Zagreb?

— Suvremena je hrvatska plesna scena, nažalost, samo malo proširena zagrebačka plesna scena. Ali sve zajedno vrlo je živa struktura koja radi na međusobnoj suradnji i širenju. Mnogima se činilo nevjerojatnim kada su prelistali »Guide to Croatian Dance«, koji smo izdali kao posebno izdanje plesnog časopisa »Kretanja«, 2003. Osim baletnih ansambala, aktualni repertoar, odnosno izvodive projekte tada su predstavile dvadeset i dvije skupine! Mnogo je i sve više mladih ljudi koji su ili završili Školu suvremenoga plesa Ane Maletić, ili se intenzivno bavili plesom na različitim radionicama, pa neki svemu tome dodali diplome vanjskih plesnih akademija. Stariji, jači ansambli ne mogu godinama angažirati nekoga novog, a i mnogi mladi plesači imaju autorskih, istraživačkih ambicija. Oni se grupiraju po projektima, kao više ili manje off–scena, kako je tko sposobniji i snalažljiviji osigurati neki prostor i novac... Velika je glad za scenskim prostorom i velika nesigurnost gdje i kada će se projekt moći prezentirati. Da ne govorimo o borbi za termine repriza. I to vrijedi za kompletnu scenu, u Zagrebu, Rijeci, Zadru...

Koje plesne skupine ili pojedince smatrate najuspješnijima?

— To je pitanje na koje se može vrlo različito odgovoriti, s obzirom na kriterije. Studio za suvremeni ples odličnom je ovogodišnjom premijerom Posvećenje proljeća opravdao status službenog ansambla koji proizvodi mainstream. Bad Co međunarodno je najpoznatija grupa, koja radi silno ozbiljno i organizirano, i Nikolina Pristaš i kao plesačica i kao koreografkinja sigurno je jedno od najjačih i najperspektivnijih imena suvremene hrvatske plesne scene. Tu je Irma Omerzo, rijetko društveno osviještena i angažirana autorica. Meni je možda i najdraža predstava prošle sezone Sjena Maje Ščekić, ali nestala je, mislim da je odigrana samo dvaput u Zagrebu... Snježana Abramović veliki je borac i svestrana umjetnica, i radi smisleno za ZPA i ples, na duge pruge, kao i TALA. Larisa Lipovac uz to iznimna je plesačica. Pavlić je vrlo zanimljiv po ubacivanju različitih stilova, od društvenog plesa i folklornih elemenata do breakdancea. Llinkt! je ostvario nekoliko sjajnih site specifik i multimedijalnih projekata, Eks–scena

prilično je promijenila i proširila domaću scenu...

Jeste li posve zadovoljni Tjednom suvremenoga plesa? Kako ocjenjujete njegovo značenje i gdje vidite mogućnosti za njegov razvoj?

— Jasno da nikad niste zadovoljni svim predstavama, i mislite da bi Tjedan mogao biti bolji. Ali uvijek sam vrlo zadovoljna s nekoliko predstava, dok i one druge mnogo govore o situaciji vani. U Zagreb dolazi velik broj umjetnika koji su trenutno in u Europi, i koji u to vrijeme šetaju po bliskim festivalima, što je vrlo lako provjeriti ako pogledate plesne časopise, ili program bečkog Impulstanza. Tjedan je mnogima bio nadahnuće ili čak neka prekretnica u profesionalnom smislu, a svakako je nezaobilazna informacija. Koja vam se može svidjeti ili razočarati, ali je potrebna za međunarodnu komunikaciju i kontekstualizaciju vlastitih projekata. Zgodno je i što vidite predstave i autore, kao što je ove godine bila Siobhan Davies Dance Company, koji su priznati, podržavani, nagrađivani državnim nagradama za postignuća u plesu, a rade na Labanovim principima, improvizaciji zadanim elementima što se ovdje davno radio i redovito se obrađuje i pokazuje na ispitima srednje škole suvremenoga plesa... Razvoj Tjedna vidim u prvom redu u stalnu djelovanju tijekom godine. Nekada je Tjedan, jasno uz pomoć stranih instituta i poslanstava, organizirao mnoga važna gostovanja i radionice i izvan vremena festivala. Ali već dugo kazališta se sve više zatvaraju pred plesom, a to znači da zapravo nemate kamo pozvati goste. Što znači da ne možete ni uzvraćati gostovanja...

Kakva je kvaliteta plesnih festivala poput Svetvinčenta?

— Iznad financijske potpore... Preživio je šest godina, mislim zbog upornosti Snježane Abramović i pomoći stanovnika prekrasna, a inače pusta gradića, koji tih dana zaživi kao plesni centar! Koncept je vrlo jednostavan i neupitan: izbor iz domaće sezone, atraktivni nastupi međunarodnih grupa uličnih zabavljača, i nekoliko većih predstava. Bilo bi odlično kad bi se svake godine oblikovala festivalska grupa, koja bi pod vodstvom gosta–koreografa ostvarila autentičan ambijentalni projekt za taj inspirativni prostor.

Kako vidite budući suživot suvremenih plesnih skupina u zgradi bivšega kina Lika i značenje otvaranja tog objekta za plesne svrhe? Kako mislite da bi zagrebački plesni centar trebao biti organiziran?

— Bavim se s mnogo toga što je vezano uz ples, ali ne bih se upuštala u razmišljanja o organizaciji centra. Tu treba nekih dodatnih, drugih znanja i sposobnosti. Jedino što je važno jest da se konačno dogodi taj plesni centar. Uvijek će biti nezadovoljnih, ali vjerujem da će se ljudi, već zbog sebe, naučiti dogovarati.

Koliko Ministarstvo kulture i gradske vlasti danas izdvajaju za ples?

— Izdvajaju dosta, i ako gledate unatrag nekoliko godina, sve više. Ali scena je odonda zaživjela i prilično narasla. Ministarstvo je na primjer 2000. odobrilo četiri programa i cifru od 115.000,00 kn, a u 2005. imamo 31 program, uključujući i festivale, i 790.000,00 kn. Grupe i projekti dobivaju više simboličnu pomoć, od pet do 25 tisuća kuna, što bi i opet bilo dobro da nema crne rupe koja se zove prostor za prezentaciju programa. I tu odlazi sav novac, na iznajmljivanje prostora, i zato je situacija neusporediva s iznosima dobivenim u drugim djelatnostima. Tek kad bi se riješilo pitanje scene i nastupa, kao što to imaju kazališne skupine i glazbeni ansambli, onda bi se moglo govoriti o financiranju projekata. Ovako je riječ o preživljavanju. Zapravo, u tom smislu Grad ima presudnu ulogu i prilično se brine i ulaže truda u podupiranje i održavanje plesne scene. Ove je godine izdvojio 2.000.000 kn za ansamble i projekte, 1.310.000 za festivale, 350.000 za seminare i radionice i 200.000 za režije Plesnoga centra.

Možete li analizirati situaciju s plesnim obrazovanjem u Hrvatskoj, bilo u vezi s klasičnim, tako i suvremenim plesom?

— Mislim da je najveći problem Baletne škole, osim neprimjerena prostora, koji muči plesnu umjetnost u cjelini, nedostatak profesionalno educiranih pedagoga. Problem Škole suvremenoga plesa Ane Maletić jest vrlo zahtjevan program, koji je od početaka bio predviđen za višu školu, uz mnogo teoretskih predmeta, dakle za drugi uzrast i razinu recepcije. Ni Ana ni njezine učenice nisu uspjele izboriti taj status, a program je ostao prilično natrpan. Osim toga plesači suvremenoga plesa češće odlaze van na dalje školovanje i donose nove tehnike i metodike, što s jedne strane povećava tehničke sposobnosti učenica, ali s druge ruši jasan profil škole i njezinu specifičnost. Nadam se da će se uskoro i ovdje otvoriti Plesna akademija, ili će se ples kao neki izborni predmet uključiti u druge studije. Nije to toliko potrebno plesačima i koreografima, koji će otići i snaći se po ukusu i sklonostima, koliko cijeloj strukturi vertikale, svima koji će se plesom baviti na akademskoj razini.

U vrijeme smrti najveće hrvatske balerine svih vremena, Mije Čorak Slavenske, u hrvatskim medijima vidjelo se da je ona bila gotovo zaboravljena. Otada se stvari ipak kreću, od knjige, izložbi i filma do manifestacije u Slavonskom Brodu. Što je sve napravljeno i što se planira u budućnosti?

— Slavenska je vraćena u kontekst povijesti hrvatskoga plesa, a njezina je urna položena na Mirogoju. Nadam se da će uskoro biti i uklesano njezino ime na grobu, kad je već tu... Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod bio je suizdavač monografije i pokrenuo je još neke akcije, kao što bi, u suradnji s Udruženjem baletnih umjetnika, trebali biti Dani Slavenske, u veljači, oko njezina rođendana. Jasno, svi ambiciozniji planovi još zapinju na financijskoj strani, ali spomen–ploča na njezinoj rodnoj kući u Brodu stoji. Mijina kći Maria Ramas radi na većem filmskom projektu, u kojem ćemo Slavensku vidjeti u dosta plesnih dijelova. Ono što nam je Maria pokazala za prvoga posjeta Zagrebu i dalje zadivljuje izvrsnom tehnikom i ekspresijom.

Hoćemo li konačno vidjeti Smrt labuda?

— I nakon nekoliko neuspjelih pokušaja još se nadam.

Kakva je situacija s istraživanjem i predstavljanjem rada Mercedes Goritz Pavelić, je li se stalo nakon knjižice koju ste o njoj napisali?

— Da, za sada. Kad se rasvijetle i ostale dame koje su ovdje intenzivno djelovale tridesetih godina, onda se sve treba ponovno zajedno preispitati i usporediti, i onda možemo govoriti o povijesti hrvatskoga plesa.

Kao povjesničarki plesa, koji su vam sljedeći projekti u planu?

— Trenutno radim na dva velika projekta: monografiji Ane Maletić i KASP–u Milane Broš, koji je imao revival na 20. tjednu suvremenog plesa. A čeka me, strpljivo, u kutijama pod stolom, građa Mirjane Janeček Stropnik, koju mi je već davno povjerila Ranka Novosel, i Vera Milčinović Tashamira, čija je ostavština pohranjena u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU.

Koja je važnost knjiga Ane Maletić Povijest plesa starih civilizacija koje je izdala Matica hrvatska?

— Riječ je o iznimnoj osobi i sjajnu djelu. Ana Maletić bila je plesna umjetnica, koreografkinja, koreologinja i pedagoginja; utemeljila je zagrebačku školu ritmike i plesa, bavila se poviješću plesa, ispitivala i uspoređivala arhetipske motive u plesovima raznih naroda i različitih kultura. Surađivala je u časopisima i enciklopedijama, a za života je već objavila dvije knjige o plesu. Povijest plesa starih civilizacija i u širim je razmjerima rijedak rad, jer su na jednom mjestu sakupljene i analizirane različite tradicije, od kojih neke više i ne postoje, ali su na neki način prisutne u kulturama koje su slijedile. Ana prepoznaje opća ljudska mjesta, opisuje obrede, vezane uz mitologiju, pronalazi sličnosti i neobične utjecaje kultura koje su dolazile u dodir. Knjige su silno zanimljive i prepune podataka i za čitateljstvo izvan plesne struke. Nažalost, nekom greškom ispala je bibliografija, ali mislim da će se to dodatno otisnuti, ako već nije, i dodati uz knjige.

Kolika je pomoć grada i države za jedini hrvatski plesni časopis »Kretanja«? Kolika je njegova naklada i postoji li mogućnost da izlazi češće, tj. koliko bi novca za to bilo potrebno?

— Iako su reakcije odlične, i časopis nedvojbeno raste u kvaliteti i profilu, jedini prigovor posljednjem dvobroju bio je da prerijetko izlazimo, ali nemam dojam da je časopis kao takav prepoznat i među financijašima. Gradski ured ove je godine dao 35.000 kn, što je za 5.000 manje nego lani(!), a Ministarstvo 30.000, koje je onda umanjilo za 6.000, za kaznu jer smo kasnili s izlaskom... Naklada je 500 komada. Trebali bismo izlaziti češće, shvatili smo da moramo ići na jeftiniju opremu, malo smo se zanijeli u prošlom dvobroju, a važnije je da časopis izlazi, da se čitaju dobri tekstovi. Vrijeme je i za novi »Guide to Croatian Dance«, stari je razgrabljen i visoko ocijenjen u inozemstvu. Željka Turčinović, predsjednica Hrvatskoga centra ITI–UNESCO, koja je i inicirala Plesni odbor i predložila da krenemo u časopis, obilazila je zadužene urede i osobe i pokušavala objasniti iznimnost i važnost takva časopisa... vidjet ćemo. Prema sadašnjim financijama i dva broja godišnje čine nam se teško ostvariva. A sanjamo i o biblioteci...

Jeste li u uredništvu razmišljali da kao dopunu časopisu pokrenete plesnu internetsku stranicu (po uzoru na filmske www.film.hr ili www.teatar.hr), koja bi svima zainteresiranima za ples pružala aktualne informacije i prosudbe plesnih događaja, audicije, najave novih projekata i slično?

— Jasno da bi fleksibilna i aktualna plesna stranica bila nešto vrlo korisno i potrebno, mi imamo u okviru stranice Hrvatskog centra ITI–UNESCO, www.hciti.hr, plesni link na kojem možete prelistati »Guide«, naći kontakte i adrese, a pod časopisi nalazi se i sadržaj »Kretanja«, ali nešto više i aktivnije trenutno ne možemo pokrivati. To je zapravo posao profesionalnog udruženja i ja se nadam da će s promjenama koje se tamo moraju dogoditi zaživjeti i takva, plesna stranica.

Vrlo ste kritični prema radu ravnatelja Baleta HNK u Zagrebu Dinka Bogdanića, no činjenica je da danas Balet HNK ima respektabilan repertoar klasičnih i neoklasičnih predstava, među kojima i nekoliko iznimno velikih i zahtjevnih produkcija. Cijenite li to i niste li možda pomalo jednostrani u isticanju samo negativnih aspekata njegova rada?

— I sami znate da smo svi, dakle i ja, Bogdanića dočekali s mnogo povjerenja i optimizma. Ali nakon svega što je u međuvremenu napravio rekla bih da su mnogi, vjerojatno iz neupućenosti, premalo kritični, odnosno oni drugi u međuvremenu su izgubili mogućnost javnoga komentara. Rečenicu: Ali on je ipak napravio veliki baletni ansambl... ponavljaju već i vrapci na grani. Hvalospjevi o Bogdanićevu nevjerojatnom uspjehu i zagrebačkom buđenju baletnog proljeća potječu najviše iz njegovih izjava. A on ih je davao, hvala Bogu, svim mogućim povodima, da ne diramo u prljavo rublje. Bit će jako zanimljivo usporediti ansambl kakav mu je predala Almira Osmanović, završivši svoju ravnateljstvo Bajaderom, s ansamblom koji će on ostaviti svojem nasljedniku. Balet jest silna samodisciplina i stega, i na to su svi plesači, vjerujte, spremni, ali nije vojni slet! U pitanju je i nekakva umjetnička interpretacija, koja ne ide uz histeriju i strah? Nego, evo mojih pitanja, tema o kojima ste mogli malo ili ništa čuti: kako biste vi komentirali zaustavljanje knjige 125 godina baleta i samoinicijativno ubacivanje vlastita imena u povijest hrvatskoga baleta i tuđe tekstove? Kako biste opravdali raspuštanje muškoga klasa koji je pokrenula Almira Osmanović s financijskim odobrenjem ministra Biškupića, da bismo imali hrvatske plesače, i koji je pet godina, očito uzalud, vodio Lukianov? Opravdavate potpisivanje tuđih koreografija? Čemu, kao da prenošenje velikih koreografija baletne povijesti nije važan i zahtjevan posao! A znate li da je balet HNK zbog Bogdanića izgubio dosad najveću priliku međunarodne afirmacije? Krasno se to zataškalo... Johannes Faust Passion, koreodrama Milka Šparembleka, velika predstava i praizvedba velikog autora, jedinoga našeg aktivnog umjetnika kojeg nalazite u svjetskim plesnim enciklopedijama i rječnicima, imala je u ljeto 2002. turneju po Njemačkoj; deset rasprodanih večeri, veliki prikazi u novinama. Nakon toga koncerta direkcija Landgras, koja ima zakupljene teatre po cijeloj Europi i organizira gostovanja mnogih velikih trupa, nudi zagrebačkom Faustu turneje po Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj i Nizozemskoj, s uvjetima na koje stvarno nismo navikli. Uključivala je i odštetu kazalištu za izgubljene dane... Bogdanić na tu ponudu odgovara skidanjem, što se njega tiče zauvijek, Fausta s repertoara!

Smatrate da se u HNK u Zagrebu za vrijeme Bogdanićeva mandata ne daje prostora novim hrvatskim koreografskim ostvarenjima, no u posljednje tri godine, na njegovoj pozornici izvedeno je nekoliko takvih produkcija u koreografijama različitih autora: prvi smo put u HNK vidjeli San zaručnice Staše Zurovca, pa je praizveden Cirkus primitif balet istog autora, pa Torsia Emila Matešića te Suludo Barbare Novković–Novak. Uz te praizvedbe u produkciji HNK na sceni HNK u Zagrebu izvedeno je još nekoliko novih koreografija u suradnji s njegovim Baletom: Vesela udovica, N.M.Q.P Marka Boldina i Hamlet Svebora Sečaka. Konačno, izveden je balet Tramvaj zvan čežnja Mladena Tarbuka i Dinka Bogdanića. Nije li HNK u Zagrebu ipak predstavio najviše novih hrvatskih koreografija i koreografa?

— Jednokratnu uslugu prostora baletnoj trupi Croatia ne bih brojila pod Bogdanićeve zasluge. Sečak je davno svojim statusom stekao neka prava, a plesači koji su nastupali u trupi Croatia to su radili u slobodno vrijeme. Kao što se ni Zurovcu s probama i opremom baš nije izlazilo ususret. Ali znate što je najgore: promašena Torsia je još igrana, a ono najbolje kao San zaručnice, a to je bila savršena baletna večer u kombinaciji sa Šparemblekovim Čudesnim mandarinom, i Cirkus primitf balet nisu ni na koji način promovirani, nagrađeni, istaknuti. Kritika je bila usklađena mišljenja kao rijetko kada. Umjesto toga i Zurovac je udaljen, i baleti su skinuti s repertoara. Zurovac time nije izgubio, hvaljen je i nagrađivan u Ljubljani, Beogradu, Rijeci i Splitu, a mi umjesto njega i Šparembleka imamo Bogdanića i Gvozdenović...

Kako komentirate povećani interes zagrebačke publike za baletne predstave — prošle je sezone morala biti uvedena i dodatna baletna pretplata?

— Kako vi komentirate gledanost sapunica, ili Big Brothera? Bogdanić je definitivno poradio na popularnosti baleta, ali ja se ne slažem s tipom reklame.

Kako komentirate činjenice da su za vrijeme Bogdanićeva mandata u HNK u Zagrebu učestalo nastupali hrvatski plesači koji su postigli zapažene rezultate u inozemstvu, poput Tomislava Petranovića, Ronalda Savkovića i Leonarda Jakovine, koje su prije toga rijetko ili gotovo nikada pozivali u Zagreb?

— Savkovića je u Zagreb dovela i angažirala Almira i on je redovito kasnije gostovao; koliko se sjećam, često je bio partner Irene Pasarić. Za Petranovića treba imati ulogu, on je krasan solist, ali ne pleše prinčevske uloge, za koje se obično zovu gosti. Jakovina nije nikad bio u njihovu rangu i on je zapravo ovdje dobio iznimne prilike.

Staša Zurovac dobio je u Rijeci mogućnost da nastavi sa svojim vrsnim koreografskim radom, no je li ovo što sad imamo u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci dovoljno? Dvije premijere suvremenoga plesa u dvije sezone, obje od istog autora, mali broj izvedbi, nestanak starijih repertoarnih predstava i konačno, nestanak klasičnog baleta u Baletu s respektabilnom baletnom poviješću — ne tako davno tamo se plesala Giselle — ne mislite li da tu ipak nešto nije u redu?

— Problem riječkoga baleta nije problem Zurovca, nego stav ravnateljice HNK Ivana pl. Zajca, odnosno pitanje kulturnih instancija grada Rijeke i Hrvatske. Zurovac je napravio odlično onoliko koliko je mogao unutar dopuštenoga.

Kakvi su uvjeti rada i perspektive razvoja Baleta HNK u Splitu?

— Splitski balet silno je oživio Almirinim dolaskom, i za svoje mogućnosti, mislim na financije i brojčano stanje, imaju odličan repertoar. I jako mnogo rade, sad su imali ruske pedagoge iz škole Vaganova, i bore se za broj predstava i publiku. To je manji balet, što jasno, dugoročno gledano, prilično ograničava i otežava rad, ali se za sada to na produkciji ne vidi.

Kako na temelju svega dosad viđenog ocjenjujete pokušaje pokretanja baletne produkcije u Osijeku?

— To je nešto što je vrlo teško shvatiti, a traje već godinama. Postoji direktor baleta, a nema službenog ansambla. Plesači, vrlo različita stupnja i tipa edukacije opslužuju kazališne i operne predstave, a onda na kraju sezone kao neku produkciju izvedu samostalni program, koji nikako nije nešto što biste očekivali vidjeti u nacionalnoj kazališnoj kući.

Što mislite o ideji povezivanja baletnih ansambala hrvatskih nacionalnih kazališta?

— Mislim da je ostvariva i moguća, ali za to su nužni ravnatelji spremni za dijalog, koji onda mora biti ravnopravan, a ne agresivan i podcjenjujući. Jasno uz potporu Ministarstva.

Možete li odvagnuti prednosti i nedostatke takva koncepta?

— Mi nemamo novca ni za jedan veliki skupi baletni ansambl. Vidite kakvi su gubici kad se pravimo da smo kao Berlin. A opet nismo, ni s dugovima. Kao što nemamo ni za skupe nogometne igrače. Možemo ih uzgajati, pustiti s dobrim željama u svijet, i onda se nadati da će gostovati za manju cijenu. Dakle, treba nam realan koncept, program napravljen prema našim mogućnostima, u kojem će i solisti i ansambli više plesati, a publika vidjeti više različitih programa.

Kako ocjenjujete plesne elemente pojedinih Komedijinih mjuzikala?

— Nije mi se svidio ples u Jesus Christ Superstar, a pogotovo ne u Kosi, koja je još bila hendikepirana sjećanjem na koreografske fantazije Twyle Tharp, u Formanovu filmu, tako dobro ukolpljene u radnju. A i prostor koji su plesači ovdje dobili bio je vrlo ograničen i nemaštovit. Ne bavim se baš time, ali mislim da je dolazak Igora Barberića u smislu kvalitete postave i izvedbe mjuzikala veliki dobitak. Pogotovo kad je već riječ o uvezenim djelima, koja moraju biti točno prenesena.

Kako u kontekstu popularizacije klasičnih plesova gledate na zagrebački operni bal?

— Ne znam, nekako mi je to prilično izvan našega konteksta, vremena, povijesti i društva. Malo forsirano. U nekoj fazi života svi smo Pepeljuge i kraljevići, i veselimo se plesu na sjajnom dvoru... Pa zašto se ne bi bogati ljudi i dalje igrali toga? Pa se onda zarađeni novac lijepo iskoristio? Ali zašto u kazalištu sve one akcije? Mislim, osim zbog toga da bude operni, kao u Beču. Teško je vjerovati da se financijski isplatilo. Postojale su u Zagrebu dvorane za balove, zašto ih ponovno ne urediti i organizirati češće takve plesnjake? Za malo širu populaciju, kojoj je stvarno do plesa. Ima već dosta vremena kako je Lidija Gašpar organizirala Jelačićev bal Plemićke mladeži u Esplanadi. Lijepo je kad se i mladi bave klasičnim plesovima, i čini se da zaista, u ovo vrijeme hip–hop–kulture, raste interes za njih. Vlasta Rittig sjajno vodi nekoliko takvih skupina, koje su se ovoga proljeća vrlo zapaženo predstavile na TREPS–u.

Nagrade hrvatskog glumišta sada se dodjeljuju naizmjenično za balet i suvremeni ples, no bilo je problema vezanih uz sastav žirija i dodijeljene nagrade, pa se čini da plesna zajednica opet nije zadovoljna. Možete li nam pojasniti situaciju na prošloj dodjeli i kako su se stvari razvijale do danas? Koji su vaši prijedlozi?

— To je tužna priča. Udruženje samostalnih i drugih profesionalnih plesnih umjetnika osnovano je 1996, vrlo naglo i na brzinu, jer su nešto prije toga suvremeni plesači izbačeni od baletnih iz zajedničkog udruženja. Tada je napravljen statut i Udruženje je preuzeo Darko Kolar, a kako on nije mogao dijeliti kancelariju s tajnicom baletnoga udruženja, ured je prebacio u svoju kuću u Prigorju Brdovečkom. Aktivnosti Udruženja smanjivale su se, a i posljednja skupština održana je 2000, tako da je sve zajedno već davno izvan zakonskih regula. Plesači su u tom smislu prilično pasivna čeljad, najsretnija u dvorani, i raspršeni u traženju prostora za rad. Žiri za Nagradu hrvatskog glumišta, koji je sakupio Kolar, a uz njega je bila i bivša supruga Branka Kolar i kućni prijatelj Drago Asić, svi su članovi iste generacije Studija za suvremeni ples, koji baš i ne prate nova plesna događanja. A većina mlađih predstavnika plesne scene i članova Udruženja uopće nije bila upućena što se sprema i događa. To je bila jedna od kapi koje su prelile čašu i od onda se radi na promjenama koje su nužne za razvoj hrvatske plesne scene. To je jedina strukovna udruga i stoga trenutno velika kočnica svakom daljem zajedničkom koraku.

Razgovarao Zlatko Vidačković