GRIJEH STRUKTURA

Dva bih natpisa objavila na početku ovoga malog teksta.

BLAŽENA DJEVICA MARIJA GOSPA VELIKOGA HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA (XI. ST.) ZAŠTITNICA VOJNOG ORDINARIJATA U REPUBLICI HRVATSKOJ

SVETI ZBOR ZA BOGOŠTOVLJE I DISCIPLINU SAKRAMENATA SVOJIM OTPISOM PROT. BR. 2822/99/L POTVRĐUJE POD OVIM NASLOVOM BDM ZAŠTITNICOM VOJNOG ORDINARIJATA U RH A POD BROJEM PROT. 2888/99/L ODREĐUJE DA SE SLAVI 5. KOLOVOZA.

NA POMOĆ POTREBNIMA, KOJI SE NISU ODALI NERADU, MIRNIM GRAĐANIMA KAO POTICAJ ZA KORISNIJE I ISTODOBNO UGODNIJE OBRAĐIVANJE ZEMLJE, NA URES METROPOLE, A ISTO TAKO ZA DIKU DOMOVINE I DUŠAMA UMORNIM OD JAVNIH POSLOVA I ZBILJE ŽIVOTNE, DA SE OSVJEŽE NEDUŽNIM NASLADAMA PRIRODE, OVE JE LUGOVE, KOJIH JE UREĐENJE ODAVNA ŽELIO, A NEDAVNO DONEKLE I POKUŠAO ZAJEDNO S OKOLNIM POLJEM TIJEKOM VIŠE GODINA S VESELJEM UREDITI, PREMA PRILIKAMA I UKRASITI I O TOME DAO POSTAVITI OVAJ SKROMAN DOKAZ JURAJ HAULIK, BISKUP ZAGREBAČKI, KRALJEVSKI NAMJESNIK BANSKE ČASTI GODINE SPASA 1843.

Prvi natpis, izliven u bronci, uskoro će biti postavljen, ili je možda već postavljen, na zgradu Vojnog ordinarijata na Ksaveru. Drugi se nalazi na ulazu u Maksimir. Njihov međusobni odnos pokazuje povijesni pomak u položaju Crkve među Hrvatima (građanima Hrvatske). Prvi natpis neobična je administrativna dozvola Majci Božjoj da bude zaštitnica palače hrvatskog vojnog dušobrižništva. Drugi je najljepše svjedočanstvo o nastojanju Crkve u Hrvata oko dobrobiti vlastita naroda. Oba su mi natpisa pokucala na sjećanje u povodu novinskih izvješća o izgradnji palače Hrvatske biskupske konferencije na Ksaveru. Postavlja se pitanje zbog čega je ta izgradnja predmet moga interesa i zašto smatram vlastitim pravom o njoj nešto misliti i govoriti. Prvo zato jer sam vjernik. (Ovaj muški rod usklađen je s raspisom natječaja za zgradu HBK.) Drugo zato jer sam povjesničar, teoretičar i kritičar arhitekture. Taj je razlog doduše ovom zgodom ponajmanje važan. Odmah odajem priznanje arhitektu Fabijaniću žaleći jedino što mu za životno djelo nije bila pružena prilika projektirati (kon)katedralu, složeni pastoralni centar, svetište nacionalne važnosti, samostan dužan povijesnoj ljepoti i mudrosti... nego zgradu »crkvene vlade«. Treće zato jer sam zagrebačkoj nadbiskupiji posvetila stanovito vrijeme svoga života, od čega među poglavlja koja me najviše vesele i čine mi čast ide potpis što su mi ga omogućile brojne moje kolege, potpis pod izložbu »Sveti trag«. Radeći na toj izložbi upoznala sam u nešto većoj mjeri devet stotina godina povijesti ovoga duhovnog zavičaja i djelovanje njegovih poglavara. Upoznala sam jedinstvo Crkve s povijesnim tegobama naroda, ono što bi se danas nazvalo političkom i socijalnom solidarnošću. Nikada me nije ravnodušnom ostavljala činjenica da se obrana Hrvatske od Turaka plaćala zlatom riznice zagrebačke katedrale. I nadbiskupski dvor, dostojan najvećeg narodnog zanimanja i ljubavi, oblikovan je iz katedralne tvrđave. Preskačući stoljeća investicija velikih i prosvijećenih biskupa u nacionalnu znanost i kulturu, školstvo i zdravstvo, sjećam se goleme Vrhovčeve, Alagovićeve, Haulikove geste zasnivanja i darivanja Maksimira; Strossmayerove Akademije, galerije, đakovačke katedrale; Stepinčeva dijacezanskog, usput uništenog muzeja; sjećam se Bauerove »Nadarbine«, građene također za Biskupsku konferenciju, ali kao građanski stambeni blok, koji nije bio samo poslovni potez, nego vrhunski arhitektonsko–urbanistički model, i iskaz društvene osjetljivosti Crkve... Navedena, stilski otužna ploča na Vojnom ordinarijatu, spomenik administrativnog duha, himna birokraciji, koja zaista omogućuje humorna čitanja — ta ploča označuje trenutak kada Crkva, prešavši iz ideološke opozicije u partnerstvo s vlašću, počinje nadoknađivati statusne simbole urušenog režima. Gradeći jednu od svojih upravnih zgrada na 6.000 kvadratnih metara, za otprilike početnih šezdeset milijuna kuna (19 + 5 članova biskupske konferencije; 27 plenarnih sjednica u posljednjih 12 godina; ali i krov za potpuno centralizirane medije...), Crkva samo napokon podiže svoj Centralni komitet. Na temelju svoje skromne lemozine nemam pravo brojiti crkveni novac. Na temelju svog života u struci imam možda pravo misliti o sudbini goleme kvadrature Neidhardtove Šalate, remek–djela hrvatske moderne arhitekture; o nepostojećem Muzeju sakralne umjetnosti (argument protiv njegova smještanja u »Crnu školu« kraj katedrale bio je da tamo treba zadržati živu prisutnost mladih ljudi...); imam možda dužnost registrirati neprimjerenu gradnju Doma za stare svećenike između Opatovine i Kaptola... Ima li još crkvenih praznina za građevnu valorizaciju? Osim onih sve brojnijih u napuštenim samostanima, ili onima koji će to uskoro biti? Velika bi mi napast sada bila nabrojiti nešto teških i zahtjevnih sudbina naše sakralne građevne baštine. Nemam, nažalost, prostora, no jednoj ipak ne mogu odoljeti. I to zato što se među glavnim sponzorima zgrade HBK nalazi Talijanska biskupska konferencija. U blizini Dubrovnika, dakle, još se donekle okomito drži rezidencija jednog veoma značajnog člana sveukupne talijanske i hrvatske biskupske konferencije minulih stoljeća, Lodovica Beccadellija. Premda građevni sklop potječe još iz šestog stoljeća, ovaj veliki talijanski humanist, dubrovački nadbiskup, prijatelj Michelangela i Vittorije Colonne, uredio ga je u šesnaestom; dopisivao se iz njega s Michelangelom (vidi prijevode Vladimira Nazora i Tonka Maroevića), redigirao u njemu prvo novovjeko izdanje Petrarke... To svjedočanstvo naše participacije u povijesti Europe i vezanosti hrvatske i talijanske kulture jedva stoji kao ruševina pred potpunom propašću. Budući da niti naša država niti naša Crkva ne pokazuju za ovoga prethodnog člana HBK neko zanimanje, ne bismo li ga, kao moguću fusnotu dobročinstva, signalizirali Talijanima? Nemam tu naročitih iluzija. O prošlosti nije riječ, nego o budućnosti. Talijanska biskupska konferencija investira u zemlju u kojoj kriza svećeničkih zvanja još nije posvemašnja. Podupire, dakle, stanovitu razvojnu perspektivu. Ali pomažući Crkvi da se legitimira kao sekularna vlada i vlast, pomaže li mladim ljudima da je dožive kao svoju? Ne bi li trebalo razmisliti o činjenici da njihov način protivljenja više nije upad u herezu, nego traženje puta k Bogu mimo institucija? Ili je možda pretpostavka drugačija: ne želi li se pokazati da se s Isusom može dobiti više od križa?