Iskustvo i sudbina

Iskustvo i sudbina

Davor Velnić, Šest od šest, Sveučilišna knjižara, Zagreb, 2004.

U pogovoru svojoj zbirci pripovjedaka Davor Velnić priznaje da se »odao književnosti«. Uistinu, nerijetko su rasni pisci vlastiti poziv osjećali porokom, »igrom đavoljim repom«. Krleža je, oportunistički uglađeno, za pisce tražio zajamčenu mogućnost disidentstva. Radovan Ivšić, žestoki protukrležijanac, od svoga života i pisanja, u nadrealističkoj tradiciji ne razdvajajući jedno od drugog, imperativno traži potpunu slobodu. Mogućim preostaje zajednički nazivnik — dragovoljna suvišnost, smišljeno zgubidanstvo, pomno planirano ludiranje. Ipak, stvaranje je ovisno o društvenom nalogu. Samo jake književne osobnosti mogu se oduprijeti. U Hrvatskoj danas plivati niz struju znači prihvatiti ideologeme, bilo lijevoga bilo desnog podrijetla. Oni lijevi imaju doduše moćnije naručitelje i stoga bolje prolaze. I jedni i drugi opako su isključivi, najotrovniji kada se pozivaju na toleranciju, a razloge druge strane definiraju govorom mržnje. Stoga projekti poput Pristajanja, estetskom uvjerljivošću, ma koliko plod već posustale energije, najučinkovitije niječu izazvane podjele. Njemu pribrajam i novu knjigu riječkoga pisca Davora Velnića. Ima u samoj književnikovoj osobi nešto od životopisne avanture američkih umjetnika. Velnić nije rođenjem umrežen. A mogao je biti. Nije se trsio umrežiti ni u zrelijoj dobi. A mogao je. Birao je slobodu, što znači odustanak od društvenog statusa i kuhinja nužnih za hrvatski književni uspjeh. U zemlji u kojoj se već i tzv. književni povjesnici panično uguravaju u kaste arogancije i novopodobnosti, kupujući naklonost skribenata adoracijom banalnosti, Velnić je ostao postrani. Razgovor s kineskim mudracima, putovanja rutama neobilježenim turističkim itinerarima, nutarnji dijalog s nasljeđem crkvenih otaca, sve to nije dovoljno atraktivno za hrvatski književni trenutak. Možda budućnost, nemilosrdni sudac sadašnjih mizerija, pokaže više razumijevanja za Velnićevu književnu vrijednost. Paradoksalno, ali njegov književni projekt ne mari ni za što drugo osim vlastite sadašnjosti. Sve tri njegove dosad objelodanjene knjige proze svjedoče o tome. Iznimku čini filipika protiv Krleže, dijelom prestroga, ne uvijek sretno strukturirana, najznakovitija po bijesu kojom su je dočekali krležarski pravovjernici. No, i kada se bavi formalno stručnim temama, kao u raspravi U iskonu glagoljice, radi to istim onim nutarnjim nabojem, napetošću do paroksizma predana duha, strašću koja rizik pretvara u priču, a u sitnici otkriva potenciju duhovnoga avanturizma. Bio u pravu ili ne, nijednom njegovu tekstu ne može se poreći zavodljivost utemeljena na kocki bez opreza.

Te osobine, koje njegovu rečenicu izdižu iznad prosjeka recentne hrvatske proze, najučinkovitije su instrumentalizirane u dosad najboljem mu djelu, romanu Sveti prah. Prva zbirka pripovjedaka Otoci i sjećanja tkana je mjestimično pregusto, čime je vlastite stilističke adute reducirala na recepcijsku koncentraciju daleko zahtjevniju od spravnosti i sposobnosti današnjega književna konzumenta. Moguće je to nazvati i vrlinom. Doba medijske površnosti i amerikanske medijske simplifikacije prije bi to nazvalo slabošću. No, možda je upravo u tome i tajni dokaz kakvoće. Manje gusta i esejizirana od Otoka i sjećanja, strukturom i idejnim slojem ležernija od Svetoga praha, zbirka Šest od šest najbliža je pretpostavljivu prosjeku suvremene književne publike, što ni na trenutak ne znači oportuno podilaženje razmaženu općinstvu. Naprotiv. No, pokaže li barem mrvicu strpljivosti, čak i površni čitatelj osjetit će koliko književno djelo može obogatiti naš život. Jer, Velnićeva rečenica, konkretizirana do metonimičnosti, privlači bojom, mirisom, okusom mjestimično i na način kojim se čarolijom stvaranja svijeta, onim neponovljivim dojmom da je predočena predmetnost dotakljiva, da nas obuzima, grli i posvaja, odlikuju najbolje stranice suvremene južnoameričke književnosti. Najsnažniji dojam svakako ostavlja mikrokozam prve po redu priče Majstor i pila. Velnić je prvobitno Mediteranac. More, zrak ljetno gust i istovremeno proziran, nije samo njegovo naravno okružje. Zahvatom velika pisca on ga ovdje uspijeva pretvoriti u sudbinu. U sve to umještena mučna fabula o bolesti, podcrtana pozadinom pripovjedačeva iskustva daleka i sasvim strana svijeta, doseže kakvoću antologijskog ostvarenja. Tematski, svaka od priča svjedoči o ljudskome porazu, ponekad drastičnu do poniženja. Svaka od njih na svoj način svjedoči sustalost, ali bez nostalgije. Uvijek jedan detalj, u ljudima ili oko njih, jamči korak dalje, nastavak puta, šetnju do kraja ulice koji se optimistično ne nazire. Dobro odvagani fatalizam i ponegdje oprezno, ponegdje lakonski naznačena perspektiva. Ako ništa drugo ne preostaje, pripovjedač nas izlaže groteski, kao u zaključnoj priči Ajkula. Banalnost njezina kraja donekle kompenzira esejistički incipit kojim je pripovjedna dosjetka ipak spašena od razine anegdote. Sentimentalizam je utok slabima. Velnićev pripovjedač ne pristaje na slabost. Njegove pripovijesti stoga nude iskustvo. Njegovi likovi sudbine. On sam, iako izvan književnih moda i krugova, nagoviješta još zrelih ostvarenja. Izrijek je to čijim jamstvima možemo vjerovati. Kakvoća iskaza iznad je većine hrvatske književne proizvodnje ovoga trenutka. Pripovijetke Majstor i pila, Susret pod konjanikovom sabljom, Rasplesani ljubičasti gomolj i zakrpani frak bliže se kvaliteti njegova spomenuta romana. Posebitost proznoga sloga već mu osigurava mjesto u hrvatskoj književnosti. Daleko od pomodarstva, ni blizu zvijezde, ovaj pisac ipak će, i da ne ponudi više od dosad napisana, dugo trajati u hrvatskoj književnosti.

Antun Pavešković